utorak, 23.11.2021.
Jedna druga fotografija
Umirovljenici i osobe sa posebnim potrebama
Sa 30.rujna 2021. U RH je bilo 1.237.578 umirovljenika. Prosječna isplaćena mirovina iznosila je 2.868,36 kuna ( 40,30% isplaćene neto plaće u RH od 7.118,00 kuna ). Čak i ta prosječna mirovina, iako mnogi imaju znatno manje od prosjeka, a ima i onih koji imaju više, nije dovoljna za zadovoljenje osnovnih potreba. Vjerujem da bi mnogi umirovljenici dali mnogo za slobodu da si kupe dvije voćke dnevno. Ne one eko koje najčešće i nisu eko, već one na pola cijene od kojih 30% moraju baciti. Vjerujem da bi se mnogi složili da je većini umirovljenika teško. Imate valjda nekog umirovljenika u svojoj blizini: majku, oca, nonu ili noneta, didu, babu, prijatelja…. Kao i osobama sa posebnim potrebama i onima koji skrbe o osobi ili osobama sa posebnim potrebama.
Prosvjed 20.02.1998.
Ovaj prosvjed od prije tri dana podsjetio me na moj prosvjed 20. veljače 1998. godine kad je održan prosvjed svih sindikalnih središnjica zbog sve težeg položaja radnika. I sjećam se kordona policije koji su nas sprečavali da dođemo na Jelačićev trg jer je tamo prosvjed bio zabranjen. U Zagreb se sjatilo 12.000 policajaca pod punom opremom, sa gumenim palicama, kacigama, plinskim maskama….i vodenim topovima. Sjećam se probijanja tih kordona, suza, tuge, udaraca. Sjećam se građana Zagreba koji su nas na ulazima dočekivali sa vodom i sendvičima i koji su policiju gađali jajima.
I kakve veze imaju umirovljenici i osobe sa posebnim potrebama sa tim mojim prosvjedom i onim prije tri dana. Ne mogu a da se ne zapitam koliko bi ljudi bilo spremno izaći na ulice da bi ukazali da je nekim ljudima teško. Ne sada u vrijeme kad korona divlja, već jednog dana kad ovo prođe. Ako prođe. Jer previše je onih koji se bore za nazovi slobodu , a dobrom dijelu njih je stalo samo do vlastite guzice i vlastite slobode. Koliko bi njih bilo spremno pomaknuti svoje guzice da daju podršku ljudima koji ipak zaslužuju da im se malo olakša ta borba za golo preživljavanje….
Eto…..
- 01:57 -
srijeda, 21.07.2021.
Markov trg 2.put
Mnogima nije poznato, ali bila sam baš buntovnik. Ne iz fotelje. Onda nije bilo te nesretne korone, pa se prosvjede moglo organizirati, ali pravila su bila jasna. U firmi je bio otvoren stečaj, plaće nije bilo mjesecima. iako su nas po zakonu pripadale tri minimalne plaće iz državnog proračuna. U ono sam vrijeme još vjerovala da možemo dobiti stečajnog upravitelja koji će spasiti radna mjesta, jer je alatna industrija nešto što je u svakoj zemlji dobrodošlo. I te 2001. kao i danas dobiti dobrog stečajnog bilo je isto kao i naći iglu u plastu sijena. Kao predsjednica radničkog vijeća donijela sam odluku da povedem radnike na Markov trg. Tražiti razumijevanje Vlade da nam se isplate 3 minimalne plaće koje su nas po zakonu pripadale i razgovarati o stečaju sa preustrojem.
