kršćanska-curka

Molila sam Boga da mi pošalje svoje prijatelje.
On mi je poslao TEBE...
Molila sam Boga da mi oduzme oholost.
Gospodin reče:
“Ne. Nije na meni da je uklonim, nego je na tebi da je se odrekneš.”
Molila sam Boga da mi podari strpljenje.
Gospodin reče:
“Ne. Strpljenje proizlazi iz podnošenja trpljenja, ono se ne daruje – ono se zaslužuje.”
Molila sam Boga da mi podari sreću.
Gospodin reče:
“Ne. Ja ti dajem blagoslove.Sreća ovisi o tebi.”
Molila sam Boga da me poštedi boli.
Gospodin odgovori:
“Ne. Patnja te odvlači od briga svijeta i dovodi te bliže m e n i.”
Molila sam Boga za stvari u kojima bih mogla uživati.
Gospodin reče:
“Ne. Ja ću ti dati Život, tako da možeš uživati u svemu.”
Molila sam Boga da mogu ljubiti, ne očekujući da zauzvrat budem ljubljena...
Molila sam da mogu davati,ne očekujući ništa za uzvrat...
Molila sam da mogu pozivati,bez nadanja da i ja budem pozvana...
Molila sam da mogu prihvaćati, ne tražeći da budem prihvaćena...
Molila sam Boga da mi pomogne VOLJETI druge, onoliko
koliko On voli mene...
Gospodin odgovori:
“Ahhh, napokon si shvatila...”

Ako želiš znati šta znači jedna godina, pitaj studenta koji je zbog jednog ispita pao.
Za značenje jednog mjeseca pitaj mamu, čija je beba došla na svijet mjesec dana ranije
Za značenje jednog tjedna pitaj izdavača tjednika.
Za značenje jednog dana, pitaj zaljubljene, koji čekaju da se vide.
Za značenje jedne minute pitaj nekoga, kome je pobjegao vlak, autobus ili pak avion.
Za značenje jedne sekunde pitaj onoga, tko je preživio nesreću.
Za značenje jedne stotinke sekunde pitaj onoga, kome je na olimpijskim igrama promakla zlatna medalja.

Vrijeme ne čeka nikoga.
Iskoristi svaki trenutak koji imaš, jer on ima vrijednost.
Podjeli ga s posebnim ljudima
i on će biti magičan

Evo jednog teksta preuzetog sa Skaca.Autor mu nije poznat.

Život je poput putovanja u vlaku. Ljudi ulaze i silaze. Za nekih zaustavljanja znaju se dogoditi ugodna iznenađenja. Čovjek proživljava sretne trenutke, ali ima i nezgoda, nesreća, žalosti. Kad se rodimo i kročimo u vlak, susrećemo se s ljudima za koje mislimo da će nas pratiti tijekom cijeloga našega putovanja. Primjerice, naši roditelji…Nažalost, istina je posve drukčija. Kadli-tadli oni oni će sići s vlaka i ostaviti nas bez svoje ljubavi, svoje naklonosti, nježnosti, bez svoga prijateljstva i svoga društva.
Međutim, u vlak će unići druge osobekoje će nam biti veoma važne.To su naša braća i sestre, naši prijatelji te ljudi koje susrećemo te koje ćemo zavoljeti u svome životu.. Mnoge osobe koje ulaze gledaju na putovanje kao na kratku šetnju. Drugi pak na svojoj vožnji kroz život nalaze samo žalost i tugu..Ali ima i onih koji su u vlaku za vožnje uvijek nadohvat ruke te spremno pomažu onima kojima treba pomoć. Mnogi nakon svoga silaska s vlaka ostavljaju iza sebe trajnu čežnju.
Mnogi nas sunovraćuju u duboku nevolju. Mnogi ulaze i silaze a da ih nismo ni zapazili.
Čudi nas što su mnogi putnici koji su nam najdraži negdje u nekom drugom vagonu.
Ostavljaju nas same u tome odsječku našega putovanja.. Naravno da nas to ne priječi uzeti na sebe tegobe putovanja i samoće potražiti ih te se pokušati smjestiti u njihov vagon. Međutim,na našu žalost ne možemo sjesti uz njih. Mjesto je pored njih već netko drugi zauzeo.

