Life and everything

Hodala je ulicom i došla do zida. U želji za prolaskom, lupila je glavom u zid. Zid nije popustio, pa je opet probala. No, zid je bio uporniji, te je glava pukla, a osoba završila u bolnici.

Po izlasku iz bolnice, otišla je u šetnju, te nabasala na isti onaj zid. Poučena prijašnjim iskustvom, okrenula se i otišla drugim putem. Još puno puta je šetajući naišla na taj zid, ali nije lupala glavom o njega.

Kako je vrijeme prolazilo, tako je blijedila uspomena na ozljedu i boravak u bolnici. Dolazak pred zid bi opet budio želju za rušenjem glavom. Dakako, postojali su i drugi načini prolaska, ali su uglavnom bili ilegalni, ili su se kosili sa nekim temeljnim moralnim načelima osobe.

Stoga je osoba, predstrožnosti radi, počela izbjegavati ulice koje su vodila ka zidu.

"Ta svijet je velik, mogu i bez tih ulica" govorila je osoba sebi.

Tu i tamo, u osobi bi se javila želja da prošeće baš tim ulicama, ali bi to obično potisnula u sebi. Ako bi se čak slučajno i našla u nekoj od tih ulica, okrenula bi se i otišla. Tako je osoba uglavnom bila sretna i bez tih ulica.

Većini drugih osoba nije se svidjelo ponašanje osobe...

Uzmimo npr. novac. Da, znam, nije u novcu sve i nisu svi materijalisti i blablabla, ali ipak je novac nešto što nam je više/manje svima potrebno, tako da većina, htjela to priznati ili ne, želi novac.

Dakle, na ulici, na podu, primijetite novčanicu od nekih 100 kn. Pošto vam je novac potreban i želite ga, a svi znamo da novca nikad dosta, prvi nagon je po svoj prilici dizanje i prisvajanje te novčanice.

Ok, prvo vas mogu prati neke moralne dileme, tipa "Da li ova novčanica već pripada nekome?".
Teško je saznati pravu istinu. Ukoliko ljude u blizini pitate da li je to njihova novčanica, postoji određena mogućnost da će netko biti neiskren u svom odgovoru, ne bi li tu novčanicu prisvojio/la za sebe. Najjednostavnije bi u stvari bilo pitati novčanicu da li pripada nekome, ali osim što novčanica ne može govoriti, to baš i nije najbolji način za probijanje leda. I tako neko vrijeme stojite, gledate u novčanicu i razmišljate.
Recimo da ste odlučili kako nije bitno da li ta novčanica pripada nekome, te vas "ono nešto moralno u vama" više ne koči.

Sad i dalje stojite u blizini te novčanice i razmišljate o daljnjem postupku. "Da li da ju pokupim ili ne?" "Mogao bi me netko vidjeti kako ju uzimam!" "Što će ljudi misliti?" "Što će novčanica misliti?". Taj dio neki nazivaju i "skupljanje hrabrosti". (Eto usporedbe na usporedbu: ukoliko ste ikada skakali u more, bazen ili nešto treće, sa relativno visokog mjesta, i stali ste na rub, te razmišljali o tom skoku; znate da što više razmišljate o tome, manje su šanse da ćete to stvarno i napraviti. Najjednostavnije i najefektivnije je doći na rub, eventualno provjeriti da nikog nema tamo gdje namjeravate skočiti, te odmah to i napraviti. Drugim riječima, ne postoji takva stvar kao što je skupljanje hrabrosti, postoji samo odgađanje).

I tako vi stojite u neposrednoj blizini novčanice i razmišljate ("You know what your problem is? You think too much..." (C) Alexis Zorba) o razno raznim mogućim problemima koji će se pojaviti ukoliko pokušate pokupiti novčanicu.
Osim što gubite vrijeme (ne zabavljate se, jedini razlog zbog kojeg tu stojite je ta novčanica, kojoj se ne usuđujete prići), velika je vjerojatnost, da će netko prije vas pokupiti tu novčanicu i bit će vam žao što niste brže reagirali.

Dakle, ukoliko slijedeći put naiđete na novčanicu koja vam se sviđa, ne razmišljajte, nego ju ili pokupite, ili produžite.

