Kada odu svi
Svejedno ako pitaš mene
ti zavoli koga hoćeš
iskreno i dugo
to je tvoja svar,
al’ sve u svoje vrijeme
ti bez obzira ne sve to
ne misliš ni našta drugo
Kada odu svi
i kada prođe sve
ne zaboravi
ko te volio od svega najviše
kada odu svi
i kada prođe sve
ne zaboravi
ko te volio zbog tebe,
ko te volio od svega najviše
Ja sam prevaren
i sad po paklu hodam
jer sam naivan
k’o djete sretan bio dugo
slijep od ljubavi
i samo tebi odan
al’ ti bez obzira na sve to
ne mislis ninašta drugo
Kada odu svi....
: : Boris Režak:: |
Nakon karnevalskog ludovanja, krafni, veselja i uživanja kao nožem odsječeno veselo vrijeme pretvara se u vrijeme okretanja samog sebi, vrijeme dubokog razmišljanja. Vrijeme pokore. Vrijeme kritičkog stava prema vlastitom načinu života, želja i volja za popravkom.
Do jučer smo se razuzdano veselili, skrivali iza maski, dali sebi oduška, a danas već imamo sasvim oprečan stav. Danas je vrijeme da se suočimo sami sa sobom, zavirimo u vlastitu dušu i od crne pokušamo napraviti bijelu boju. Volim ponekad te igre crnog i bijelog, svijetla i tame. No kad bolje razmislim, do jučer je veselje imalo vanjske efekte, a danas se ono zavuklo puno, puno dublje, do same naše srži, povuklo se malo od očiju javnosti i priprema se na veličanstven izlazak. Kao onaj vulkan, radost sakrivena duboko u meni pritajila se, pustila na površinu nadu, i smireno iščekuje povoljan trenutak za izlazak na površinu. Za eksploziju zadovoljstva i istinske sreće.
Čudno je kako mi se stvari u životu poklope, i iako nisam pretjerano držala do nekih običaja, za mene u ovom trenutku, sasvim prirodno, nenametljivo nastupa vrijeme posta, molitve i novih djela ljubavi. Ovo zadnje prakticiram stalno, i kad mi je najteže u sebi pronađem zrno ljubavi, malo i nejako, i njegujem ga kao najvrjednije bogatstvo koje imam. To zrno ljubavi jedina je stvar koje se nikad neću odreći. Možete me lomiti i slomiti, ali to zrno u meni će preživjeti.
Možete mi oduzeti sve, ali oduzmete li mi to zrno, nestat ću. Postat ću živi mrtvac koji boravi među vama, diše, čita, piše i govori, ali ne živi. Postat ću dio gomile koja postoji, ali istinski ne postoji. I zato se svim snagama, svakim atomom svoga bića grčevito borim za život tog zrna, znajući da je upravo ono zaslužno za moju istinsku egzistenciju. Za moju istinsku radost. Za moju bit.
I za život tog zrnca ljubavi, srcem punim veselja i sreće, ulazim u period odricanja. I iako "odricanje" kao riječ asocira na muku, žalost i tugu, činim to s osmjehom na licu, dušom, srcem i tijelom. I radujem se. Svakog dana, svakog trena, svakim dahom. Radujem se. A kao potpora tome trudim se činiti mala, minijaturna djela ljubavi kako bi moje zrnce živjelo i dalje.
Zato pustite me da se brinem za svoje zrno, ne pokušavajte mi ga oduzeti i prihvatite ga kad vam ga ponudim na otvorenom dlanu, nezaštićenog i krhkog. Ili ga pustite na miru i nezainteresirano odšetajte dalje. Ili ga istinski prihvatite svojim srcem i radujte se skupa sa mnom ljepoti dijeljenja. Dijeljenja radosti života...
|
