Martinščina kroz povijest

15.03.2013., petak

Početak



U sljedećim postovima bit će objavljene informacije koje su pronađene u knjigama različitih autora: Klaič (Krapinski gradovi i predaje o njima), Laszowski, Ortner, Kukuljević, Roger-kanonik varaždinski, Popašič i Vjekoslav Noršič...

Matinščina se nalazi na južnim obroncima gore Ivančice na 46°8´27˝ sjeverno od ekvatora i 16°5´29¨ istočno od početnog meridijana.U 800 god. pisane povijesti Ivančica nikada nije bila Ivanščica. Najljepšu goru tako naziva nekolicina u najnovijoj povijesti, iz samo njima zanih razloga.

Nakon tatarske provale 1242. godine spominje se zagorski župan Farkaš ili Vuk (1242-1267), službenik kralja Bele četvrtog. On je bio vlasnik zemlje između rijeke Lonje, Moravečkog potoka i potoka Bedenica, koju prodaje u nazočnosti bana Dionizija -Abrahamu, županu od Moravča. Uz njega, jedan dio zemlje uveden je u posjed križarskih vitezova Ivanovaca, koji su držali dio zemalja oko gore Ivančice, koja je baš po posjedima tog viteškog reda dobila svoje ime. Spominju se izrijekom ljudi križara (Ivanovaca) od sv. Martina i sv. Juraja, a to su današnja sela Martinšćina (s crkvom sv. Martina) kod Oštrca i Juranšćina (s kapelom sv. Juraja) kod Belca.

Lobor, koji nije bio u posjedu župana Farkaša se spominje 1259. godine kada je utvrđen grad ili "castrum".

Nastupom slavnog bana "Silovitog" Henrika drugog od porodice Gisingovca nestaje župan Farkaš te Henrik dalje gospodari Farkaševom zemljom.

Gisingovac Petar (Herceg) spominje se oko 1330. godine kako prima "za svoje gradove Krapinu, Kostel i Oštrec na međi Njemačke u Zagorju".Tu se prvi put nakon 1225. godine izrijekom spominje Krapinu i to kao grad ili "castrum".





Prvi pokazatelj povjesti crkve Sv. Martina biskupa u Martinščini je romanički brončani križ sa početka 11.stolječa.
Svojim stilom izrade upučuje na rano romaničko-zapadnofalačke radionice. Vrlo je rijedak u ovom dijelu Europe. Jedan takav pronađen je u Bosni, a jedan u Sloveniji. Čuva se na Kaptolu, a repliku istog je prilikom prvog posjeta Hrvatskoj dobio pokojni Papa Ivan Pavao II uvezenog u korice Biblije na poklon od prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.



Župa Sv.Martina biskupa (Martinščina) spominje se prvi puta 1334 godine, u zborniku arhiđakona Ivana Goričkog, na popisu župa pod ivanovačkom jurisdikcijom Belske biskupije, sa sjedištem u Beli, kao župa Oštrčka. Uz Oštrčku župu još se spominju župe u Bednji (Trakovčan) te u Kuomunici.

Župnici koji su 1440 godine prisvojili desetinu zagrebačkog Kaptola spominju i župnika Sv. Martina pod Oštrecom.
Štatut od 1475 god. naredjuje da se u Zagorju ima plačati kaptolska desetina uključujuči i župnu crkvu Sv. Martina pod Oštrecom.
Župa Sv. Martina spominje se na na popisu župa Zagrebačke biskupije 1501. god kao i u biskupijskoj sinodi održanoj 1574 god. u Zagrebu za vrijeme biskupa Jurja Draškovića.

Sjedište župe bilo je uvijek u Martinščini, a prostirala se do potoka Krapine na jugu. Položaj sjedišta župe bio je idealan za obranu od raznih neprijatelja, pa je početkom 14 st. na brdu Oštrecu sagradjena jaka utvrda Oštrec-grad koji je služio i župnicima i narodu za obranu i sigurnost vlastitih života.

1907.god. očaran ljepotama Oštrca A.G.Matoš je napisao:

Na čunastom,visokom vrhuncu,
u oblacima kao oblačni,divotni san-
Oštrc-grad.
Koliko gorostasne volje i napora trebaše
za zidanje takvog grada!
Kakvi visoki,kameniti Babonići
se morahu rađati u onoj visini,
dignuti među orlušine
pokornim kmetskim rukama!
Gorska netaknuta šuma
čuvaše njihovu jaku i nedirnutu
primitivnost,
te porastoše kao silni duhovi.
Visina im davaše
preziranje nizine i vulgarnosti.
Oro gnijezdo vrh timorja vije.
Gospodar ovakve kule
moraše imati ponosa neslučenog,
u naše masivno i antiindividualistično doba.
Na ovim visinama bliži si nebu;
tu je glas Gospodnji jasniji.
Samo izvanredne duše,
samo junačka čeljad mogaše stremiti uvis
na tim samotnim,zdravim i tvrdim visovima.

