Svako u svom srcu ima različite sobe. Za veselje, ljubav, radost, uzvišenost, tugu, bol... Poznajem, jako dobro poznajem jednu posebnu sobu. That's not the beginning of the end
That's the return to yourself
The return to innocence
Love - Devotion
Feeling - Emotion
Love - Devotion
Feeling - Emotion
Don't be afraid to be weak
Don't be too proud to be strong
Just look into your heart my friend
That will be the return to yourself
The return to innocence
If you want, then start to laugh
If you must, then start to cry
Be yourself don't hide
Just believe in destiny
Don't care what people say
Just follow your own way
Don't give up and use the chance
To return to innocence
That's not the beginning of the end
That's the return to yourself
The return to innocence
Don't care what people say
Follow just your own way
Follow just your own way
Don't give up, don't give up
To return, to return to innocence.
If you want then laugh
If you must then cry
Be yourself don't hide
Just believe in destiny.
: : Enigma: Return To Innocence: : |
Soba se to s teškim, čeličnim vratima, izvana mračno narančastim i nedodirljivim koja se ne otvaraju tako jednostavno. Svatko od nas posjeduje takvu sobu. I kao što postoji veliki broj različitih vrata, tako i ta soba posjeduje vrata kakva njen vlasnik želi. Neka se otvaraju automatski, toplim pogledom ili osmjehom. Za neka vrata se treba potruditi, uložiti energiju kako bi se ona otvorila no njene šarke su dobro podmazane i nije potrebna prevelika energija da se otvore. Neka su, pak, opasana debelim lokotima i ne postoji način da se otvore ukoliko to sama soba ne želi.
Kod drugih ljudi možda to nije tako, no ta soba koju ja poznajem je čuvana najsigurnijim bravama koje si možete zamisliti. Godine iskustva stavljale su na ta vrata sve čvršće i čvršće šarke, sve jaču i jaču bravu, dok na koncu ta vrata nisu postala gotovo neotvorljiva. No, iz nebesima znanog razloga unatoč žestokom protivljenju sobe i slabašnom pokušaju čvrstog zaključavanja njenih vrata, jednoj su se osobi ta vrata širom otvorila, pokazujući joj svu širinu povjerenja, ljubavi, vjere i nade. Ne pitajte zašto jer jednostavnog odgovora nema. Neobjašnjivo je. Unutrašnjost sobe je nešto najljepše što si možete zamisliti. Prepuno svijetla, nevinosti, topline, ugode, sigurnosti, i sve to obojeno je vibrirajućim narančastih tonova. Soba je to, u različitim varijacijama, o kojoj svi sanjamo, u našim najdubljim snovima...
I baš zbog toga, ta se vrata su sumnjiva. Nešto tu ne štima. Sigurno postoji neka zamka iza tih širom otvorenih vrata. Vratima koja su se širom otvorila zahvaljujući želji sobe, a ne trudu osobe kojoj su otvorena. Obzirom da otvaranje vrata nije zahtijevalo nikakav trud, nikakvu akciju, nikakvu želju, iza njih se zasigurno skriva neki opaki demon koji mami žrtve lijepim, privlačnim prizorom, a kad se vrata zatvore osoba koja prođe kroz njih past će u najcrniji bezdan i nestati s lica zemlje zauvijek. Iako nije tako, ne postoji riječ, pokret, slika, miris koji bi osobu koja stoji pred tim vratima uvjerilo da nema demona, nema bezdana, da je ta soba stvarna i da su vrata te sobe otvorena samo za tu osobu. Nema garancije. Sve što ta osoba treba napraviti je zakoračiti u prostoriju i sama se uvjeriti, no strah je veći.
Strah da bi to moglo biti istinito i stvarno. I onda ta osoba krene provjeravati druga vrata, slabije ili jače zatvorena koja otvori s više ili manje napora, uđe u tu sobu, provede neko vrijeme u njoj, no neki neobjašnjivi impuls ju stalno vraća pred ona vrata obojena narančastim tonovima. I ma koliko taj impuls bio snažan, osoba se još uvijek ne usuđuje zakoračiti u tu otvorenu sobu. Jer to su jedina vrata koja su širom otvorena... i koja se nikad neće zatvoriti.
|
