|
|
27.09.2004., ponedjeljak
Ljubav nikada ne gubi
U jednom od donjih komentara koji su mi svaki na svoj način posebni jer predstavljaju vaše dijeljenje misli, dobila sam i sljedeću rečenicu "sviđa mi se kako voliš". Isprva sam mislila da je riječ o tipfeleru i da je trebalo pisati "kako to vodiš" no konačno se upalila lampica i shvatila sam što je autor želio reći. A paljenje te lampice izazvalo je pojavljivanje gomile upitnika iznad glave jer nisam baš razmišljala o tome "kako volim". Naravno, već i sami pretpostavljate, krenula sam razmišljati...
... Zakoračivši kroz vrata, prvo što sam ugledao bio je njezin osmijeh. Gotovo isti kao i onaj kojeg sam zapamtio još one noći. Ali u njezinim očima vidjela se borba, i gotovo neizdrživa bol koju je nosila u sebi. Unatoč svemu smijala se, držala ga je za ruku i stavljala mu je djedov zlatni prsten. U tom trenu vrijeme je krenulo normalno, i tišinu su razbili valovi zvukova. Čuo sam zvuk kazaljke na satu koji je odbrojavao još petnaest sekundi do dva sata poslije podne. Zvuk medicinskog aparata koji je u ujednačenom, ali sporom ritmu označavao otkucaje srca, i glas svečenika koji je govorio "...mužem i ženom".
U tom trenutku su im se usne spojile kao da im je prvi put.
Sat je odbrojavao još deset sekundi do dva sata iza podne. Ritam aparata bivao je još sporiji, a njezine ruke su ga čvrsto primile kao da ne želi nikad da ga pusti.
...Još pet sekundi. Pogledao ju je u oči i samo je pustio jednu suzu, ona se pokušala nasmiješiti, ali je osmijeh izblijedio. Njezin je zagrljaj popustio, i on je čvrsto primi na sebe. Sat je pokazivao točno dva sata iza podne. Aparat je sad visokim tonom probijao kroz hodnike, ali nitko nije žurio da tamo stigne. Htjeli su ih ostavit same u tom trenutku koji kao da je trajao vječno.
Kazaljka se polako zaustavila jednu sekundu iza dva sata.
Ona me sada držala za ruku i smiješkala se. Više nije bilo boli u njezinim očima, samo sreća. Pogledao sam ju bez riječi, i ona je znala da sada odlazimo. I znala je da će se oni sresti ponovo... tamo gdje se sunce budi. : : 'Till death do us part by Story of Angels : : |
Voljeti se može na različite načine i različitim intenzitetom. Čak i kad nešto ne volimo, volimo to na drugačiji način. Jer i mržnja je ljubav. Moja osnovna postavka je da volim život. U cjelosti. Od toga sve kreće i sve završava. I ma koliko to neshvatljivo nekom zvučalo ta ljubav u meni ne slabi kad su dani crni i tmurni, misli opterećene i teške, duša se grči od boli i kad bih najradije pobjegla od svega i sebe same. Volim ga i onda kad brige i problemi narastu toliko da mislim kako u meni više nema snage s njima se hrvati. Volim ga i onda kad snaga moje ljubavi preplaši osobu do koje mi je stalo toliko jako da pobjegne od mene. Volim ga i onda kad nisam dobro i kad se želim povući u osamu, daleko od svega što me opterećuje i kad baš sve ima u mom životu ima prizvuk horora, a ne bajke. I onda ta ljubav ponovo izroni na površinu. Kao Feniks iz pepela, moja se ljubav još jača rodi iz patnje i boli, tuge i sjete pa me ponovo zadivi svojom snagom.
Istinski voljeti možeš samo otvorenog srca i bez straha. To pogotovo vrijedi za ljubav prema jednoj, samo za tebe posebnoj osobi. Iskustvo svakog od nas nas uči da ljubav često donosi patnju i bol, odbacivanje i tugu. I zbog toga mjerimo ljubav, dajemo ju na kapaljku, postavljamo joj granice, bojimo se i štitimo sami sebe od povrjeđivanja. Na taj način, sami sebi otimamo ono najljepše u životu. No treba znati slušati ono što ljubav u vama govori. A ja sam naučila slušati. I ta ljubav mi govori da voljeti drugu osobu otvorena srca, preuzimati rizik i odgovornost, ne postavljati granice i prepustiti se tom osjećaju najteži i najljepši je čin kojeg jedan čovjek može napraviti. A nagrada za taj čin je neopisiva. Jer znati da znaš voljeti, istinski voljeti, najveće je zadovoljstvo i ispunjenje koje jedna osoba može dobiti. Sama spoznaja toga je dovoljna, nije bitno kako će reagirati ljudi koje voliš, hoće li ti ta ljubav biti uzvraćena, tko je dao više, a tko manje. Pokazati SEBI da znaš voljeti je najveći izazov kojeg možete staviti pred sebe. Jer to je sukus svega. Jedina Istina.
Naučivši gore spomenuto, volim bez razmišljanja. Jedini način koji znam i umijem, koji mi je dan, kao najveći poklon koji netko može dobiti. Ljubav je za mene nešto što se nalazi unutra, izvire iz svake pore tijela i nešto što nikad ne gubi. I ne bojim se pokazati tu ljubav, otvoriti svoje srce do kraja, predati svoje biće drugoj osobi otkrivajući prave vrijednosti ljubavi. Čak i ako se svima čini da si na strani gubitnika, ljubav u tebi poništava sve to jer ona nikada ne gubi. Čak i onda kad logika uključi svoje prste u burno more emocija, pokušavajući pokazati da ljubav koju daješ predstavlja bacanje bisera pred svinje, ona u meni pobjeđuje. Osjetim ju kao pobunu u sebi, kao neobjašnjivu bol koja nema nikakve zdravstvene razloge, kao uragan koji briše sve racionalne i logične misli, pokazujući da samo ljubav zna istinu. Samo ona zna ispravan put. I ljuta sam ponekad na sebe zbog toga. Bjesnim na samu sebe jer srce prevladava razum, jer radi budalu od mene, jer me ponekad čini sumanutom, jer me zbunjuje i izluđuje. No onda shvatim da ona radi budalu od mene u očima drugih i da mi to nije važno jer duboko unutra znam da je taj osjećaj dobar i ispravan. Zbunjuje me i izluđuje jer ju ne mogu sivim stanicama objasniti, jer se borim s njom i u trenutku prestanka hrvanja i borbe, ona u meni donosi smiraj i zadovoljstvo, briše loše stvari i misli te me ispunjava neizmjernim zadovoljstvom i srećom.
I zato što znam slušati svoje unutarnje biće i zato što znam da ljubav nikad ne gubi, prepustim joj se u potpunosti, dopuštam joj da me preuzme, da izvire iz mene i da me svojom ljepotom obuzme i vodi. Dopuštam joj da izađe na površinu, da svojim ogromnim valom preplavi onu osobu koja ju je u meni probudila. Jer ljubav budi ljubav. A ljubav nikad ne gubi...
:: Ma koliko to bolno i neizdržljivo ponekad bilo, i meni se sviđa način na koji volim :)))
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