Bljak, uzeli su mi aparat za kavu. Dakako, to nije moj aparat za kavu, ali komotno ga mogu tako zvati, jer sam po svoj prilici jedini pio kavu ?na njemu, iz njega, njegovu kavu? (to je valjda i razlog što su ga uzeli, očito nisam radio dovoljno prometa). Sad ću morat' koristiti ovaj koji svi koriste.
Zašto svi piju iz ovog aparata koji je ostao, a nitko nije pio iz onog "mojeg"? Zato što je tu kava finija.
Bljak...
Svi su se čudili što pijem onu drugu, koja je stvarno odvratna. Razlog je sasvim jednostavan. Pijem kavu da se razbudim. Kad bi popio kavu s "mog" aparata, sav bi se stres'o od gadnog okusa, a samim time se i razbudio... Ova mi je prefina i ne razbuđuje me u dovoljnoj mjeri (uvijek mi se ujutro jako spava na poslu i stvarno su potrebne ozbiljne mjere da bi se razbudio...)
Bljak...


Hmm, nego stvarno, koji bi bio pravi izraz?

Pijem kavu na onom aparatu... - nije baš da sjedim na aparatu dok ju pijem, znači ne valja
Pijem kavu iz onog aparata... - zvuči kao da se zalijepim na aparat, pa sišem iz njega (asocijacija: one ribice iz akvarija koje se ustima zalijepe na staklo... mislim da ih zovu "čistači")
Pijem kavu sa onog aparata... - da, uzmem kavu, onda ju stavim na aparat i koristim ga kao stol - ne
Pijem kavu onog aparata... - zvuči totalno pogrešno... uostalom, to nije njegova kava...

Čini se da nema pravog izraza... Aparati za kavu su isto obespravljeni, kao i ja! Suosjećam s njima...
Dignimo svoj glas za aparate za kavu (dignimo glas? kako to misliš, dignimo glas? kako uopće uzeti glas? A ako ga ne možeš uzeti/uhvatiti, kako ga podignuti?)... Tja, sve mi zvuči krivo... Bolje da prestanem tipkati...

Zamislite da vidite osobu koju poznajete, npr. susjeda, kako hoda, sa rukom u takvom položaju kao da drži vrećicu sa nekim stvarima (ali ne drži). Istu osobu ste vidjeli kako je maloprije došla (bez vrećice) pred vrata zatvorenog dućana, tamo neko vrijeme stajala, okrenula se, stavila ruku u taj položaj kao da nosi vrećicu i zaputila se prema doma.
Vi znate da je dućan zatvoren. Vi vidite da osoba ne nosi vrećicu u ruci, mada se čini da misli da nosi. Čisto iz znatiželje pitate:

(vi) Šta si bio u dućanu?

(osoba) Da.

(vi) Ali dućan ti ne radi.

(osoba) Radi, radi, još nisu zatvorili.

(vi, skeptično) Aha, šta radi do osam? (vrijeme razgovora je 19:15)

(osoba) Valjda, ili do sedam i pol, ne znam, nisam gledao radno vrijeme, ali radi.

(vi, još skeptičnije) Aha...

Okrećete se i odlazite uz misli kako je više no očito da osoba nije normalna.

Sad zamislite da ste vi osoba koja je upravo bila u dućanu, kupila nešto i vraća se sa tim stvarima u vrećici. Osoba koju poznajete, npr. susjed, vas zaustavi i vodite gore navedeni razgovor sa izmijenjenim ulogama.

Jučer je bilo jako zanimljivo na poslu. Naime, povraćao sam dva puta. Bilo je brzo i nasilno. Nisam se stigao ni pomaknuti sa stolice, pa sam povraćao u smeće (hvala čistačici na promjenjivim, plastičnim vrećama). Pretpostavljam da količina alkohola koju sam ispio noć prije nema toliko veze s tim koliko mini-pizza sumnjivog podrijetla. A prodavačica se tako lijepo smiješila... Pretpostavljam da to ipak nije bilo zbog toga što sam joj simpatičan, nego je znala nešto više o toj pizzi nego ja...