|
|
15.09.2004., srijeda
Velike smeđe oči
Gledajući jutros u smeđe oči svog čupavog četveronožnog ljubimca, kao i nebrojeno puta u životu, zapitala sam se odakle u takvom malom, maleckom stvorenju toliko ljubavi, povjerenja i odanosti. Isti taj pogled ponekad vidim i kod ljudi. No, ipak sam današnju glavnu ulogu odlučila prepustiti jednoj životinji. Ili možda nisam? :))
Priznaj
Ja nisam bio bog zna što
Prema tebi ni pravedan ni blag.
Priznaj
Koliko truda uzalud
Da u meni prepoznaš
svoje ljubavi bar trag.
Dal' bih te rastužio kad rekao bih da
Nije te zaslužio čovjek kao ja
Dal' bih te rastužio kad rekao bih da
Tebe nisam bio vrijedan, nisam ja.
Bože
Noć mi nosi kajanje
A ja sam preslab da ponesem taj križ
Za nas oboje
Za nas
Za tebe i mene.
: : Gibonni:
Tebe nisam bio vrijedan : :
|
Današnja glavna uloga ove priče prepuštena je velikom, dobroćudnom dlakavom psu koji svima tjera strah u kosti ni sam ne znajući zašto. No pas bez gospodara ne bi bio i neki lik, zar ne?
Stoga istovremeno glavnu ulogu odigrava i njegov Gospodar. Priča kao i svaka druga bajka započinje bajkovito: gospodar nabavi psa, zabavlja se s njim kao dijete koje je dobilo novu igračku i onda počinje onaj za mene zanimljiviji dio. Gospodar se zamorio svoje nove igračke i svom ljubimcu pokazuje sporedno mjesto koje on zauzima u životu svog Gospodara. Ipak je on samo životinja, zar ne? Pas tužno zauzima to mjesto, u tišini i mraku, čekajući i dalje kao svaki vjeran prijatelj gospodarov pogled koji će natjerati njegovo malo srce da brze zakuca i dušu da zatreperi.
Pas je uvijek bio povučen, pun razumijevanja, smiren i staložen, pun ljubavi i spreman za igru, zabavu Gospodara. Bio je spreman pružati mu ljubav i privrženost onoliko koliko ju Gospodar treba (i više od toga), biti vjeran pratilac u svakodnevnim nedaćama. No, pas se izgubio u okrutnom sivom svijetu, ne znajući više vlastiti identitet niti smisao njegova postojanja, izgubljen u moru svakodnevnog preživljavanja i borbe, bez pravog oslonca. Pas osjeća kod svog gospodara strah i divljenje istovremeno iz načina na koji se on ophodi s njim. Kao da ga dva sjajna smeđa pseća oka tjeraju da razmisli o sebi i svojim postupcima, Gospodar mu malo priđe i dugotrajno zuri u psa, pa se od prodornosti tog toplog psećeg pogleda povuče ne dajući mu nikakvu hranu (ni duhovnu ni tjelesnu). I tako stalno u krug. A pas stoji i čeka. Prolaze drugi potencijalni gospodari, nude mu bolji život, slikaju prekrasne slike, pružaju mu sve što si je ikad mogao poželjeti u životu...
No, psu je dovoljno samo da zatvori svoje tužne velike smeđe oči i da mu slike koje slikaju 'novi' gospodari izblijede i ostaje ponovno siva slika sa sadašnjim Gospodarom u centru. I ništa mu nije draže, ljepše ili važnije u životu do te slike. I upravo zbog toga, pas nakon dugotrajnog razmišljanja, znajući i shvaćajući pritom Gospodareve planove i želje, odluči se povući još dublje u mrak i lagano nestane. Gospodaru nakon nekog vremena počinje nešto nedostajati u životu, prisjeća se osjećaja kao i 'onog' tko mu je te osjećaje pružao i isprva tiho zaziva psića, a potom, nakon što nema nikakve reakcije sve glasnije i glasnije. Da li je svjestan što je izgubio? Hoće li ikada shvatiti? Hoće li ga vratiti? Hoće li shvatiti da je on jedini koji ga može vratiti? Koji mora napraviti prvi korak?
Gospodaru uvijek ostaje pregršt slika koje će moći prizvati kad mu bude teško u životu, vjerojatno će i zazivati psića, tražiti ga da mu se vrati, a ostaje veliko pitanje da li će se psić opet vratiti. Ili će Gospodar jednostavno nabaviti novog "ljubimca" koji će mu pružati sve ili približno barem sve kao i njegov prethodnik. I onda samo ponekad, u najrjeđim trenutcima, kada se zaista zagleda u duboke, okrugle smeđe velike oči, pronađe duh i ljepotu odbačenog prethodnika. I u tom samotnom trenutku, dok tiho šapće drugo ime, suza sjećanja lagano klizne niz obraz, a pred čvrsto stisnutim očima krenu slike prekrasne, tople i ponekad ne tako daleke prošlosti....
|
© 2004-2006 Marita - sva prava pridržana
|
|