Toliko stolječa,kroz bitke,kroz zime. Vjetrove povjesti. Ostalo je tek ime Oštrc-grada. I nešto kamenja.
I ponos Martinščanaca. Jačih od svih nedača. Od svih ratova.
Spremnih. Još sme tu-ak zatreba.



Ovakve položaje za gradnju crkvi na podnožima bregova i ispod jakih gradova u srednjem vijeku na jugu Ivančice kasnije slijede Lobor, Belec, Melem i Greben, crkve blažene djevice Marije u Zajezdi te sv. Vid i sv. Jurja u Mađarevu.
Baš tada po obroncima južne Ivančice išla je i rimska cesta, stoga je u to vrijeme tu živjelo mnogo napučenog naroda.

U drugoj polovici 16. st. imanja i posijedi grada Oštreca počela su se dijeliti i drobiti na manje dijelove među razne suvlasnike. Zadnji vlasnik cijelog imanja bio je Ljudevit Pekri kojemu je to imanje 1516.god. poklonio kralj Vladislav. Dijeljenjem posijeda dolazilo je i do seobe stanovništva prema jugu, a najviše uz kapele bl. Djevice Marije, sv. Jakoba na Batini i sv. Lovrenca u Lovrečanu. U to doba nema još ni govora o Zlataru.
Jači razvoj Zlatara zapaža se od 1659 god. 25. lipnja kad je kralj Leopold I. na molbu grofa Petra Kegleviča-Bužinskog istom dodjelio pravo sajma kod crkve bl. Dj. Marije na dan prije i poslje sv. Lovrenca i sv. Bartola apostola.

1666.god. oštrčki župnik Ivan Gundek o svom trošku kupuje dvije rali zemlje u Zlataru. Na njoj gradi kuču za orguljaša koji će u župnoj crkvi (Martinščina) i kapelama s djecom pjevati.

Zbog udaljina između kapela Gundek je sve više negodovao tako da se u Martinščini več 1666. god. služba božja vršila samo 4 puta u godini.
1.Na Martinje
2.Na godišnjicu posvetila
3.Na veliki petak
4.Na polnočku
Sve ostale nedjelje misa se služila u Zlataru, a rijeđe u Lovrečanu i Batini.
Protiv njegovih odluka digla se velika buka (pobuna) Martinščanaca, jer je postalo jasno da želi prenjeti sjedište župe u Zlatar.
Pri tome mu je 1698 god. pomogao Petar pl. Fodroczy iz Borkovca poklonivši svoju zemlju ˝Kapelčakovu¨ da na njoj izgradi župni dvor.
1699. god. zadnji župnik u Martinščini Nikola Šišanački dao je srušiti župni dvor u Martinščini i prevesti ga u Zlatar gdje je izgrađen novi.
Prevozeći materijal od porušenog dvora sa zapregama volova i krava išlo se uz potok te je tako nastala cesta Martinščina-Rihtariči.

Do tada kroz čitavu povijest cesta je vodila kroz Rihtariče po vrhu brega do Bučkala u Velikom Selu te lijevo pred selom u Martinščinu.
Nakon godine i pol stolovanja umire župnik Šišanički kojeg su prokleli žitelji Martinščine, a nasleđuje ga Jura Brnjug kasniji biskup Zagrebački.

Godine 1708. (lipanj) crkva sv. Martina postaje područna kapela crkve u Zlataru nakon 500 godina stolovanja.
Do 1708.god.Martinščina je bila matica i sjedište vjerskog, čudorednog i duhovnog života naroda koji je živio na južnim obroncima Ivančice. Do tada pod župu sv. Martina spadala su mjesta: Martinščina, Repno, Batina, Lipovec, Turnište, Veleškovec, Grančari, Lovrečan, Gornji i Doljnji Brestovec i Zlatar. 1789. god. Zlatarskoj župi pripojeni su od loborske filijale Ladislavec i Martinci, a za uzvrat dobili su Martinščinu i Repno.

Patronati ili kolatori (posjednici koji su svojom imovinom (hipotekom) bili dobrotvori crkvi):

Najstariji od 1399-1456 god bili su grofovi Celjski koji su u to vrijeme posjedovali čitavo Zagorje.

Od 1456-1489 god. Ivan Vitovac, ban Hrvatski sa svojim sinovima Vilimom, Jurjem i Ivanom. Kada su se Vitovci odmetnuli od kralja Matjaša te pristali uz stranu cara Maksimilijana izgubili su svoje posjede u Zagorju.

Od 1489-1494 god. Oštrec drži kapetan Ivan Korvin. Krajem 1494 Korvin daruje imanje Oštrečko Marčinku od Supanpotoka, njegovom ocu i braći.
Nakon par godina Oštrc opet postaje od Ivana Korvina, pa njegove udovice i njezinog muža Jurja Branderbuškog.

1516 god. kralj Vlsdislav Oštrc i njegovo imanje daruje Ljudevitu Pekriju zadnjem vlasniku cjelokupnog imanja.

