Vanja Sutlić - Predavanja o Hegelu 1968/69
Palo mi je na pamet ovdje stavljati neka predavanja do kojih sam uspio doći a čine mi se vrijedna i nema ih nigdje za pročitati...pa koga interesira ajmo navigat
Kako bismo uopće mogli odrediti koji je odnos filozofije a onda filozofijske antropologije spram zbilje i spram onog mišljenja iz vijesti i po njoj, povijesnog mišljenja, razmotrit ćemo tri moguća stava filozofije i filozofa spram zbilje, spram stvarnosti.
Nije sve zbilja i nije sve stvarnost što se takovim naziva i takovim prikazuje, te je stoga odlučujuće pitanje na koju i kakovu zbilju se filozofija uopće odnosi, kao i, dalje pitanje da li je povijesno mišljenje uopće u položaju da mu je stalo da, poput filozofije i kao ona, ima odnos spram zbilje, spram stvarnosti, spram realnosti.
1. stav. U neposrednoj, apstraktnoj i formalnoj svakidašnjici, s kojom se susrećemo u običnom, dnevnom životu, koja se često, iako tako promjenjiva, šarolika, kaotična, neodređena, nameće, iako fragilna, iako jedva trajna, jednodnevna, dvodnevna, tjedna, nameće se kao zbilja, u takovoj svakidašnjici angažman filozofa vodi u pojedinačni ili kolektivni – ukoliko se filozofi udružuju – avanturizam, ili pak u nešto još jače naglašeno u tom pravcu, u odmetništvo, koje kao kvaziduhovna kritika, a to znači kritika iz subjektivne nakane, jest dvojstvo i licemjerstvo, ukoliko nije uzaludni martiri, uzaludna žrtva.
2. stav. U posredovanoj, negacijom u sebi podvojenoj i u toj podvojenosti jednom stranom na drugu upućenoj, tj. reflektiranoj, oko biti (essentia) u pojavi zainteresiranoj stvarnosti ili zbilji (u tradicionalnoj ontologijskoj terminologiji: realitas rerum), u takovoj zbilji angažman filozofa je tumačenje, osvješćivanje, prosvjećivanje Mogućeg do Nužnog preko Zbiljskog. Ovo je posao profesor i uopće takozvanih kulturnih radnika. I, ukoliko je volja u realitetu, koja proizvodi taj realitet, sama svjesna i prosvijećena, sama sklona svoje čine objašnjavati i tumačiti, filozofi ostaju samo stalež. – Hegel u svojoj Enciklopediji filozofijskih znanosti (u III. izdanju, 1830) ima jedan interesantan paragraf (528) koji, između ostaloga, u staležima nalazi i jedan posebni, misaoni stalež, kojeg posao jesu opći interesi cjeline. No te opće interese taj stalež ni ne izaziva niti ne zadovoljava, ne proizvodi ni potrebu ni njeno zadovoljenje organizacijom cjeline društva. Koliko god i bio priznat i uvažen, ovaj stalež samo misleći služi. Kao takav, on može dobiti – i u pametnom društvu kojem je stalo do njega samoga i dobiva – svoj resor, svoj sektor rada.
3. stav. Suočen pak s cjelovitošću istine, društva (ili kako već nazivamo taj subjekt na koji se odnosi filozofijsko osvješćivanje), suočen tako da u njoj može djelovati a ne samo ju tumačiti, prosvjećivati,poziv filozofa – baš zbog onih općih interesa, onih interesa koji predstavljaju specifičan posao takovih filozofa – dijeli se u:
(a) organizatore cjeline, tj. realizatore općih interesa, realizatore filozofije, i time one koji filozofiju kao posebnu djelatnost na cjelini u njenoj cjelovitosti ukidaju, pa angažirana filozofija u ovom smislu realizacije filozofije znači ne toliko primjenu filozofije koliko odstranjenje filozofije u njenom posebnom obliku; ili
(b) ovako suočen s cjelovitošću cjeline, poziv filozofa oličava, suprotno pretenzijama stavova 1, 2 i 3a, filozofa na znanje o onome što doista jest u ma kako određenom realitetu, oličava sumnju, no ne u realnost, zbilju – koja je samo realnost jedne određene cjeline: društva, povijesne cjeline, kako već nazvali taj subjekt – nego sumnju u smisao cjeline, u smisao totaliteta (hegelovski rečeno: konkretnog pojma), sumnju u samu artikuliranu, raščlanjenu i strukturiranu totalnost institucija i funkcija, i to ne tako da bi s cjelinom imao posla vraćajući se od nje k onome što može od općih interesa realizirati i realizirajući mijenjati ono što nalazi u svijetu ili pak određenu verziju svjetovnosti s istim elementima realiteta, nego kao onaj koji te institucije i funkcije, te elemente realiteta unutar jedne cjeline iz njihova vlastita porijekla i iskona na putu u Neizvjesno upućuje na novu zgodu svijeta prije teorije u suprotnosti spram prakse, prije čina u suprotnosti spram misli, prije onog što jest za razliku od onog što bi trebalo biti, prije razlike pojave i biti, prije razlike onoga što je manje realno od onog što je realno u višem smislu.
