Albinonijeve suze

18.09.2004., subota

Plačem sve manje. Gotovo nikad. Nekad, kad bi se nakupilo prilično toga, kad bi me vilica zaboljela od stiskanja, a duša se previrala od boli, imala sam prokušani sistem. Kada bi došao trenutak tuge, bola, sjete, trenutak kada bih jednostavno poželjela plakati... sjela bi na pod, natočila čašu vina, stavila slušalice na uši i odfrljila CD do maksimuma te pustila Albinonijev Adagio. Nakon nekoliko trenutaka bi se suze same krenule slijevati niz lice. Nakon što bi završila, po meni, najdivnija stvar ikad skladana, moja duša bi se osjećala pročišćeno i bila sam spremna na primanje novih udaraca. Sada sve teže i teže funkcionira taj ispušni sistem. Probala sam mijenjati pjesme, atmosferu, sve i svašta, no nisam bila uspješna. Znači li to da jednostavno više ne znam plakati? Ne znam ni sama gdje se krije istina.

Plakanje je zanimljiva pojava. Ženama normalno, (nažalost nekima od njih čak služe kao odlično sredstvo manipulacije) no za muškarce, plakanje je znak slabosti. Krhkosti. Nježnosti. Svega onog što muškarac nije. Navodno. Koliko puta ste u raznim varijacijama čuli "lako vama ženama, pustite suzu i sve je lakše, a mi muškarci ne smijemo plakati"? Glupost odgoja, ako mene pitate. Naši dragi muškarci ne plaču (ili bar ne javno) i smatraju to svojom snagom. Osobno, smatram tu nemogućnost plakanja, slabošću, a ne snagom. I nebo ponekad plače, pa nije slabo. Zašto bi muškarci trebali biti jači od neba? Plakanje je vanjski efekt kao i kod svih drugih dobrih i loših emocija koje kolaju vašim bićem. Razvlačenje usana u osmijeh kad ste sretni, sjaj u očima kad ste zaljubljeni, topli pogled kad volite, tuga koja izvire iz tijela kad ste nesretni, bolna grimasa lica kad se ne osjećate najbolje, para na ušima kad ste bijesni i naravno, plakanje. Plakanje je normalna, ljudska i topla reakcija kad ste tužni, kad vas boli, kad ste nemoćni, kad ste bijesni, kad vas napusti draga osoba, kad vam je teško, kad ste sretni i kad ne znate kud bi sami sa sobom. Tih nekoliko kapi koje će se skotrljati iz kutova vaših očiju i donijeti vašoj duši olakšanje, predstavljati će za ostatak svijeta činjenicu da ste samo čovjek. Od krvi i mesa, duše i emocija.

Heaven knows we need never be ashamed of our tears, for they are rain upon the blinding dust of Earth, overlaying our hard hearts.
: : Charles Dickens
Great Expectations( 1860) : :

Bit će i među vama onih koji će te slane kapi vode protumačiti kao slabost karaktera, ali iskreno radije bi imala "slab karakter" no glumila nešto što ni u jednoj esenciji svog bića nisam. Neki to nazivaju divljim temperamentom, drugi pak neispravnim odgojem no iskreno, briga me. Smijem se kad sam sretna, plešem kad se dobro osjećam, plačem kad mi je teško, raspravljam glasno i gestikulativno kad smatram da se raspravljati treba... jednostavno sam čovjek sa svim emocijama koje ne želim potiskivati u sebi. A to nije najgora stvar na svijetu, zar ne?

I sada slušam Adagio i razmišljam koliko se emocija izmjenjuje u meni dok to slušam. Duša mi se na trenutak skvrči, pa onda poleti visoko pod oblake te uz zadnje završne akorde spušta lagano lelujajući na zemlju. Ali bez suza. Bez pročišćavanja. Ili možda ipak... slankasta kapljica muti mi vid. I dođe mi da vrisnem, da iz sebe izbacim svu bol koja se u meni nakupila. Ali samo nastavim, sa smiješkom na licu, sjediti i uživati u prekrasnoj isprepletenosti nota u kozmičkoj melodiju mira i opuštanja začinjenu slankastim kapima koje se kotrljaju niz moje lice...

:: 20:11 :: Ostavi trag (9) :: Ponesi sa sobom :: # :: Tragovi On/Off :: prijavi hr.digg

<< Arhiva >>

Preporuka

Tražite nešto?

Misli koje mi uljepšavaju dan

18.09.2004., subota