I takav je život. Prepun izazova, snova, maštanja, nadanja, prepun sastanaka i rastanaka, bez ponovnoga sastanka. I nikad se ti trenutci ne će vratiti. Pokušajmo od svoga putovanja kroz život učiniti najbolje što možemo. Pokušajmo sa svima u vlaku biti u miru. Pokušajmo u svakome od njih vidjeti ono najbolje što je u njima.Sjetimo se i toga da na svakome odsječku životnoga kolosijeka netko od suputnika može ‘iskliznuti’ te da treba naše razumijevanje i simpatije.I mi ćemo može bit ‘iskliznuti’ s kolosijeka. I vjerujemo da će se netko naći tko će nas razumjeti. I najveći je misterij putovanja što ne znamo kad ćemo mi napokon sići s vlaka. Isto tako ne znamo ni kad će naši suputnici sići. Pa ni za one koji sjede tik uz nas. Bit ću veoma tužan i žalostan kad moradnem sići zauvijek s vlaka.
Vjerujem da će veoma boljeti rastanak s nekim prijateljima koje sam susreo za vrijeme putovanja te koji su mi postali dragi. Veoma će me ražalostiti što ću morati ostaviti svoju djecu same. Međutim, gajim nadu da će doći i glavni kolodvor. Tada ću vidjeti kako svi oni pristižu, sa svom prtljagom što je za ulaska u vlak nisu imali. To će me silno obradovati. Usrećit će me činjenica te pomisao da sam im pomogao povećati putnu prtljagu te da sam u nju stavio prave sadržaje.Trudimo se i nastojmo da imadnemo sretno putovanje te da se na kraju sva muka stostruko isplatila.. Pokušajmo da pri silasku s vlaka ostavimo prazno sjedalo koje budi u ostalim putnicima što nastavljaju putovanje čežnju te lijepa i ugodna sjećanja.

P.S Svima želim sretan i blagoslovljen Božič :-))

Čovjek jednom prošaputa Bogu: “Bože reci mi nešto”.
U tom trenutku ševa zapjeva…

…ali čovjek to nije čuo.

Stoga čovjek uzviknu: “Bože reci mi nešto”,
i grmljavina se prolomi nebom…

…ali čovjek to nije primijetio.

Osvrne se čovjek oko sebe i reče: “Bože dopusti mi da te vidim”.
Sjajna zvijezda zasja…

…ali čovjek to nije vidio.

I poviče čovjek: “Bože pokaži mi čudo!”.
I život se rodi…

…ali čovjek to ne opazi.

Već razočaran proplaka: “Samo me dotakni i znat ću da si tu”.
Zbog toga Bog spusti ruku i dotače čovjeka…

…ali on samo otrese leptira i nastavi.

I ne shvati čovjek da je Bog u malim, svakodnevnim stvarima oko nas, u roditeljima, prijateljima, pijesku i vjetru...


Ne traži Boga mišlju, u praznini
U kojoj se misao, tamna sjenka, gubi
Uza te Bog je, uvijek u blizini
U stvarima oko tebe, u zvuku i muku

Bog ti je uvijek najbliži od svega
Diraš ga rukom, gledaš ga u boji neba
Bog ti se smiješi iz jednog dragog lica
I plaši te iz svake stvari: nema tajne

Ne pružaj miso u praznu daljinu
Uza te Bog je. otvori sva čula:

Na tebe svjetlost s ljetnog neba pljušti

Bog oko tebe sja treperi miriše i šušti

A.B. Šimić

Sve ovisi o tome u čijim je rukama košarkaška lopta:

U mojim rukama vrijedi 200 kuna.
U rukama Tonija Kukoča vrijedi 2 milijuna dolara.

Sve ovisi o tome u čijim je rukama teniski reket:

U mojim rukama vrijedi 500 kuna.
U rukama Gorana Ivaniševića vrijedi milijun kuna.

Sve ovisi o tome u čijim je rukama štap:

U mojim rukama može odagnati psa.
U Mojsijevim rukama može razdvojiti more.

Sve ovisi o tome u čijim je rukama
dvije ribe i pet malih kruhova:

U mojim rukama samo je pet mršavih sendviča.
U Isusovim rukama mogu nahraniti pet tisuća ljudi.

