By endurance, we conquere

Jesam, uspio sam! U čemu? Pa šta ste već zaboravili?

Cijeli zadnji dan u Miamiju proveli smo kući. Kiša je opet padala, a mi spremali svoje ruksake s opremom, suvenirima, odjećom i svim inim što smo imali sa sobom. A sad evo malo statistike, po čemu sam poznat jer ja bi cijeli svijet pretvorio u statistike i vodio ih za svaki klinac (koliko puta u godini, mjesecu, danu pišam, kenjam, otuširam se, sexam, koliko kila mesa, povrća, voća pojedem... ma sve živo). Dakle, na ovom sam putovanju kupio 5 suvenira za sebe, 10 suvenira za moj stan, zatim 55 raznih poklona za ljude koji su mi dragi, pa onda 4 para naočala, 1 jeans, 4 lopte za američki nogomet i konačno, točno 43 majice (gdje sam uračunao duge majice, dresove američkog nogometa i kratke majice... neke za mene, neke kao pokloni za frendove). Ali... fali mi jedna! Nevjerojatno kakav sam detaljist. Imam 43 majice i znam koja mi fali - ona crna koju sam kupio u Playa del Coco, s crvenom erupcijom vulkana na majici. Gdje sam li je mogao posijati? Sve je to, zajedno sa odjećom i ostalim stvarima koje sam teglio svih ovih 40 dana, bilo utrpano u dva ruksaka. Veći i teži je imao 23 kg, a manji 12 kg. Jedinu statistiku koju ovdje nisam iznio jest ona o troškovima, koliko sam love spičkao na ovom putovanju... ma nije važno. Proveo sam se ko kralj... moj život je Hollywood!

I kad se Alex vratio s posla, odmah smo išli na... Ma neeeee, ne na aerodrom! Pa u shopping! zar se ne sjećate da sam morao isprobati onu foru s vraćanjem patika. Došao ja u trgovinu, vidio da nemaju one fancy Asics koje tražim, ali ih našao u trgovini preko puta, pa se vratio u prvu trgovinu i rekao djevojci za kasom: "Nisam zadovoljan ovim Mizuno patikama. Želim da mi vratite moj novac." Dakle nikakvo ponizno, krhko, blago, nesigurno držanje, nego odmah u glavu s problemom, tj. razlogom vraćanja istih. I ženska nije ni pokušala nešto reći, samo "ok, sir". Pogledala je đon patika, vidjela da su čiste i uzela opet moju kreditnu karticu da je provuče kroz aparat, ovaj put za povrat love na moj račun i voila! Riješeno! Sad sam laganini mogao u drugu trgovinu kupiti Asics, koje su s porezom dostigle astronomsku cijenu od 197$ ili nešto manje od milju čuna. Da, znam... ne morate mi govoriti. Čista perverzija! I onak ću ih rasturit u pola godine s obzirom da kontinuirano joggiram. Ali samo se jednom u životu ide u Miami. Oke, možda vi. Ja ću se sigurno vratit... al znate što sam htio reći.

I sad smo mirno mogli na aerodrom. Pozdravili smo se sa Alexom, sjajnim Brazilcem, dobričinom, coolerom, jednostavnim tipom koji je mi je opet rekao da dođem kad god želim. Let je bio u 22h. Morao sam zamoliti ljude na aerodromu da mi dozvole nositi u ruci onaj kameni kip od pol metra kojeg sam kupio u Copanu (Honduras) i tip je rekao da sačekam i onda mi donio dvije lijepe crne torbe od tkanine da taj kip stavim unutra i nije bilo problema. Letjeli smo Virgin Atlanticom sedam i pol sati do Londona, ručali meso i pire, pili cole, vodu, čaj i šampanjac, gledali filmove, dokumentarce i crtiće (my favorite je Family Guy i pregenijalni pas Brian), a oko 9.30 je captain najavio da slijećemo i da je u Londonu oko 2 stupnja. Tamo nas je čekala Zuzu, frendica s neta s kojom sam dogovorio deal. Naime, trebalo je s aerodroma Heathrow u pet sati stići do Stansted aerodroma, udaljenog 100-ak km, odakle polijeću RyanAir i EasyJet. Busevima, metroom, željeznicom doći do drugog aerodroma bi koštalo oko 35-40 funti, a Zuzu mi je jos prije rekla da taj dan ne radi, pa može dignuti rent. A deal je bio da joj mi platimo rent-a-car, a ona ujutro dođe po nas, prebaci nas na Stansted, mi joj damo 25 funti za dnevni rent najobičnijeg auta (Opel Corsa), dakle 12,50 po osobi i... profitirala ona, profitirali mi. I zajebali cijeli London, tj. njihovu bezobraštinu zvanu skupoća.

Sad je trebalo nadati se da će me i EasyJet pustiti da nosim kip sa mnom u avion, a imao sam već ručnu prtljagu. Dodatni paket/predmet se nadoplaćuje 12 funti... ali opet sam prošao "lišo" (istarski termin kad sve ide kao po ulju, lišo-sklisko). I evo me, sad si gledam taj kip kako stoji u mom hodniku i dočekuje svakog gosta. A u krilu mi jedna od one četiri lopte american footballa. Ko da je moja beba. A u stanu još kaos - suveniri, majice i prčkarije posvuda. Ma polako... laganini... nigdje mi se ne žuri. Kolumbija, Venezuela i Brazil su i dalje tamo i čekaju me... next year, next February.