nedjelja, 29.08.2021.
Put do sreće
Danas mi je u plasteniku bila moja nećakinja. Kći muževe sestre. Povezane smo još od vremena kad je bila mala beba. I kad me njezina predobra mama prije odlaska u bolnicu ( bila je uvjerena da joj nema spasa ) došla zamoliti da joj obećam kako ću je usvojiti kad nje ne bude. Imala je tada 4 godine. Obećanje sam dala, ali joj i rekla da sam sigurna kako će ona sama podići svoju kćer. Od tada do danas ona je za mene bila poput kćeri, a njena predraga mama još je dugo poživjela. Na sreću ili na žalost, nije doživjela borbu svoje kćeri za život. Maligni tumor na dojci, operacija, kemoterapije i dvije predivne, male kćeri predškolske dobi koje trebaju majku. Suprug talijan, vojno lice. U vrijeme saznanja o zločudnoj bolesti, bio u misiji daleko od doma.
I tako smo se raspričale dok je on obilazio moje biljčice sa kćerima i malom bijelom pudlicom. I priča mi kako se naučila da je sreća u malim stvarima i da tek sada razumije mnoge stvari koje sam joj znala govoriti, ali tek nakon što ju je život prisilio na partiju pokera u kojoj joj dodijeljene karte i nisu davale previše izgleda za pobjedu. I priča mi kako je nekoliko mjeseci nakon operacije bila presretna jer je uspjela odnijeti sama smeće do kontejnera do kojeg je trebalo prijeći dvadesetak stepenica. Osjećaj možda i bolji od osvajanja Himalaje ili olimpijske medalje. Neš ti postignuća. Odnijet smeće u kontejner… ali dovoljno za neopisivu sreću…Jer bilo je dana kad se iz kreveta nije mogla podići i uz supruga koji je zbog prirode posla bio često odsutan, prava joj je podrška bila njezina danas desetogodišnja starija kći, prerano odrasla. I priča mi kako je sretna kad se ujutro digne i zna da će popiti kavu, prošetati sa djecom i pasicom kako bi ih otpratila do škole. U stranom svijetu gdje bi joj mnogo značilo da sam joj bliže. I kako je sa kćerima ludovala i pjevala na prvom koncertu omiljenog pjevača njezine kćeri. Suprug i otac dao im je izraditi majice sa otiskom benda. I kako će sutra biti sretna dok bude spremala moje rajčice, malancane, paprike….
I onda se čovjek zapita zbog čega je većini ljudi potrebno da ih život gurne do samog ruba, kako bi spoznali da za istinsku sreću tako malo treba… Kao i za nesretan biti kad i male prepreke izgledaju velike….
- 04:32 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