Sve ovisi o tome u čijim su rukama čavli:

U mojim rukama mogu poslužiti da napravim kućicu za ptice.
U Isusovim rukama mogu spasiti cijeli grešni svijet.

Sve ovisi o tome u čijim je rukama…

Vidiš, sve ovisi o tome u čijim se rukama nešto nalazi.

Zato stavi sve svoje brige, svoje strahove, svoje nade, svoje snove, svoju obitelj, svoj posao, svoju ulogu, svoje naviještanje Radosne vijesti, sveg sebe u RUKE Isusa Spasitelja svijeta, jednog Učitelja, jer…

Sve ovisi o tome u čijim si RUKAMA!!!

Iako nemam običaj pisati o politici ovaj događaj me previše pogodio pa nešto napisah...

Sramotno je što najbolje Hrvate kao što je heroj Ante Gotovina tjeramo na taj nepravedni međunarodni sud.
Ali ne, nemojte me krivo shvatiti, ni na kraj pameti mi nije da se zločini, koje su pripadnici hrvatske vojske počinili, ne bi trebali istražiti i krivce kazniti, ne!
Već ovo ja kažem:
Kako? Ne znam. Ali, bit će da su ponekim časnicima kojima je zapovjedao General Gotovina ruke bile krvave od Srpske krvi, i sigurno je da mnogi časnici pod njegovim zapovjedništvom znaju koji su pripadnici Hrvaske vojske pod njihovim zapovjedništvom počinili zločine nad Srbima, ali, ali...

Ali, General Gotovina je nevin i premda nije svetac, nije Srbima kriv, jer se jedino pravedno borio!

Na isti način, ali tu se čini da su tajne službe naše nove Hrvatske svoje djelo uništenja dokaza izvele, nije nimalo kriv general Tomislav Blaškić koji je godinama trunuo u tom europskom zatvoru.

Nepravdu čine i oni između tadašnjih hrvatskih vojnih postrojbi, kao i pripadnici tajnih služba, koji znaju što je bilo ali ne objelodanjuju istinu, koja bi oslobodila nevine kao što su Gotovina i Blaškić, a okrivila prave krivce za mučki ubijene Srbe ili Bošnjake.


A radi čega mi to tako olako okrivljujemo i prodajemo čast najboljih hrvatskih sinova (pa i njih same)? Zato jer to traži Europa? Koja to Europa?

Šačica vlastodržaca-mudrovatelja koji, čast iznimkama između njih, koji stvaraju nešto što i tako ne može postati, kakti neku novu naciju, a već su očiti znakovi kraha i ovog postojećeg našeg sjaja radi prevelikih naših nepravdi i zločina...

Djevojčica se upravo vratila iz susjedstva gdje je jadnoj ženi tragično preminula osmogodišnja djevojčica.
"Zašto si išla tamo?" upita je otac.
"Da utješim susjedu!"
"A što si tako malena mogla učiniti da je utješiš?"
"Sjela sam joj u krilo i s njom plakala!"

Ako je u tvojoj blizini netko ko trpi, plači s njim!
Ako se tvoj bližnji raduje, raduj se s njime!
Ljubav gleda i vidi, osluškuje i čuje.
Ljubav znaci suosjećati s nekim čitavim svojim bićem.
Onaj ko ljubi otkriva u sebi neslučene zalihe utjehe i sućuti.
Mi smo anđeli sa samo jednim krilom: možemo letjeti jedino ako se zagrlimo.

Neki je dječak u vrtiću uvijek nosio dva rupčića. Jednom ga teta u vrtiću upita zašto nosi dva rupčića.
"Jedan da obrišem svoj nos, a drugi da obrišem suze onih koji plaću".

A mi, imamo li mi dva rupčića?

Neki je mladic sanjao da je ušao u veliku trgovinu. Za pultom je bio anđeo i posluživao.
"Što ovdje prodajete?" upita mladic.
"Sve što želite", odgovori uljudno anđeo.
Mladic poce nabrajati: "Htio bih kraj svih ratova na svijetu, više pravde za ugnjetavane, velikodušnosti i snošljivosti prema strancima, više ljubavi u obiteljima, rada za nezaposlene i….i…."
Anđeo ga prekide: "Žao mi je, gospodine, krivo ste me shvatili. Mi ne prodajemo plodove, prodajemo sjemenje.

