četvrtak, 07.12.2006.
Dal se sve zaboravilo???
Ja sa svojih 21 godinu sam bio prisutan i "ovdje" za vrijeme rata. Mozda sam bio u Zagrebu, ali i on je iskusio okrutnu stranu rata, mozda, pa i je manje od Vukovara i istocne Hrvatske, ali iskusio je. Sjecam se kada se pricalo o tome. Bio sam mali, ali znao sam da nesto nije u redu. Po licima mojih doma znao sam da ce se desiti nesto uzasno. Intuicija je bila upravu. Stizala su pisma i pozivi telefonski sa datumima za novacenje. Stiglo je ono cega smo se svi mi toliko bojali u mome kvartu, ono o cemu smo saputali i na svaku drugu ponovljenu rekli: "Nemoj izazivat vraga, mozda nas prode!". Nije nas proslo. Tata je dobio poziv u vojsku...Bio sam mali ali sijecam se samo suza i zagrljaja oko njega...Nisam znao cemu tada jos, nisam znao koji je bio razlog suza, ali dan kada je obukao gardijsku uniformu sa onim crnim glomaznim cipelama, sve mi je bilo jasno. Moj tata je otisao u rat, otisao je tamo gdje se malo tko vrati, otisao je tamo gdje ga je vlada poslala...Vlada koja danas, mu je okrenula leda. Sijecam se njegovih osmijeha prije nego sto je otisao na bojiste. Bio je sasvim drugacija osoba. Fali mi ta osoba. Dan kada je otisao, dan nakon toga, vise nista nije bilo isto. Mama place, baka place, deda nervozan sa rosnim ocima, a moj mali brat i ja...igrali smo se u kutu kuhinje na podu koji je bio prekriven madracima. Bili smo skuceni u najtamniji kut kuce dok su vani padali zvoncici po Zagrebu i oblijetavali nas avioni. Mrak je bio, i po noci i po danu. Svijetlost bojazljivoga tihoga dana nije dospijevala unutar kuce jer su na prozorima bile pribijene daske. Bili smo ko krtice koje bi se bojale izac na svijetlo dana. Ponekad bi mama izasla van kuce na terasu da zapali pokoju cigaretu..zapravo da se isplace dok ju nitko ne vidi. Cemu sve to? Cemu ta mrznja? Cemu pokolji u ime....u ime koga? Drzave? Jedni su napali, a drugi su se branili...agresor i domobran...cemu? Jednu stranu je vodio zaludeni manijak u zelji za cime? Velikom Srbijom?...A tko je bio sa druge strane?...mi!...oni koji poslani na bojiste da brane. Branili su i to svatko od njih. Ali za sto su se borili? za Nezavisnu Republiku Hrvatsku...ne...ja znam i siguran sam da su branili nas dom za samo jedan cilj...da bi zastitili svoje voljene! Iskreno to je jedino za sto se vrijedilo boriti i braniti, drugoga razloga nema. Za Hrvatsku domovinu?...to sto je trebala biti Hrvatska, ona nije. Sve se zaboravilo, sve se prebrzo oprostilo, sve se prebrzo vratilo, a gdje su oni koji su zasluzni za to sto smo mi danas tu? Kako njima objasniti.."Cuj stari sory, to kaj si ti bio na bojisnici ja ti ne mogu pomoci, idemo dalje, moramo u Europsku uniju...svi cemo biti one big happy family!"...Kako da im se u um utuvi ta cinjenica da sve treba zaboraviti i oprostiti i krenuti dalje...kako?...kako da se to objasni covjeku koji je bio tamo i vidio sto se sve desilo, koji je vidio kako mu braca po oruzju, prijatelji steceni u to bolno doba, umiru, bivaju ubijeni u sekundi...covjeku koji se od tamo vratio ziv doma, da na kraju umjesto "nagrade" i zahvale dode kuci da bi morao dalje voditi rat sa papirima i birokracijom. Da bi ga nagradili slanjem na sud? Moras na sud...ubio