Djeljenje imanja vršilo se diobom, ženidbama, darivanjem, podjelom, smrću i zamjenama, te se povečao broj kolatorala.
U drugoj polovici 16. st. kolatorali župe Oštrčke bile su obitelji: Bojničić, Berzaj, Kaštelanović, Heršič, Kerčenji i Bradač.
Zadnji kolatorali u Martinščini bili su Petar Keglevič, Andro Mikulič i Stjepan Žitomirski.

Opis crkve sv. Martina biskupa.


Vanjščina crkve posve je jednostavna. Tek igrom svijetla i sjene o njezinoj starosti govore sv.Kristofor sa malim Isusom na ramenu na slici i stari sunčani sat. Ulaskom u crkvu ulazimo u vrijeme gotike i uočimo da je okrenuta prema istoku. Sama crkva sastoji se od lađe, svetišta, zvonika i sakristije. Lađa je duga 8.75 m, široka 6.87 m i visoka 4.33 m. Četverouglasto svetište za jednu je stubu više od lađe, a dijeli ih jednostavni gotski luk. Svetište je dugo 4.10 m, a široko 4.94 m. Sa južne strane su kasnije napravljena još jedna vrata.

Toranj sa zvonikom napravljen je 1666 god. zamjenio je stari drveni iznad ulaznih vrata. Čitava crkva popločena je kamenim pločama. Svetište crkve je unakrst gotski svođeno. Gotska rebra koja drže, svod upiru se u jednostavne konzole 1.2 m iznad poda. Rebra se na vrhu sastaju u jednostavnu okruglu rozetu.

Lađa je i danas natkrivena jednostavnim drvenim stropom. Cijelo svetište oslikano je freskama koje je godinama skrivalo vapno i danas vape za obnovom. U svetištu sa strane nalazi se u zidu gotski uokvirena udubina sa željeznim vratima (zidno Svetohranište) u kojoj su se čuvala sveta Otajstva i sveta ulja.

U crkvi su dvije grobnice. U svetištu za pokapanje župnika i crkvena za pokapanje običnih ljudi za čiji se ukop crkvi plačala pristojba. Oko crkve bilo je groblje za župljane ograđeno 1708. god. Sama crkva posvečena je u nedjelju posije Martinja te se tako slavi i danas 900 god. (ili po raspelu 1000 god.) poslije Martinjska nedjelja.

Na popisu iz 1639.god. crkva je imala tri oltara. Glavni-sv. Martina u svetištu imao je zidani oltarni stol i na njemu drveni nastavak na dva sprata. God.1781 zamjenjen je sa današnjim baroknim oltarom.



Nad kipom sv. Martina stoji natpis MARTINVS HIC PAVPER ET MODICVS CAELVM DIVES INGREDITVER. Sa svake strane oltara uz kip sv. Martina nalazio se po jeda anđeo, koji u rukama drže tablu sa napisom

MARTINVS
ADHVC
CATHECVMENVS
17

HAC
ME
VESTE CONTEXIT
81

Sa strane poslanice stajao je u lađi oltar Majke Božje Žalosne. Ovaj oltar dao je načiniti župnik oštrčki Ivan Gundek o tome svjedoče njegov plemički grb i natpis na njemu R.D.I.G.D.H. Revendus dominus Ivannes Gundek de H (vjerojatno nadimak).
Na vrhu oltara je natpis ERRANTI. PERVENTI. AEGRO:VIA. VITA. SALVSQVE. MORS MORTIS PENDENS IN CRCVE, CRVXQVE CRVCIS. Ispod kipa stajao je natpis; ANCHORA SPEI NOSTRAE, NAVIS FIDEI, MARE AMORIS 166

Na strani evanđelja stajao je 1666 god. oltar sv. Stjepana, 1676 god.oltar sv. Florijana, a 1708. god. sv. Jurja. Sv. Florijan je najvjerojatnije premješten u kapelu Lobor-grad, a sv. Juraj u kapelu sv. Jurja u Belec. Danas na oltaru stoji sv. Magdalena. Nad njom čitamo: 18. DILEXIT MVLTVM. 06. LVC:7:47.

Vizita iz 1639. i 1666. god.ne spominju ispovijedaonicu več veliki drveni križ (trabes) između svetišta i lađe. Na viziti 1666. god. naloženo je župniku da napravi ispovijedaonicu i ona se spominje več 1667.god. Zapisnik kanoničke vizite god. 1639. veli da crkva posjeduje: dva kaleža, srebrnu pozlačenu Monstrancu, Zagrebački misal i nešto čednog misnog ruha i odijela. God. 1666. spominje se samo jedan kalež, monstranca, te osim zagrebačkog još dva rimska mistrala.

Osim župne u župi nije bilo nijedne kapele te se u 15. st. prvi puta spominju: kapela sv. Jakoba u Batini, presvetog Trojstva i Bl. Dj. Marije u Zlataru i sv.Duha na Duhanskom vrhu (danas sela Mikoviči i Škrčevine). U 16. st. spominje se kapela sv. Lovre u Lovrečanu....

