Nevidljivi mostovi

18.01.2005., utorak

Eto još jednog teksta po narudžbi :) Šalim se malo, no i sami znate da u svakoj šali ima i istine. Ploveći tako virtualnim prostranstvima, pročitala sam ponovo tekst o mostovima na Uspjehovom blogu, a kotačići u glavi su se krenuli okretati bez mog utjecaja.

U noći opija bagrem,
bijeli grozdovi, mir
U mom tijelu je plamen,
oluja čežnja i vir
Duboko u sebi negdje znam
da si tužan i sam
Previše niti nas veže
isti još snivamo san

Nismo mi bez cilja
Ne plaši nas put svih dubina
Nismo mi bez cilja
Ljubav je jača od svih daljina

Griju me sjećanja nježna
kad tebe grize sol
Moj život je igra nijema,
budi me bol
Tu ništa ne mjenja vrijeme,
treba mi tvoja blizina
Postao dio si mene,
oseka moja i plima
Josipa Lisac : Nismo mi bez cilja

Kaže Uspjeh u tom postu:
"Možda se ne možeš vratiti i započeti ponovo, ali možeš krenuti otpočetka i osigurati si drugačiji kraj."

Osobno volim mostove. Uživam u njima. Malim i velikim. Bilo kojeg materijala i oblika. Jer mostovi spajaju. Ljude, misli ideje. Olakšavaju putovanje. Omogućavaju nam da se zaustavimo negdje na sredini i razgledamo ono što se ispod nas nalazi. Bez obzira kojeg su oblika, velebno izgledaju dok se protežu nad ništavilom spajajući dvije obale. Svojim zavodljivim lukovima, maštovitošću arhitekta, zadivljuju me i ostavljaju bez daha.

Posebno su mi dragi oni nevidljivi mostovi. One koje ne vidite očima, ali osjećate dušom i srcem. Nevidljivi mostovi među ljudima. I znam da smo svi skloni ponekad spaliti sve mostove iza sebe do temelja i krenuti otpočetka. I jednako kao i Uspjeh, iza sebe imam poprilično zgarišta, no moja su zgarišta dio daleke prošlosti. Trudim se ne rušiti. Trudim se ne uništavati. Trudim se ne buditi u sebi destruktivnu stranu karaktera. Trudim se ne zaboravljati zgarišta koja sam ostavila iza sebe već ih promatrati kao blago koje me učinilo ovakvom osobom. Trudim se i palim samo onda kad postane neizdrživo.

Najteže je spaliti nevidljivi most. Za rušenje onih pravih vam treba nešto fizičke snage, dobar alat ili mašinerija i u kratkom vremenu možete jedno predivno zdanje pretvoriti u prah i pepeo. A rušenje nevidljivih mostova zahtjeva puno više. Često zahtjeva da se odreknete dijela sebe, da iz sebe odrežete jedan dio i možda, ali samo možda, nakon takve operacije uspijete srušiti taj nevidljivi most. No, kod mene takva vrsta mostova ima nevjerojatnu sposobnost samoobnavljanja. Izgradi se sam od sebe jednim pogledom, jednom riječju, jednim pokretom. Temelji ponovo probiju na površinu, krenu sa samozigradnjom, luk se polako izvija s jedne na drugu stranu obale i ponovo ostvari nevidljivo spajanje u čarobnu, veličanstvenu kreaciju...

I onda shvatim da ona izreka s početka "možda se ne možeš vratiti i započeti ponovo, ali možeš krenuti otpočetka i osigurati si drugačiji kraj" nosi suštinsku istinu u sebi i ne ljutim se što se neki moji mostovi samoizgrađuju. Jer tu novu kreaciju gledam kao novi početak na poznatom putu i novu priliku izgradnje još velebnijeg i veličanstvenijeg zdanja. I ta me spoznaja ispuni izuzetnom srećom i zadovoljstvom...

Pees: ovaj se tekst u kalvariji bloga negdje pogubio pa ga ponavljam, nažalost, bez vaših komentara.

:: 10:46 :: Ostavi trag (0) :: Ponesi sa sobom :: # :: Tragovi On/Off :: prijavi hr.digg

<< Arhiva >>

Preporuka

Tražite nešto?

Misli koje mi uljepšavaju dan

18.01.2005., utorak