si covjeka za vrijeme rata...mozda mu je trebao mahati bijelom zastavicom u nadi da ce zajedno sjesti i rijesiti to mirnim putem...Mjeseci su prolazili i napetost u kuci je rasla.Stizale su vijesti sa svih strane, od susjeda, od radija i televizije o informacijama na bojistu. Sjecam se domobranskih pjesama jos i dan danas znam pokoju. Zasto danas se to vise ne pusta na radiu? Zar je lose se podsjetiti proslosti, ma koliko ona bila bolna? Zasto se vise ne pjeva ono sto se misli? Zasto su Perkovicu zabranili da pjeva u Hrvatskoj?...jer sta...poziva na ustanak?..ili mozda samo pjeva otvoreno i iskreno, nažalost svi su danas zaboravili sto to znaci otvoreno a pogotovo iskreno, a pogotovo jedan dio strukture Hrvatske. Mama se bojala novosti iz jednoga kraja posebno, iz Metkovica. Tata je bio dolje. Zivci su svima bili jako tanki, a mama nije jela danima. Svako pismo pristiglo u postanski sanducic je bilo strah i trepet za otvoriti. Koliko komadic papira sa tekstom moze ubiti nekoga u pojam. Vecinom su stizali racuni, ali nazalost kako za koga. Nekome racuni a nekome srcedrapajuca pisma..."Zao nam je sto vam moramo priopciti da...moj sin/muz/otac se nece moci vratiti kuci"...To je pismo kojega se moja mama uzasavala. I dalje sam bio mali i bio sam prisutan tamo kada je srpski mig bombardirao Sljeme...stovise imao sam pogled u prvim redovima...i nije bilo ljep prizor. Dani su prolazili, dan za danom...brat i ja smo se u blagome neznanju igrali. Sve dok se nije pojavio na vratima...Prvo sto sam vidio su bile te crne glomazne jos sada tezije vojnicke cipele. Moj tata se vratio. Naravno opet su svi navalili na njega isto sa suzama...ali ovaj put suzama radosnicama. Vratio se, ali to vise nije bio isti covjek. Izgubio je dio sebe na bojistu, izgubio je dio veselja. Danas ga ima jos i manje. Vratio se ziv u neku cudnu zemlju, u neku cudnu drzavu u kojoj nema nista. Pa za sto se borio? Sve se zaboravilo, magla se spustila i prekrila sve. Zasto su se svi domobrani zaboravili i napustili? Na kraju ispada da je bolje bilo da poginu u ratu, nego da se vrate u "Domovinu Hrvatsku" gdje ce izgladnjeti od gladi. Da se vrate u svoju zemlju za koju su se borili da bi vani na sve strane culi narodnjake, da bi se na televiziji pustali srpski filmovi?...nije dosta sto ih je Hrvatska napustila, nego jos i takve stvari moraju gledati i slusati. Uopce se ne cudim sto pocinjaju samoubojstva kad su ih svi napustili, osim obitelji. Ne znam...mozda prestrogo gledam na to, ali moj tata je bio u ratu, moja obitelj i ja smo se skrivali u kuci i mjesecima zivjeli na iglama da mu se nesto ne dogodi. Sve smo to prozivjeli...na kraju vratio nam se ziv, ali ne i zdrav. Nitko mi nikada ne moze i nece oteti zdrav razum i nikada necu zaboraviti sto se desilo i ponosim se sto sam Hrvat i sto imam tatu koji je bio domobran i koji je branio ne Hrvatsku domovinu, ne zemlju...nego koji je branio da bi zastitio moju obitelj i obitelji diljem Hrvatske...ponosim se sto imam takvoga tatu!...Nemojte prekriti svjezom zemljom to sta se desavalo za vrijeme rata...pokusajte zaboraviti na to, ali dio toga zadrzite u sebi!...ako je vec Hrvatska kao drzava zaboravila na njih...necemo mi...Hrvati...ljudi...pojedinci.