KAPELA PRESVETOG TROJSTVA u Zlataru
Znano je samo da je bila u Zlataru. God.1451. ispravom pisanom u petak iza sv. Matije u Krapini darovao joj je knez Fridrik Celjski u Lovrečanu tri selišta nalazeča se u prijestolištu grada Oštreca.
Na ovim selištima živjeli su kmetovi: Benko,Križan,Lovro, Urban, Stjepan nazvan Lovro i Ivan Mikušič(arhiv hrvatske akademije u Zagrebu). Nije sigurno gdje je i do kada stajala ta kapela (Martinci ili Vargov brijeg)

KAPELA SV. JAKOBA u Batini


1430.god. označena kao oppidum.
Centar okolnih sela i trgovište gdje su se održavali godišnji sajmovi.
Na dan svetog Ivana Krstitelja god.1430. na zamolbu batinskog vlastelina Stjepana Kuhingera kralj Sigismund dao je povelju o podjeli prava slobodnog godišnjeg sajma na dan sv. Jakoba apostola i na Miholje, a osim toga i tjedni sajam svake srijede.

KAPELA SV. LOVRE


Prvi puta spominje se 1334. god. te 1639. god.
Početkom 17 st. ova kapela je nestala(vjerojatno u potresu).
Iz zapisa kanoničke vizite 1666.god. saznajemo da je na mjestu stare sagrađena nova i da ju je sagradio oštrčki župnik Ivan Gundek o čemu svjedoči njegov grb na stropu lađe.

KAPELA BL.DJ. MARIJE
Ova kapela stajala je na mjestu današnje župne crkve najvjerojatnije sagrađena u 15. st. i podignuta po jednom celjskom grofu.
God.1454. Fridrih Celjski(1422 ubio svoju ženu Elizabetu-rođenu kneginju Frankopan) kao gospodar Oštrca daruje kapeli BL.Dj. Marije dohodke od tri kmeta. U to vrijeme grofovi Celjski bili su vlasnici čitave knežije Zagorje sa gradovima: Krapinom, Loborom, Oštrcem, Belcem, Trakoščanom, Lepoglavom, Kostelom, Cesar-gradom i selom Trnovcem. Darovao ih je kralj Sigismund 27. siječnja 1399 grofu Hermanu drugom.
1469 god. po oporuci župnika Ivana kap Bl. Dj. Marije dobila je lagav vina i to u srijedu po Miholju .Na mjestu stare u 17. st. sagrađena je nova a posvetio ju je biskup Petar Domitrović (1613-1628).

KAPELA SVETOG DUHA
Stajala je sjevero-istočno od župne crkve Sv. Martina biskupa u Martinščini u zaseoku Mikoviči (Koušaki) ispod brega Škrčevina.
Kada je i po kome sagrađena nije poznato.
Iz zapisnika vizite od 1666. god.saznajemo da je ciela bila zidana i imala svođeno svetište.
Nad lađom je bio jednostavan drveni strop. Tarac (pod) je bio zemljan.
God. 1677. pod ulazom u kapelu nalazi se zidano predvorje na kamenim stupovima.
1666.god. kapela nije imala tornja pa je zvonce visjelo pred ulazom na dva drvena stupa. Kad je sazidano predvorje stupovi su odstranjeni.
Zvonce je težilo 5 funti (libara) god.1703. preliveno je i nosilo natpis GLORIA IN EXCELSIS DEO.
1666. god. kapela je imala samo jedan oltar od k amenog stola i drvenog nastavka. U tom nastavku nalazila se platnena slika
Duha Sv. kako u slici goručih jezika silazi med apostole. Slika je bila visoka jedan ''klafter''.
1708. god. u lađi kapele podignuta su dva zidana stola koja nikad nisu dobila svoj nastavak. Oko kapele nalazio se cintar-1666. god djelomično ograđen,a 1667. god. posve. Ograda je bila drvena, a 1729. god. zidana.
Na cintaru nije nikad bilo ukopa(kao u okolnim kapelama) a u kapeli nije bilo nikakve grobnice.
Kapela je i prije imala raspucane zidove,a strašan udarac zadao joj je potres 31. ožujka 1738. god.
Pošto o njoj nitko nije vodio brigu, vlaga i vjetar izjedali su krov i zidove.
1758. god načinjen je novi krov, ali prekasno- zidovi su bili posve raspucani.
1768.god. radi posvemašnje zapuštenosti vizitor u njoj zabranjuje služiti sv. Mise i druge svete čini.
1775. god. jaki potres zadao joj je zadnji udarac i sravnao je sa zemljom.
I danas živi legenda da su je takvu žitelji prodali Ivančanima za tašku suhih hrušek i četri hljeba kruha.
U svo vrijeme njezina postojanja održavali su se godišnji sajmovi (preko 175 god.) To mjesto kao i mjesto bivše kapele narod i danas zove ''pijac''.
Kapela osim oltara nije imala nikakvog namještaja,te se sve potrebito za službu božju donosilo iz župne crkve Sv.Martina.
Nije imala ni nikakvog posjeda te je zbog toga propala (nije se imala od čega održavati).
Svete su se mise služile na Uzečešče Isusovo, na Duhove,presveto Trojstvo i Preobraženje Isusovo.
Na dan proštenja sa svojim župnicima dolazile su procesije iz Lobora i Belca.
Svi župnici imali su objed na račun kapele i sumještana.

