subota, 18.08.2007.

#...za koga ove suze padaju...#

Za koga su noćas tvoje kose raspletene,
Nekom se nadaš a bojim se da to nisam ja.
Još su mi misli u tvoje riječi zapletene
I pitam se: dal' je kasno za nas?
Bar reci mi da znam!

Za koga ove suze padaju kad ti ih ne čuješ
I sumnjam da me pamtiš
Da mi ikad ime spomeneš
I kome pružam ove ruke kada znam da nisi tu
U sobi sami ja i ljubav jer još samo imam nju

Koga li noćas gledaju tvoje oči snene
I dal' je u njima još uvijek onaj isti sjaj?
A ko da me nema kada nisi pored mene
I nećeš doći predosjećam,
Bar reci mi da znam!


Ona još živi tu, jedino njemu se nada, za njega diše, on joj je sve. Kada ga nema, nema ni nje i zna da on neće doći. Njegove riječi ostaju joj stalno na pameti, ostaju zapečaćene. Nada umire posljednja i opet pita: da li je kasno za njih? Na kraju, i nakon svega i opet se nada, želi da joj se vrati…samo tuga i bol…a on?
On još živi tu, boji se da ga ona ne prepoznaje, misli da vidi u njemu drugoga. Ostaje povrijeđen. Želi znati da li njezine oči i dalje čekaju njega, raduju mu se kao i prije, s veseljem ga čekaju. Plače, pati…
Bilo je što je bilo…ostaje tuga, sjena, bol, suze…
I opet nadaju se jednom drugom…
Suze…pitaju se za koga, kad ih niti jedno od njih ne čuje, plače svatko za sebe a nitko ih ne čuje. Sumnjaju da jedno drugo pamte, da si ime spomenu, da krenu ispočetka…..uzalud pružaju ruke….ostaju sami u sobi….samo ljubav i on/ona, jedina utjeha, jedina snaga



…………………………………………………………………………………………………..

Ona je ostala sama, osjeća se jako usamljeno. Opet su je iznevjerile osobe koje najviše voli i
cijeni, iako to one možda i ne misle. Ne voli vidjeti kada netko glumi pred njom .Jedva je čekala da ih vidi. Željela je vrijeme provoditi, svaki djelić slobodnog vremena željela je provesti s njima, a one su to odbile, izbjegavale. Ostaje sama…. Željela je s njima podijeliti nova iskustva, povjeriti svoje tajne, olakšati si dušu, a one to ne shvaćaju.. …I ne zna kome da se obrati, , osjeća se odbačeno. Kamo da krene? I tada se zatvara u sebe i bori se. Razmišlja da li je vrijedno to živciranja? Da, jer to je puno važnije od ljubavi u životu. Ona se promijenila nije, ostala je ista, svoja. Ostaje sama…. tužna, iznevjerena..….zatvorena među zidine .




Hey društvance, evo malo duži post……a sada je na vama red, komentarišite..ok?
Ja sada ode u grad, nadam se da će biti super.
Pusa vejika svima vama dragi posjetitelji

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.