Tvoja duša je vrt u kojem su posijani pothvati i najveće vrednote.
Hoćeš li dopustiti da se razrastu?

Veličanstveni i plemeniti Salomon se putujući našao na nekom zabačenom mjestu uz mravinjak. Svi se mravi približiše da ga pozdrave. Ubrzo ih bi na tisuće. Samo jedan mrav ne pođe u susret Salomonu, jer je ispred svoga gnijezda imao brdašce pijeska. Brojao je zrnca jedno po jedno kako bi brdašce nestalo. Kad to vidje, Salomon ga dade pozvati i upita: O, mravu, čini se da nemaš mnogo ni izdržljivosti ni snage, pa čak ni s Noinom izdržljivošću ni Jobovim strpljenjem, nikada ne bi mogao privesti kraju svoj pothvat. On nije po mjeri tvoje snage. Ti nikada ne bi mogao sravniti to brdašce pijeska.
Mrav odgovori mudrom Salomonu: O veliki kralju, na ovom putu ne može se napredovati bez velikodušnosti! Jedan se mrav od mene skrio nakon što me je uhvatio u zamku svoje ljubavi rekavši mi: 'Razoriš li ovu hrpu pijeska i oslobodiš put, maknut ću veliku zapreku koja nas dijeli i prihvatiti tvoju ljubav.' Tako sam prionuo tom zadatku ne misleći ni na što drugo do na premještanje pijeska. Uspijem li da ovog pijeska nestane, mogu se nadati sjedinjenju s voljenom. Pa ako u ispunjavanju toga djela trebam i život izgubiti, neću biti ni hvalisavac ni lažljivac.

Prijatelju, nauči od mrava što je snaga ljubavi, nauči od slijepca tajnu viđenja. Premda se mrav posvetio nesreći, on je sluga na Putu.

Jednog dana sretne monah jednog čovjeka, koji mu ispripovijedi kako je dobar: daje siromasima dio svoga imanja, zauzima se za zatvorenike, bolesne posjećuje dva puta tjedno.
Monah ga je slušao pa mu reče: Stvarno si dobar, ipak idi i pitaj:
- svoju ženu što o tebi drži,
- svoju djecu što o tebi misle,
- svoju rodbinu, što od tebe očekuju.
- svoje susjede, što o tebi međusobno pričaju.
- svoje kolege, kako o tebi razgovaraju
a onda dođi i reci mi kako si dobar.

Ivan je zbilja bio čovjek kojega si rado vidio. Uvijek je bio dobre volje i uvijek bi govorio nešto pozitivno. Kad bi ga netko pitao kako je, odgovarao je: ''Ne može mi biti bolje!''.
Ivan je bio prirodni motivator. Ako je netk imao loš dan, uvijek mu je pokazao kako treba gledati situaciju u pozitivnom svjetlu.
Zanimalo me je kako mu to uspijeva i zato sam jednoga dana otišla k njemu i upitala ga: ''Ne razumijem. Ne možeš uvijek biti pozitivan. Kako ti to uspijeva?"
Ivan mi je odgovorio: ''Svako jutro kad se probudim, kažem si: Ivane, imaš dvije mogućnosti. Možeš biti loše ili dobre volje. Uvijek odaberem da sam radije dobre volje. Svaki put kad mi se dogodi nešto loše mogu izabrati hoću li biti žrtva ili mogu li nešto naučiti iz toga. Izaberem da radije nešto naučim. Uvijek kad mi se netko požali imam mogućnost prihvatiti njegovu pritužbu ili pak izlučiti pozitivnu stranu života, izaberem pozitivnu stranu života.''
''Da, da, ali to nije tako jednostavno'', požalila sam se.
''Naravno da je!'' odgovorio je Ivan. ''Sve u životu su odluke. Kad zanemariš sve nebitne stvari, svaka situacija je odluka. Sam odlučuješ kako ćeš reagirati na okolinu. Sam odlučuješ kako će ljudi utjecati na tvoje raspoloženje. Sam odlučuješ hoćeš li biti loše ili dobre volje. I na kraju krajeva sam odlučuješ kako ćeš živjeti svoj život.''