ŽUPNICI OŠTRČKI

Od nastanka župe pa do 1469. god nema podataka o župnicima pa se prvi spominje župnik Ivan 1469. god.
U srijedu poslije Miholja spomenute godine načinio je oporuku kod Sv. Martina pod Oštrcem:
,,Godine hiljadu četri sto šezdeset i devete.
Ja Ivan svečenik, znajuči da sam prah i da ču se u prah pretvoriti činim i naređujem za sada,prem bolestan na tijelu ali duhom posve zdrav,ovakvu oporuku ili oporučni zapis.
Prvo i ponajprije ostavljam i preporučam dušu moju slavnoj Djevici Mariji ,da se ona kod dragoga svojeg Sina.Gospodina Našega ,Gospodina Krista, zauzme za moju dušu,,
Svojoj sluškinji Margareti ostavlja više komada svinja,četri kabla žita,dva pšenicei lagav vina od 60 kabla.
Župniku u Zajezdi- Ivanu ostavlja osam maraka i dvije grive. Zagrebačkom prepozitu 25 griva.
Crkvi sv. Martin i kapeli Bl. Dj. Mariji u Zlataru i kapeli Sv. Duha po jedan lagav vina. Na 30 sv. Misa jedan forint.
Knjige-crkvi sv. Martina.
Kabanicu župniku u Zajezdi:polium svome ispovjedniku Miholju.
Župniku u Oštrcu najbolju kabanicu.
Po jedan forint,da se u kapeli u Zlataru i crkvi u Loboru odsluži po 30 sv Misa.
Za uzdržavanje svojih naslijednika ostavi svoj vinograd, klet, lagav i beden.
Svoj brevijar,vinograd kod kapele sv. Duha sa svojim zemljištem i livadama te jedan lagav vina ostavlja kao misnu zakladu da se za pokoj njegove duše služe tjedno dvije svete Mise.

U toj oporuci se prvi puta u povijesti našeg kraja spomiju vinograd i klijet na brdu kod sv. Duha (Škrčevina), a samim time
Škrčevina kao najstariji vinogradni brijeg sa klijetima u Zagorju.
1469. spominje se Petar svjedok u oporuci župnika Ivana.
1501.god. Juraj.Spominje ga popis župa zagrebačke biskupije.
1539.god.Nikola
1578. god. Ivan
1612-1634 Ivan Drabanovič. Protiv njega su se žalili župljani da služi mise po kapelama a u župnoj crkvi jedva tri puta godišnje.
1643-1666 god. Ivan Gundek
1666-1675 Leopold Mikovski
1675-1677 Juraj Štiglič
1677-1682 Nikola pl. Šklec de Lomnica
1682-1689 Matija Franjo Dukovački
1689-1702 Nikola pl. Šišanički-zadnji župnik u Martinščini. Preselio župu u Zlatar, zbog toga su ga prokleli župljni Martinščine umro 1702.god. u Zagrebu. Njegovom zaslugom nema više povijesnih tragova o župi Oštrčkoj i župnoj crkvi Sv. Martina Biskupa.

KAPELANI OŠTRČKI

Za uzdržavanje kapelana nije bilo nikakve fundacije, pa vizita spominje da kapelan ima godišnje plače 30 forinti,trečinu školarine i
kod župnika podpunu opskrbu, a morao je svaki tjedan služiti dvije sv. Mise.
1469. Ivan i Petar - najstariji poznati očtrčki kapelani. Svjedoci u oporici župnika Ivana.
1687. Matija Lampili, a 15.09.1687. priseže za župu Bl. Dj. Marije u Maču. Tamo je djelovao do 17. travnja 1719.god. do svoje smrti.
1693-1694 god. Petar Tomič
1695. Juraj Gantar
1696-1699. Nikola Novoselič

Zapisnik od kanoničke vizite od 16.o5. 1666.god. spominje da se kod svake kapele vode matice rodjenih i vjenčanih,a ne spominje ništa da se vode u župnoj crkvi.
Sačuvani su samo 3 lista od 1675,1676 i 1677. god.
Najstarija sačuvana matica vodila se od 23. ožujka 1683.god. a vodio ju je Dukovački.
1687. god. Dukovački počinje voditi i matice vjenčanih.
Ta knjiga vodila je matice krštenih, vjenčanih i umrlih sve do 1827. god.

