22.12.2004., srijeda

glomazan post Zadnjih dana me obuzeo blagdanski duh i pripadajuća potrošačka manija. Još krajem prošlog tjedna sam se bunila kako uopće nisam počela ni razmišljati o darovima koje trebam osmisliti za svoje najbliže, a sada sam više-manje gotova sa čitavom pričom. Neću vam pričati što sam i koliko sam tržila jer to nije ni bitno ukoliko niste osoba kojoj je dar namijenjen. No prije svega želim se ispričati lil i dinu što se nisam javila za njihove akcije, ali jednostavno nisam imala vremena sve to obaviti u zadano vrijeme. Lil, nadam se da su svi kolači prodani, a dino...iako se nisam javila za prikupljanje darova znaj da sam danas otišla u turbo limach i kupila igračke koje ću sutra staviti na pod bor na trgu. Čula sam da je i Ne zaboravi me akcija prošla vrlo uspješno i zbog toga mi je jako drago. Kad već sistem ne može naći rješenje za sve stare ljude koji su čitav život na svoj način doprinosili našoj zajednici lijepo je znati da je javnost spremna pomoći. Danas je moja Sister trudnica došla nakon pregleda i izvukla me iz kreveta s namjerom da odemo do grada kako bismo obavile zadnje kupovine te se malo družile. Popile smo kavu i krenule u šetnju gradom. Lijep je osjećaj kad te unatoč hladnoći sunce obasja čim izađeš van. Priča nije standardno bijela kako se očekuje od ovog razdoblja, ali čovjeka veseli. Malo smo brljale po dućanima, popile kavu, malo pričale i krenule u t-com obaviti još jednu stvar. Dođemo tamo kad Djed Mraz sjedi obuzet neizmjernom dosadom i podržan u svojoj dosadi od brojnih "patuljaka" koji su svi redom bili viši od mene. Ako vas put navede otiđite do t-coma jer dijele se krafne i čaj:)) Stojimo mi tak u redu (neizmjerne gužve su po svim dućanima) i ja odem pogledati jednu od silnih čitaba koje dotični dućan nudi i na povratku nađem Sister kako priča s nekim malim zdepastim strancem (čovjek iz Kanade, kasnije sam saznala). I čujem ja njega kako komentira da su oni živjeli ovako kako mi sada živimo prije 40 godina. Kad smo izašli Sister mi je rekla kako ga je iznervirao indigo papir i da je vidio (uh šoka) ljude kako još uvijek koriste pisaću mašinu. Moram priznati da mi je malo žao što ja nisam razgovarala s njim jer ono što me smeta je da su stranci skloni raznim predrasudama bez da sagledaju cjelokupnu situaciju. Tijekom zadnjih 6 godina, koliko sam u kontaktu a strancima svako toliko se susrećem sa nebuloznim izjavama. I to od školovanih ljudi. Evo par primjera koji se tiču lijepe naše: Hrvatska je predgrađe Bosne; Nisam siguran da li su otkrili televizor - takve sam stvari slušala za vrijeme faksa. Nakon toga sam otišla na brod i izjave su se malčice promijenile: Croatia, is that in Russia? Croatia, yeah, that is somewhere in Afrika, right? You live in Croatia??? I wouldn't go there. I hear it's very dangerous. Do you guys have your own language? Lista ide u beskonačnost, ali apsolutno sva pitanja su postavljena sa već određenim stavom i ništa ih ne može uvjeriti u suprotno. To me malo nervira, ali neka ih. Neka si imaju sve stvari ovog svijeta i neka misle da im je bolje. Ja ne mislim tako. Svaka zemlja ima svojih problema, ali ono što je bitno je da smo rijetki koji još uvijek imaju pitku vodu i relativno prirodnu hranu. Još uvijek ne odvajamo djecu od njihovih roditelja i imamo prilično nisku stopu težeg kriminala. Još uvijek cijenimo svoje bližnje i trudimo se pomoći onima oko sebe. I da, obilježeni smo ratom kojeg se svi još uvijek sjećamo. Smatram da smo u svojoj nesreći jedan vrlo sretan narod. Dolazi Božić. Neki se vesele dok drugi tuguju. Ja sam u prvoj skupini. Svaki dio pripreme me veseli i ispunjuje. Dio sam čitavog procesa i to me veseli. Znam da postoje oni kojima su ovi dani najteži u godini i želim im da pronađu sreću unutar i oko sebe. Želim da svatko razmisli o sebi i promijeni sve ono čime nije zadovoljan. Želim da ljudi pronađu ljubav prema svojim bližnjima jer nećemo zauvijek biti zajedno. Želim da svatko uzme sve ono što mu život pruža i uživa u tome. Pronađite sreću u onome što imate jer sreća je stvar izbora. Uživajte!

