If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

"Brus, zasto nisi uzeo emergency exit sjedalo?", pogledala sam ga razocarano.
"Zato jer su sva zauzeta", rekao je on i smjestio guzu na obicno sjedalo.
Krajickom oka sokolovog skenirala sam unutrasnjost avijona i momentalno osacala da na jednom emergency exitu sjedi samo jedna osoba.
"Brus, osim ako kraj ove tamo ne sjede patuljci, brijem da su to dva prazna sjedala. Os da ih izjurisam?", pitala sam svoju bolju polovicu.
"Izjurisaj!", rekao je on.

Kad sam dosla tamo, imala sam sto i vidit. Spicasta, osusena i krhka baka sama je zasjela na kljucno mjesto.
"Matere ti, ova izgleda ko da ni pojas nece moc otkopcat u slucaju rusenja, a kamoli otvorit exit u slucaju katastrofe. Ostavimo li je da sama sjedi, cijeli avijon ce izginit.", mislila sam: "Bolje je i za nju i za nas da kraj nje sjedne neko krsan-recimo Brus i ja."
Potom sam plenila guzom na sic i pokazala Brusu na mote da preseli sa sica vulgaris na sic junaka.

Kako sam sjela, tako mi je momentalno poceo curit nos. Upotrijebila sam svu snagu uma da se skoncentriram na nedobivanje prehlade i gripe. Koncentrirala sam se toliko jako da sam zaboravila da sam u avionu.
Moglo bi se reci da je let prosao ugodno.

Prije svakog puta uhvati me uzbudjenje i onda, bez obzira dal prijevozno sredstvo krece ujutro, popodne ili navecer, ja noc prije ne spavam nego tumaram i vrtim ko vishtica.

Tako je bilo i ovaj put.
Napravila sam plan; u 9pm cu gledat BBC seriju "The Tudors", u 10pm cu otic u krevet, u 4 ujutro cu se dignut ko vjeverica i otic na avijon.
Bio je to dobar plan; davao je sasvim dovoljnih 6 sati spavanja i odmora.

Plan je poceo dobro. U 9:00 sam upalila TV i na BBC odgledala "The Tudors". Kralj Henry VIII se sepurio i odrubljivao glave, a ja sam uzivala.
U 10:00 plan je krenija po krivoj putanji, medjutim.
Od 10 do 10:15 sam zujila i guzletala po stanu.
U 10:15 sam lezala u krevetu, al' s knjigom. To kao da lakse zaspem.
Citanje je trajalo do 11:40.
"Dobro je, imam jos 4 sati spavanja.", mislila sam gaseci svjetlo.

Usljedila je zujidba, buljenje u plafon i vrtnjava po krevetu.
U 1:26 sam se konacno digla i upalila internet. Da vidim sta ima, jel.

U 2:10 sam opet osla u krevet.
Zujila sam do 3:30.
Daljni raspored je isao ovako:
3:30 spavanje.
3:50 ALARM!!!
3:50-4:00 kunjanje.

I da se Brus nije digo, prokunjala bi cijeli vikend i guzica mi ne bi vidila ni Tallinna ni Estonije.

U 4:30 oboje smo sjedili u taksiju za aerodrom. Vani je bio mrkli mrak. Ljudi su se vracali iz klubova i diskoteka, a chav mame su gurale kolica s djecom po mrklom mraku.
Estonia, here we come.

Iako je falilo sat i po do poljetanja aviona, hrvatski narod se vec orno posolidzao u red i cekao.
"Matere ti, zasto ovi zele stajat na nogama sat i po? Pa mjesta ce bit za sve.", rekao je Brus i uvalio se u stolicu.
Slegla sam ramenima i sjela na stolicu pored njega.

Nakon sat i po, stjuardesa je najavila juris na avion.
Iako smo bili zadnji u redu i zadnji u busu koji je vodio jurisnike na avion, znali smo da cemo prvi izac iz busa (stajali smo kraj vrata) te prvi uc u avion.
"Haj fajv!", rekla sam Brusu.
"Haj fajv!", reka je on i pljesnuo dlanom o moj.

Cim je poceo juris i jagma za sjedalima primjetili smo da niko ne jurisa na emergency exit.
"Glupog li naroda, oli ne znaju da na emergency exit sjedalima ima vise mjesta?", primjetili smo Brus i ja i ugnijezdili se na ista.
Malo nakon toga, dosla je stjuardesa i pocela objasnjavat kako da otvorimo vrata u slucaju rusenja.
"Issa ti, oli se ova misli rusit?", mislila sam.

Nakon sto je osla, promotrila sam putnike. Preko puta nas sjedio je pilot i spavao.
Nije mi bilo jasno zasto spava umjesto da osluskuje i bude spreman pomoc pilotima u cockpitu.
Odlucila sam ga drzat na oku i budit u slucaju neobicnih avionskih manevara.

Neobicni avionski manevri nisu se, medjutim, dogodili sve do samog slijetanja. Avijon se poceo ka malo neobicno okretat.
Momentalno sam se uspravila ko puska i pogledala spavajuceg dodatnog pilota.
I dalje je krmio.
Svjetla u kabini su pocela zmigat.
Pilot je i dalje krmio.
"Mislim da ga moram budit", taman sam pomislila, al avion je vec picio pistom. Malo prebrzo, ako se mene pita.
Odma su mi u glavu dosle slike avijona u Sao Paulu koji se strmopizdijo u zgradu prije par mjeseci. Nije bilo prezivjelih.
Panicno sam pocela gledat dal su oko nas poljane ili zgrade. Srecom, Englezi su bili pametniji nego Brazilci pa aerodrome nisu izgradili u gradu nego malo izvan. Oko nas su bile poljane. "Dobro je", mislila sam, "Presisamo li pistu, malo cemo makadamom i poljanom. Necemo se zabit u zgradu i eksplodirat."
Potom sam stisnula Brusovu ruku ko da sam od gvozdja. Mislim da sam mu prekinila dotok krvi jer mu se malo zabijelila.
Ipak, avijon je stao na vrijeme.
Phew.