Plemički dvorovi u župi počeli su se graditi u 16. i 17.st.,a gradile su ih obitelji koje su bježeči pred turcima došle u župu iz Bosne i Like.
1677. god. u župi se nalaze ove kurije,
U Zlataru: Mihajla Držaniča,Jurja Vodopija,Petra Horvata.Petra Pucsza,Jurja Bedekoviča,Nikole Fodrocziya,njegova brata Ivana i
Petra, te Ivana Jelačića.
Na Batini: Ivana Kockoczya,Petra Fodroczya, Matije Zaverski, Ivana Zaverski pokojne udove Topušič, Matije Keressy
i Nikole Keressy.
U Lovrečanu:Ivana Horvatich, Katarine-udove Gašpara Mikulich,rođene Prašinski, Ladislava Mikulich, Tome Mirkoczy.
Ivana Aranyass i Ivana Dersaanich.
U Veleškovcu: Petra Keglevich, Ignacija Sisinachky, Tome Baczmegey,curia Ztari Dvori, Ivana Menige-nasljednika Bužaničevih
i Ivana Horvatich.
U Turmišču: castellum Ladislava Chernkoczy, Jurja Sitomerszky.Andrije Miklchicha i Bartola Kaplicha.
U Radkovcu: Nikole Jelačića,Nikole Šhaija,Jurja Fodrozija, Jurja Bedekovicha i Petra Trenszkya
U Zlataru spominje se kurija Ivana Aranjoša (Aranyessi). Po toj je obitelji i ZLATAR dobio ime jer to magjarsko prezime na hrvatskom jeziku znači ZLATARIČ.


Prezme Bingula spominje se u popisu domačinstava, kmetova, želira, predijalaca, plemiča armelista i plemiča jesnoselaca u Varaždinskoj županiji 1598.god.
REGISTRUM COMITATUS WARASDIENSIS SUPER CONNUMERATIONE DOMORUS ANNI 1598.

Gregorius Bingula
Castrum Ostercz
Portio consortis egregii Juliani Calcinelli 1798. god.skupljo je kraljevski porez (bio je INGUILINUS)

Vrlo je teško kroz povijest nači bilo kakve podatke ili pisane tragove o Martinščini. Bježeči pred neprijateljima po bregima župe Oštrče sklanjali su se i tražili sigurnost župljana mnoge obitelji iz Vojvodine, Like, Bosne te je do drugog svjetskog rata tu živjelo mnogo stanovništva.
Migracija stanovnika prema jugu primječujemo potkraj 16 i početkom 17.st.
Popisom stanovništva u novijoj povijesti vidljivo je njegova oscilacija.

Tako je 1928. god. seoski bubnjar u Martinščini oglasio prodaju zemljišta na Majuru u Trojeglavi opčina Draženovac(kod Daruvara) u vlasništvu veleposjednika Josipa Ofnera veličine od 4-6 jutara,a po cijeni od 4000-5000 dinara.
Zbog siromaštva, na kredit koji su otplačivali do 1941. god. odselile su obitelji: KUFRIN,SKRAMANČIN,NOVAK,VLAHEK,MARKULIN,BINGULA,MIKOVIČ, DOMITRAN,HARIC,POČEKAL,ŠAVOR, JAKOPIČ,HANŽEK,ŠPOLJAR,KURTANJEK,VALIČEVIĆ i PINTARIČ.
Te su obitelji sagradile kuče i gospodarske zgrade u posebnoj ulici uređenoj pod pravim kutem od glavne ceste prema Drležu,nazvanoj Zagorje ili Hrvatska ulica. Zbog siromaštva doseljenika nazvana je Jaukovac.


22.12.2013

Škola u Martinščini



Do 1930.god. stanovnici Martinščine pohađali su školu u Loboru i spadali pod općinu Lobor.
1928. godine za vrijeme načelnika općine Gabrijela Matejaš počela je gradnja škole u Martinščini,dovršene 1930.god.. kada je i počela sa svojim radom.
Prve učiteljice, Zlata Dabić i Matilda Bugarin radile su u kombiniranim odjeljenjima. Za vrijeme Drugog svjetskog rata nastava je bila više puta prekinuta. Nastava se normalizirala nakon rata,ali sa manjim brojem učenika .Dio učenika sa svojim obiteljima
odselio je u Slavoniju,neki zbog pritiska nove vlasti,a neki u potrazi za boljim životom.
Pedesetih godina škola u Martinščini radila je kao osmogodišnja.Osmogodišnje školovanje u Martinščini završile su samo dvije generacije. 1958. god. završena je škola u Zlataru, te joj je pripojena škola iz Martinščine , od tada- područna škola.Do 1958 u Martinščini je djelovala tamburaška sekcija. Prestala je svojim radom jer su joj oduzeti instrumenti,i preseljeni u Zlatar.
(o tome svjedoče Ankica Bingula i Marijan Gučin)
Čitavo vrijeme njezina postojanja o njoj i njezinom održavanju brinu mještani, sa veseljem i besplatno.
1931. godine školu je pohađalo šezdeset i pet učenika, a danas je pohađa dvadeset i dvoje.