- 02:55 - Komentari (17) - Isprintaj - #

17.12.2004., petak

gdje su nestale prave veze? Neki dan sam pričala s frendicom kako su se muško-ženski odnosi naše generacije (dakle srednje dvadesete) strahovito promijenili. Zapravo, ukoliko ste tih godina i bez nekog dugogodišnjeg partnera morat ćete se jako načekati da biste pronašli onoga (ili onu) koji će vam stvarati leptire u trbuhu. Ona tvrdi da su muški postali papci i da će se samo rijetki odvažiti na pokušaj osvajanja srca i duše ženske osobe koja im se sviđa. Osobno, mislim da nije stvar samo u muškarcima jer svaki odnos čine dvoje ljudi. Ženski dio populacije se konačno čvrsto ustoličio u svojoj emancipaciji i često traže gotovo nemoguće od potencijalnih alfa muškaraca koji bi trebali ući u njihov život zauvijek. Gdje god se okrenete mimoilazite se sa hrpom identičnih ljudi koji kao da su sišli s naslovnice nekog modnog časopisa. Kafići i klubovi su ispunjeni "parovima" koji ukrašavaju ili dižu prosjek ljepote dotičnog mjesta, a uopće ne komuniciraju. Nerijetka scena sadrži takav par zadubljen u pisanje SMS-ova ili kilometarske razgovore s imaginarnom osobom s druge strane žice. Po meni, mogli su ostati doma i uštediti na vremenu za uljepšavanje i lovi za preskupe koktele i s mirom razgovarati do mile volje zavaljeni u udoban kauč te pokriveni toplom dekicom. Postoje i spolno odijeljene grupice koje se skupljaju na raznim mjestima kako bi suprotnom spolu pokazale koliko su lijepe, bogate i poželjne. Iza svega toga postoje grupe ljudi koje izlaze da bi se zabavile. Da bi se srele sa ljudima koji su im dragi i zanimljivi. Ali ono što im je svima zajedničko jest činjenica da se ljudi više ne "spajaju" tako lako i često. Nisam sigurna da li je to problem srednjih dvadesetih ili nečeg drugog, ali on postoji i svim samcima se svakodnevno obija o glavu. S jedne strane ne zadovoljavamo se više neobaveznim brijačinama koje često ne potraju duže od noći, a s druge strane vlada generalna panika od bilo kakvog trajnijeg vezanja za nekoga. Ipak smo još uvijek mladi. Onda krenu očekivanja nemogućeg i traženja nekog savršenstva u svim pripadnicima suprotnog spola. To uglavnom završava pronalaskom neke "kardinalne" greške koja nam priječi da pogledamo nekoga malo dublje u oči i otkrijemo tko se krije iza svih društveno nametnutih i sveopće prihvaćenih maski. Najveći problem ipak leži u strahu od razočaranja i osude okoline zbog izbora koji se ne bi trebao ticati nikoga do nas samih. Pitanje "što će moji frendovi reći na moj izbor" nepotrebno se uvuklo u sveopće stanje svijesti. Jer zamislite tragedije da se neka šminkerica zaljubi u nekakvog pomalo boemičnog umjetnika ili pak vrlo poželjni frajer u neku "prosječnu" curu. Sve su to površna sredstva obrane iza kojih se ljudi skrivaju. Da mi je znati kada je postalo toliko teško pokazati nekome da ti se sviđa i jednostavno krenuti u daljnje upoznavanje te iste osobe. Čak su se i izlasci sveli na nekoliko nemaštovitih scenarija koji uključuju maratonski obilazak što većeg broja birtija i, u najboljem slučaju odlazak u kino ili neku sličnu varijantu (čast iznimkama, naravno). Nema više čarolije, spontanosti i iščekivanja jer se sve nekako svodi na isto.

- 14:18 - Komentari (8) - Isprintaj - #

16.12.2004., četvrtak

abortus Tijekom mog života čitavo se vrijeme nečujno provlači tema abortusa. Žestoke osude ili pak podrška onima koji se odluče na taj čin razvile su žestoke polemike svih društvenih struktura. Neki dan sam gledala Latinicu na tu temu i nisam se mogla oteti dojmu da svi gosti imaju u neku ruku pravo, ali jednostavno to ne znaju prezentirati na pravi način. To je, naravno uzrokovalo burne svađe na rubu incidenta, a show nije zaključen nikakvim pametnim zaključkom. No, ima li uopće pameti kad dođe do takve situacije? Izvađen iz životnog konteksta abortus je sam po sebi vjerojatno loš, ali život često priča drugačiju priču. Raznorazne situacije znaju dovesti nesuđenu majku do najtežeg izbora s kojim će neminovno morati živjeti do svoje smrti. Treba li joj još i osuda? Postoji li onaj tko ju ima pravo osuditi? Mislim da ne. Po meni je abortus vrlo osobna, ako ne i najosobnija stvar žene i njezinog partnera, ukoliko ga ima. Sasvim je sigurno da abortus nije učinjen iz čiste zloće i sa namjerom da se ugasi još neformirani životni oblik i duša. Do toga vode druge stvari. I zašto bi npr. Crkva imala pravo osuditi nekoga zbog učinjenog djela? Ti licemjerni stavovi me izluđuju! Da se razumijemo, nisam pobornik abortusa već prava na izbor. Prava da roditelj sam prosudi može li ili ne može omogućiti tom djetetu pristojan život. Uostalom, nije svatko ni sazdan da bude roditelj. Ne žele svatko imati dijete. Umjesto edukacije i prevencije neželjenih trudnoća okolina baca kamenje na "grešnike" uopće ne razmišljajući o kontekstu. Koliko je gladne djece, koliko je majki koje ne bi izdržale trudnoću, koliko je fetusa s kojima nije nešto u redu? Ali ne, to sve nije bitno jer se ubija život. Ljudi moji to su pizdarije prvog reda. Nemojte čekati neku poantu jer je nema. Ovo je jednostavno način da istresem ljutnju. Inače, kako ste vi?