Takav, pod 3b opisani neizvjesnik i dvojbenik, koji je to mnogo više od svakog kritičara bilo samo nečeg što jest, nečeg kao ens ili kao res ili pak same pod 2 opisane reflektirane realnosti, takav putnik kojemu upućivanje nema sigurnih, unaprijed realitetom osiguranih znakova, niti SOFOS u smislu Mudrog, niti čak HOS FILEIN TEN SOFIAN (onaj koji voli mudrost, koji teži za mudrošću), takav neizvjesnik i dvojbenik nije ni povučeno-intimni avanturist koji putuje po prostorima subjektivnosti, nakane, predodžbi, volje i emocija, niti pak ekstenzivni avanturist koji se u svakidašnjici orijentira tako da bi iz Prolaznoga odmah nekim ustavljanjem tog Prolaznog napravio nešto što će bar biti znak koji je ostavio; nije ni odmetnik-buntovnik protiv običnog, svakodnevnog svijeta pojava, ali nije niti onaj koji, znajući za opće interese, gradi se da služi ovim svakodnevnim, t. j. nije ni zazorni licemjer, ali isto tako ni žrtva spremna da u slavu Prolaznog, Svakodnevnog i Efemernog žrtvuje ono što mu je poziv; isto tako međutim nije ni respektabilni profesor, prosvjetitelj, tumač, službenik općeg, činovnik apsoluta, ali nije ni ono što smo označili pod 3a, t. j. političar, realizator filozofije, političar u obuhvatnom smislu organizatora cjeline koji gradi ili razgrađuje, a kao veliki političar uvijek realizira, bilo kao konzervativac bilo kao revolucionar bilo kao graditelj nečeg novog što još nije bilo u toj svakidašnjici a ni u reflektiranoj zbilji, realizira opće interese, tj filozofiju, nego je i nešto mnogo manje od ovih opisanih, ako je riječ o društveno-svjetovno-epohalnom nastupu u krugovima takozvanog realiteta i o ugledu koji se u takovom nastupu stiče. Spram ovako čvrstog nastupa, on je prije zastupnik Ničega i tražilac Ničega kao ruba masivne cjeline interes, općih interesa epohe, društva, ili kako već nazivamo taj subjekt na koji se misao odnosi. S druge strane, on je nešto mnogo više od ovih opisanih pod 1, 2 i 3a, on je neizvjesni vjesnik onoga što je bilo, što jest i bit će po vijesti koju da mu je naći, ni od koga naviještenu, ni od bogova ni od ljudi ni od nadljudi, ni od procesa ni od realiteta, ni od bilo kakovih instanca koje se unutarsvjetovno javljaju, nego naprotiv vijesti koja sve navješćuje i po sebi omogućuje da nešto nastupi i kao bogovi i kao ljudi i kao nadljudi, i kao realitet, i kao ne znam koja od tih spomenutih instanca, - neizvjesni vjesnik koji zaklinje ovu neizvjesnost Ničega kao posljednju istinu masivnog realiteta koji se apsolutno postavio, da mu ta neizvjesnost Ničega dade ivjesnost povijesti.
Ovi stavovi spram realiteta, od kojih prva tri (1, 2 i 3a) pokazuju filozofe u njihovoj pretenziji a 3b ovog neizvjesnika koji bi htio misliti iz takve obuhvatne vijesti koja naviješta novu povijest, ovi stavovi treba da vam služe kao orijentacija u razumijevanju onoga što će biti dalje riječ o Hegelu. Jer , i on stoji između tih i takovih stavova, i ako ćemo htjeti imatimišljenje o Hegelu, ne bismo smjeli ostati ni u jednom stavu od ovih a da ih nismo promislili.
|