MARTINŠČINA U TEMELJIMA HRVATSKE SLOBODE

Čitajuči pažljivo vrijeme i mjesta stradanja stanovnika Martinščine i Repna uočljivo je da su " največu pobjedu" partizani i UDB-a
protiv domaćeg- večinom nenaoružanog stanovništva,česo regrutiranih sa njiva,za prvu vojsku koje je naišla "odnjeli" na samom kraju drugog svjetskog rata,te 1946.,i 1947 godine.
Ubijajuči ih kukavički kroz prozore. U kučama. Na poljima,u trnacima,šumarcima. Sa sumrakom. Na Križnom Putu od Blajburga,Maribora. Maclja.
Otimajuči ih od uplakanih majki,žena,djece.
Samo zato jer su bili Hrvati. "Krvožedni ustaše".
Oslobodila je "Narodno Oslobodilačka Vojska" u Martinščini i Repnu pedeset i jednu majku od sina,ženu od supruga. Bez suda,ali sa presudom;kriv si jer si Hrvat.Jer su ti otac,i majka i brat hrvati.
Ta stigma Martinščinu prati i danas. Jer,kako objasniti činjenicu da do 1708. god.(V.Klaić Krapinski gradovi i predaje o njima)
"centar kulturnog,vjerskog i čudorednog života na južnim obroncima Ivančice" , od svih vlasti,do dan danas nije dobila ništa.
Ni danas nema, u svakom drugom mjestu poznatog društvenog, ili vatrogasnog doma. U mjestu u kojem je živjelo do 900 stanovnika.(na zadnjem popisu 471.) Mjesto u kojem je jedini dućan oduvijek u privatnoj kući.
Pojam "društveno" Martinščina i njezini stanovnoci nisu nikad upoznali.
Sličan plan imali su " Oni " i 1990. godine. I mnogi Hrvati sličnu sudbinu.

Ubijeni i nestali iz Martinščine;

1.Auguštan(Mijo) Franjo ubijen 1945.god. na Križnom Putu.
2.Auguštan(Mijo) Marijan ubijen 1945.god. na Križnom Putu.
3.Bingula (Franjo)Alojz rođ.23.03.1920. ubijen u Martinščini 10.12.1944.god. Ubili ga partizani.
4.Bingula(Janko) Božidar rođ.18.02.1920., ubijen 17.04.1946.god. u Martinščini. Ubila ga UDB-a.
5.Bingula Franjo rođ. 13. 03. 1901.,ubijen 25.11.1947.god. u Martinščini.Ubila ga UDB-a.
6.Bingula Ivan ubijen 1945.god. na Križnom Putu u Macljenskoj šumi. Ubili ga partizani.
7.Bingula Tomo (moj djed) rođ. 07. 11.1906., ubijen 02.12.1946.god. na svadbi u kojoj je svirao u Repnu. Ubio ga zloglasni egzekutor UDB-e "Fora". Krajem rata skupljao oružje preostalo iz rata za novu vlast, ubijen "zabunom". Njegov otac Franjo poginuo je 1918.god. na Srijemskom frontu.
8.Borić Petar rođ. 25.11.1908. god. ubila ga UDB-a 1945.god. u Zagrebu zajedno sa svečenicima. Bio je krojač Ustaške
Vojnice.
9.Culi (Martin) Vlado rođ.1927.god., ubila ga partizani 1944.god. u Martinščini. Bio je star samo 17. godina.
10.Domitran (Janko) Janko rođ. 22. 07. 1909.god., ubili ga partizani u svibnju 1945.god. u Martinščini.
11.Domitran-Stažnik(Gabro) Stjepan rođ. 1907., pripadao Ustaškoj Vojnici poginuo u borbi sa partizanima 21.04.1944.god. u
Martinščini.
12.Grandavec Karlo rođ. 22. 05. 1874.god. ubili ga partizani u Martinščini 28. 12. 1944 starog 70. godina.
13.Grzelja (Rok) Martin, ubili ga partizani 1945. god. na Križnom Putu.
14.Gučin Tomo, ubili ga partizani 1945.god. u Martinščini.
15.Hanžek (Gabrijel) Božidar rođ. 23.01.1924.god., ubili ga partizani 1945.god. na Križnom Putu.
16.Hanžek(Gabrijel) Ivan rođ.18.06.1925. pripadao Ustaškoj Vojnici, poginuo 03.09.1943.god. u Gršljanici prilikom borbe sa
partizanima.
17.Hanžek (Stjepan) Stjepan rođ. 14.09.1906. god., ubili ga partizani na Križnom Putu u svibnju 1945.god.
18.Jakopič (Josip) Stjepan rođ. 14.09.1906. god., ubili ga partizani na Križnom Putu u svibnju 1945. god.
19.Jakopič(Stjepan) Tomo rođ. prosinca 1912.god.,ubila ga UDB-a 15.10.1946. god. u Martinščini
20.Klarič(Tomo) Alojz rođ.03.01.1920. god.,pripadnik Ustaške Vojnice, poginuo u borbi sa partizanima u Zlataru 22.10.1943.
god.
21.Markulin Josip, pripadao Ustaškoj Vojnici nestao tijekom rata u Bosni.
22.Mikovič (Janko) Martin rođ. 01.09.1920. god., ubili ga partizani 01.01.1944. god u Zlataru.
23.Ožvald Gabro ubila ga UDB-a. 1946.god. u Sloveniji.
24.Stažnik (August) Josip rođ.01.01.1922. god.,pripadao Hrvatskim Domobranima,poginuo u borbi sa partizanima 01.01.
1944.god. u Kninu.
25.Stažnik Martin, pripadao Hrvatskim Obrambenim Snagama, poginuo u Bosni tijekom rata.
26.Teški Alojz rođ. 1918.god., ubili ga partizani na Križnom Putu.
27.Teški (Gabro) Martin rođ. 26.08.1922.god.,pripadnik Ustaške Vojnice, poginuo u Belcu, u borbi sa partizanima 16.04.1944.
god.
28.Teški Tomo,pripadnik Hrvatsih Domobrana, poginuo u borbi u Velikoj Gorici.
29.Vlahek Karlo, ubila ga UDB-a 1946.god. u Loboru.





