nedjelja, 27.05.2007.

...:(

Sinoć sam se vratila iz grada, osjećala sam se tako neuobičajeno. U trenutku me je par puta nešto steglo…nisam znala kako se uopće osjećam. Neka praznina u meni,a opet sva zadrhtim od sreće. Možda još sama nisam otkrila što i dalje nosim u sebi. Možda pokušavam biti snažna i prikriti osjećaje. Prikrijem ih a onda kasnije kada sam idem prema kući kao da me baš proganja i želi da žalim i tugujem….dovoljan je da se neke male riječi sjetim i čujem ju u svojoj glavi,ugledam poglede……i onda sam opet sretna, a opet tužna. Ma nije to ni tuga, to se ne može opisati……čudno, teško, bezvrijedno, prljavo…a znam da ima onih kojima je stalo do mene i koji bi željeli nešto, to su mi sinoć i dokazali…………………..
I čudim se kako uspijevam, pokušavam bit ono što želim s njim,a onda kasnije……. Srce kaže jedno,a ja drugo……. Kažu :“…every second chance begins with first step….', to želim i ja i pokušavam polako,ali zašto moje srce radi drugo…. I onda kada mislim da je sve kako treba i budem sretna, nađe se to 'nešto' što će mi pokvariti raspoloženje……….. trajalo je jako dugo, znam….bilo ludo, lijepo, nezaboravno….ugodno, nježno, tako sretno…..kroz svašta smo prošli zajedno…….ostaje lijepo sjećanje, pokoje i bolno, tužno, prazno….. Drage moje curke ne brinite se, za ovo, morala sam napisati……samo polako započinjem prijateljstvo,a svaki početak je težak, valjda je i to mali dio kroz čeka moram proći ako nešto želim…………polako i sigurno, prvim korakom………step by step…………..
….solo de errores se aprende…..samo iz pogrešaka se uči….a ja učim da se moram boriti protiv svojih osjećaja jer me nikamo ne vode….. znati uživati u životu i pomiriti se s nekim stvarima, jer stvarnost je sada, ide u nepovrat…….
Morala sam napisati ovaj post i već duže vrijeme ga planiram,ali eto nikako…..nemojte me krivo shvatiti, ali ovo mi pomaže da barem malo izbacim iz sebe ono što još nosim…..
Pozdrav veliki_pusa vejika svima……

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.