Vulkan
Ja jesam vulkan
Udaljen na moru, udaljen od svih.
I nosim ime, izgubljeno u davnini
Nevidljivim plaštem, prekrivenim.
I mirujem. Čekam.
Tisuće godina meni je malo...
I pitam sebe:
Ako sam biser bačen u blato
A tvrdim da dijete i glasnik sam Neba
Zašto kad Sunce meni je dano
Ja nit' mu svijetlim nit' mu se predam.
Ako sam rijeka planinska - brza i čista
Pa pritoke putem u sebe primam
Zašto ni tada, u punoj snazi
Ne stremim naprijed, već gledam iza.
Ako sam saga razbijena, o stijene i hridi
Iskra što jednom sjajila je
Zašto na obali dobro mi je
Kad sjeć' je valove poziv za dalje.
Već gordo k'o oro'
Nakon zova visine
Što ponovo baca u ponor se sam
Taj živi za vjetar
I krilima piše
Pjesmu za koju
Samo on zna....
Ja jesam u svima i svi su u meni.
Al' povrh svega, ja vulkan sam - znaj!
Ja čekam lavu; u svojoj dubini
I nešto u sebi doista znam.
Rođenje je moje, sad posve blizu
Ko' more što gledam već danima
Taj beskraj plavi, što glasno me zove
Da otpjevam pjesmu voljenima.
I koje čeka... Da me primi
I samnom da se spoji
Za vječnost... I za nas.
: : Autor s dušom : : |
U svakom od nas postoji vulkan. Trenutkom rođenja, tim čudesnim udisajem prvog atoma zraka, lava u nama dobila je život. Kako smo mi rasli i razvijali se, tako je i lava u nama dobivala svoju snagu, dubinu i toplinu. I kod svakog od nas drugačije se ponaša, drugačije je boje, temperature, fluidnosti i siline. Dio je naše osobnosti, našeg lika, naše duše i srca.
No zajedničko nam je da lava u nama čezne za izlaskom na površinu, da joj tijelo u kojem boravi postaje previše ograničavajuće, sputava njenu snagu i čudesnost. Čezne za pokazivanjem svijetu u svoj svojoj veličini i silini.
Ta čežnja kod nekih erupciju probudi samo jednom u životu, spali i sprži sve oko sebe uključujući i sebe i smiri se, odahne, znajući da je trenutak ekstaze iza nje, a pred njom godine smirenja i zadovoljnog uživanja u sjećanjima na taj jedan trenutak ekstaze.
U nekima se, pak, erupcije događaju svakodnevno. Lava s manjom ili većom žestinom izlazi na površinu, pokaže svoju snagu i odlučnost, upije u sebe potrebne sastojke, preoblikuje ih i ponese sa sobom. Ili ostavi promijenjene kao svjedoka svog postojanja, svog prolaska, svog utjecaja.
U drugima je, pak, vulkan pritajen i čeka pravi trenutak za buđenje. Kao u priloženoj pjesmi koja dotiče moju dušu na najdublji način. Pjesma koja je probudila vulkan u meni. Pjesma koja istovremeno u meni budi tugu, čežnju, zadovoljstvo i nadu. Toliko oprečnih osjećaja koji me iznimnom snagom obuzmu i nezaustavljivo nose.
Nezaustavljivo kao vulkan koji je doživio svoju erupciju. Izbacim iz sebe lavu kako bi svijetu objavila da sam još tu, da iako se čini da mirujem i čekam, ne spavam. I moja lava svojom fluidnošću i pokretljivošću, polako prolazi poljima života, upija sve oko sebe pokušavajući ono najbolje ostaviti netaknuto i nepromijenjeno.
Na tom svom putu, moja lava prepozna odraz same sebe u drugoj erupciji. Stopi se s lavom iz drugog vulkana u prekrasnom trenutku rođenja nečeg novog i neponovljivog te ostavi zapis u knjigu vječnosti velikim gorućim slovima. I u trenutku kreiranja tih zlatnih, vatrenih, živih slova znam da je vulkanska snaga neograničena. I vječna. Za nas...
|