- 15:35 - Komentari (1) - Isprintaj - #

10.12.2004., petak

THE WAILERS Upravo se vratih s koncerta. Bilo je fenomenalno! Prsti su mi još uvijek smrznuti pa ne tipkam baš najbolje. Ali koncert je bio fantastičan!!! Ta energija! Ta atmosfera! Ti muzičari! Ne mogu to bolje opisati nego ovako... Ideš prema nekom mjestu Čuješ muziku Uhvatiš ritam Počinješ se gibati Dolaziš unutra Ljubav te ponese Osjećaš energiju Plešeš u ritmu Osmijeh na licu Ništa ti ne fali I bude gotovo Ili se barem tako čini Ljudi vrište Oni se vraćaju Sviraju one stare ekstatične stvari I dalje se gibaš Zatvoriš oči Sve je savršeno Trenutak za pamćenje... Nemam više što za reći. Dojmovi su prejaki Laku noć

- 02:48 - Komentari (15) - Isprintaj - #

09.12.2004., četvrtak

:p Sreća. Tuga. Nostalgija. Želja. Ispunjenost. Hrabrost. Težnja. Toplina. Hladnoća. Tišina. Muzika. Nervoza. Znatiželja. Ambicija. Smijeh. Kap u moru svemira. Iskra prije požara. Rijeka sjećanja. Duga nakon kiše. Ptica u letu. Zvižduk vjetra. Trenutak vremena. Toplina u očima. Ispružena ruka. Glas u noći. Sunce iza oblaka. Razum i emocija. Osmjeh ohrabrenja. Poljubac prijateljstva. San pravednika.

- 16:23 - Komentari (8) - Isprintaj - #

04.12.2004., subota

... I dalje apeliram na sve dobre duše da čine dobra djela. Pogotovo sada kad je vrijeme darivanja, sreće, ljubavi i tolerancije. Osim čestitki možete upakirati i neke igračke, knjige ili druge poklončiće jer Caritas i ove godine prikuplja sve to za najsiromašnije građanstvo koje si to ne može priuštiti. Mislim da se to sve opet nosi na Trg ili tamo pored katedrale. Treba provjeriti (za druge gradove ne znam). Možete i peći kolače te ih odnijeti u neku instituciju, dom ili bolnicu. Ono što želim reći je da svi mi možemo pomoći na neki način. Samo je potrebno malo dobre volje i vremena. Ako ništa drugo, proširite glas među svojim čitaocima jer će tako i odaziv biti veći. Ljubim sve dobročinitelje ponaosob:)))

- 16:22 - Komentari (17) - Isprintaj - #

01.12.2004., srijeda

DJECA ZA DJECU Kao što rekoh, zadnjih dana sam bila totalno bez inspiracije, a bez veze je samo srati slova bez nekakvog povoda. U međuvremenu sam se posvetila malo više poslu i napravila neke pomake za bolju budućnost. Ono što vam želim reći odnosi se na jučerašnje otvorenje izložbe "Djeca za djecu" u Francuskome institutu. Naime, izložbu su napravila djeca iz doma za nezbrinutu djecu iz Slavonskog broda. Slike su jako lijepe i zapravo sam fascinirana talentom kojeg su sva ta djeca pokazala. Tim više što ja nikada nisam bila nadarena za crtanje i slikanje. Svaka im čast! Ono što je bitno jest to da su od 10 najboljih slika napravljene čestitke od kojih se svaka može kupiti po cijeni od 8 kuna, a svi prihodi prikupljeni prodajom istih ide u dom samih autora. Direktan poziv da im se pomogne me posebice dirnuo. Sva ta djeca su došla u Zagreb na otvorenje, ali ne znam koliko dugo ostaju. Ovo im je bilo prvo putovanje u životu i super je što su došla predstaviti svoju umjetnost. Dakle, drago društvo, dolazi nam Božić i svi mi razmišljamo što bismo poklonili svojim najbližima. Svi razmišljamo o onome što bi njih veselilo. Ta djeca nemaju nikoga tko bi mislio na njih. Stoga, pokažite dobar duh i uložite barem 8 kuna jer to vama ne predstavlja neki veliki trošak, a njima znači jako puno. Oni su naporno radili i trudili se da naprave tu izložbu. Odajte im priznanje i budite dio njihove bolje budućnosti. Oni nemaju nikoga svoga, ali zato imaju sve nas koji im možemo pomoći. Izložba će biti otvorena 2 tjedna što vam ostavlja dovoljno vremena da odvojite barem 10 minuta da pogledate izložbu i date svoj doprinos.

- 17:35 - Komentari (10) - Isprintaj - #