Ubijeni i nestali iz Repna;


1.Balić Slavko rođ. 1908.god., ubila ga UDB-a 1946 u Repnu.
2.Bartolec (Alojz) Janko,rođ. 06.12.1923., ubila ga UDB-a 27.05.1945. u Repnu.
3.Bogi (Petar) Vjekoslav rođ.26.04.1897., ubili ga partizani na njivi "Luka" 31.10.1944. god.
4.Bočkal (Franjo) Stjepan rođ. 02.09. 1907.god.. ubili ga partizani u Repnu 19.07.1943. god.
5.Culej (Stjepan) Ljudevit rođ. 1917. god., odveli ga i ubili partuzani 1946. god.
6.Culej (Franjo) Slavko rođ. 23.07. 1920.god., ubili ga partizani na Križnom Putu u svibnju 1945. god.
7.Culi (Franjo) Slavko rođ. 1923.god., ubili ga partuzani na Križnom Putu.
8.Culi (Martin) Vlado rođ.1927.god., odveli ga i ubili partizani 1944.god., dijete od 17 god.
9.Čus Juraj rođ. 21.04.1921.god.,pripadnik Hrvatskih Domobrana, poginuo 08.05.1945 u Sv. Ivanu Zelina u borbi sa partizanima.
10.Hanžek (Stjepan) Alojz rođ. 1923.god.,poginuo u Bosni 1944.god.,u borbi sa partizanima.
11.Korpar (Alojz) Ivan rođ.1920.god., ubili ga partizani na Križnom Putu 1945.god.
12.Korpar Juraj rođ.1920.god., odvela ga i ubila UDB-a 1946.god.
13.Korpar (Alojz) Valent rođ. 1924.god.,ubili ga partizani na Križnom Putu 1945.god.
14.Markulin (Janko) Josip rođ.1922.god..ubili ga partizani na Križnom Putu 1945.god.
15.Ožvald Petar rođ.1914.god., ubili ga partizani na Križnom Putu 1945.god.
16.Plašč (Jakov) Juraj rođ.1916.god.,pripadao Hrvatskim Domobranima, poginuo u Posavini 1944.god., u borbi sa partizanima.
17.Plašč (Stjepan) Martin rođ.1922.god.,pripadao Hrvatskim Domobranima. poginuo u Lici 1944.god. u borbi sa partizanima.
18.Plašč Stjepan rođ. 29.03.1900.god.,ubila ga UDB-a, u Repnu 16.06.1946.god.
19.Počekal Janko rođ.06.05. 1910.god.,pripadao Hrvatskim Domobranima, poginuo u Repnu 31.01.1944.god u borbi sa
partizanima.
20.Počekal (Jura) Janko rođ. 01.01.1905.god.,ubila ga UDB-a 1946.god.
21.Streral (Ivan) Zvonimir rođ. 12.07.1922., pripadao Hrvatskim Domobranima,poginuo 08.05.1945.god. u Repnu ,u borbi sa
partizanima.
22.Culej (Josip) Slavko rođ.1909.god., ubili ga partizani na Križnom Putu 01.05.1945.god.


O ovome se nije smjelo pričati. O tim zločinima komunizma se šaputalo samo u sigurnom društvu. Mnogi su "malo hrabriji" završili na " robiji ",te umrli nakon kratkog vremena, zbog bolesti. Među njima i Pavel Bingula.
Malo ih je imalo sreću te su uspjeli prebjeći iz tog pakla u inozemstvo (Tomo Bučkal u Kanadu).
Mnogo ih se odselilo sa čitavim obiteljima u Slavoniju.
Svi su oni imali zajedničko mjesto stanovanja. Južni obronci Ivančice i blizina Zlatara. Zlatara, koji " egzekutori" nisu nikad osvojili. To je bio razlog za osvetu . Razlog za pokolj. Nad svima koji nisu poginuli u borbi. Nad svima čije su kosti razbacane diljem Hrvatske, Slovenije i Austrije.
Neka IM je svima vječna hvala i slava.
Ovo je dokaz da nisu zaboravljeni,i nikad neće biti.
Većina podataka izvađena je iz knjige prof. Kazimira Sviben; ŽRTVE ZLATARSKOG KRAJA U TEMELJIMA HRVATSKE SLOBODE.
U Zlataru i njegovoj okolici istu sudbinu imalo je 1300 žrtava.

Nastavlja se.





Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.