Naći autobus bio je najmanji problem, ali autobus je trebalo i platiti. Logično mi je bilo da ga plati sindikat kojem smo pripadali i kojem smo svaki mjesec godinama uplaćivali 50% iznosa članarina u poduzeću. Pa sam dobila odgovor da novca nema. Bilo je za njihove plaće, bilo je i za isplaćivanje dnevnica bez da su bili na službenom putu, za telefon, gorivo - za autobus novca nije bilo. Naš novac od sindikalnih članarina gotovo smo sav podijelili radnicima koji su bili najpotrebitiji, a malo ih je bilo kojima nije trebala pomoć. Autobus mi je u konačnici platio Grad. Na policiju sam morala dostaviti podatke o svim putnicima prosvjednicima, sa adresom i omda JMBG, isto za šofera, registraciju autobusa. Rekla sam svojima u autobusu da će sve biti dobro i da ćemo sigurno biti primljeni u Vladi ako nas na izlazu sa auto puta dočeka policija. Vidjela sam da zaustavljaju autobus ispred nas, ali kako Marival tamo nije bilo, zaustavili su i nas. Tražili su mene, pozvali me van i obavijestili me da će nas oni sprovesti do Markova trga. Rekla sam im da nas voze pravo tamo i da nas ne vrte po Zagrebu bez potrebe:) . I tako smo stigli do trga sa policijskim vozilima ispred i iza autobusa i policajcima na motorima sa strane. Uz rotirke i zavijanje sirena. Po dolasku šoferu je naređeno da se ne miče sa trga. Još mi zvone njegove rijeći u ušima: "Ja ne kapin ca je to. Kad son peljo turišti, son hi mora va vele preše raskrcat s kurjeri i poć ća, a sada se ne smen ganut." Čekali smo poziv iz Vlade. Nakon nekih sat vremena, čelnik sindikata obavijestio me da će sazvati novinare kako bi im rekao kako ovoj Vladi nije stalo do radnika i da ćemo otići. Nakon što sam mu objasnila da sam ja ovdje dovela njega, a ne on mene i da odluku o odlasku može donijeti samo za sebe, a ne i mene i moje radnike - moja moguće uspješno/ neuspješna karijera - bila je okončana. Bunila sam se stalno i protiv sindikalnih čelnika i o većini njih - sve najgore.
Znala sam da ćemo biti primljeni u Vladi jer sam sedam dana prije skočila do Pazina i zgrade županije da im postavim pitanje hoće li nešto učiniti i za svoje građane, a ne samo za sebe. Pišući ga crnim sprejem po cesti, iako za osobu od 44 godine nije baš primjereno sprejati po cesti, pogotovo ako si smotan kao ja. Znala sam da potpredsjednik Vlade Linić pomno prati sve događaje i da mi je to suprostavljanje Jakovčiću gotovo sigurna ulaznica za razgovore u Vladi. Nino više sa mnom nije pričao, ali mi nije bilo ni važno. Nakon što se jedno deset minuta Linić derao na nas par koji smo bili na razgovorima u Vladi, malo se primirio i razgovarao gotovo samo sa mnom. Prije smo komunicirali samo dopisima, ali mi je dao do znanja da znam baratati argumentima.
Na povratku iz Zagreba, predložila sam mojima da se zaustavimo u Begovom razdolju. Nisu prihvatili. Znali su da me doma čeka brat u završnoj fazi tumora na mozgu. Tri minimalca smo dobili. Plaće i otpremninu po Zakonu o radu nismo, iako je država bila većinski vlasnik. Nismo bili te "sreće" da nam se dostojanstvo plaća novcem. Dobili smo kreaturu od stečajnog upravitelja koji me, istini za volju, na prvom sastanku imenovao glavnom suradnicom. Nakon svega 15 minuta dobila sam otkaz jer sam mu zaprijetila da ću ga tužiti zbog namjere da sprovede nezakoniti otkazni rok. Stečaj je trajao godinama. Stečajna masa se trošila za plaće stečajnog upravitelja i Odbora vjerovnika. I u tom sam odboru bila, ali sam dala ostavku i ostala bez naknade koju sam mogla primati godinama. I Zavodu za zapošljavanje sam dala otkaz poslije svega dva mjeseca jer mi je bilo ispod časti da zdrava i relativno mlada primam naknadu za nezaposlene. I postala cvjetna Marival. Zmajica u meni se ponekad probudi:)
Eto...
- 05:24 -
Komentari (11) - Isprintaj - #
