ponedjeljak, 19.11.2007.

…mom prijatelju…

Što se čovjeku dogodi da jedan mali trenutak njegove slabosti može doprinijeti da sve krene po zlu…a time i da se nekome čak život preokrene…
Mislim da mu nikada neće biti jasno, zašto se to baš njemu dogodilo, baš sada kada ga je najviše boljelo. Što može čovjeku biti gore od smrti voljene, vrlo bliske osobe, u trenutku života kada je pomislio da nema smisla više živjeti, da mu se srušio cijeli svijet. Zašto baš njemu?
Za nas smrt je nešto najgore što se nekome može dogoditi, ali jednom mi je jedna časna sestra rekla kako je smrt čovjeka, posebno dok ga gledaš da umire nešto najljepše…..čovjek bi pomislio kako ova sestra nije normalna, pogledala sam je začuđeno, ali rekla mi je: „ Naprotiv, čovjek se susreće s Bogom ! On ga prihvaća u svoje kraljevstvo nebesko – tamo su mu vrata uvijek otvorena i za svakoga ima tj. čuva posebno mjesto.“ Kad dobro razmislim, ona ima pravo ali nama je to opet teško za shvatiti, vrlo teško posebno ako ono dođe vrlo iznenadno……mi smo bića s puno osjećaja……svoju tugu, bol i suze treba pretvoriti u nadu. Nadu de ćemo se sresti s tom osobom i nadu u vječni život. Sve ono što nam se dogodi u životu, dogodi se upravo iz nekog posebnog razloga. Taj razlog samo jedna osoba zna. Jedini On zna i želi nam dobro, kroz neke događaje, ma koliko god oni bolni bili, želi nam pokazati, ukazati na nešto dobro ili loše.
I bolno je gledati kako drugi imaju svoje voljene, a ti ne…..a ti, znaj, da srest ćeš ga jednom prijatelju moj među zvijezdama……iako ti često puta ustreba njegov savjet, njegova ljubav, blizina, njegov lik i bude ti teško, znaj da te on gore čuva, misli na tebe i želi ti dobro. Nemoj nikad posustati, ma koliko god puta ti bilo u životu teško……ono što te slomi, to te još više i ojača.... Naučio si biti drugi čovjek, ostani takav i gradi svoju budućnost onako kako znaš, na način koji će tebi ispuniti sretnim tvoj život…uz misao da je on uvijek uz tebe.
I koliko puta smo samo prestali misliti da Bog nije uz nas kada nam krene sve najgore u životu, mislili da nema izlaza, varamo se. On je uvijek tu, uz nas, bez obzira na sve, a mi uvijek krivimo nedužnu osobu…………………
I u strahu i bolesti, u tuzi i nesreći, sreći i uspjehu, ljubavi i mržnji On je uvijek s nama. I dok ima Njega, bit će i nas!

Znam da osoba kojoj sam uputila ove riječi nikada ih neće pročitati, neka, meni je lakše…i molim zato Onoga gore neka mu poruči ove moje riječi….i neka mu kaže da će uvijek moći imati prijateljicu na koju će se moći osloniti, shvati ovo kao mali znak pažnje….i neka mu poruči ispriku jer, nije ona tako mislila……

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.