If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Brus je sidio na krevetu i listao hrvatski Playboy.
Znala sam da je listao zbog mindji, a ne zbog clanaka jer hrvatski ne zna ni beknut.
Odjednom je stao i razocarano reko:"Pa sta je ovo?"
"Sta sta je?", upitah ja.
"Sve su mindje nekako zamagljene.", reka je on i prstom upro u mindju u izmaglici.

Pogledala sam u optuzenu. Stvarno, midnja joj je bila ka malo maglicasta. Prolistala sam dalje....
"Nije moguce da nijedna nema raskrecenu mindju.", mislila sam.
Al, ne, sve su bile stidljive i skrivale se ko gorile u maglovitom africkom jutru. Ili nesto.
"Jebate, ove bi bile u Playboyu, a ne bi se raskrecivale i pokazale. To je ka da bi se prco, a da ti ne udje.", mislila sam dalje.
Na glas sam rekla:"Brus, mi smo katolicka zemlja, a nase cure su katolkinje. Nemamo mi sambu i katolicanstvo pomijesano s mumbo jumbo voodoo tricarijama ka vi. Mi smo izvorni i nepatvoreni katolici. Nase cure ne krece mindje ka vase. Kad hrvatski junacki muzevi pozele ipak vidit kakvu mindju, onda nas Playboy ukrade duplericu iz Brazila. Vase se ipak vole ginekoloski pokazivat."

Brus je kimnuo glavom, a potom izgubio interes u hrvatski Playboy i odbacio ga.

"Mama, Brale1 i ja nagodinu idjemo u Vijetnam.", najavila sam Materi.
"Imisusovo vam. Sta cete tamo? Tamo je rat.....bio.", uzasnuto je rekla Mater.
"Al, mama, rat je bio tisucudevestoseesetineke", razgoracila sam oci na nju.
"Je, al vi cete pricat engleski. Ne budalite i ne hodajte po ratistima. Bolje bi vam bilo da odete u Trakoscan.", zakljucila je.

"Ja idjen u Trakoscan samo ako mogu curu vodit.", najavio je Brale1.
"Ne meres, ovo je obiteljski izlet.", najavila sam ja.
Potom smo se potrpali u auto i osli u Trakoscan. Bez cure.
Brale1 nas je putem terorizirao tehno muzikom i zadavao nam glavobolje. Jos je vozio ko ludjak, a mi smo se tresli ko vrece krumpira.
Sve nas je izagresivirao.
Jedva sam cekala izac iz prometala.

U neku uru dosli smo pred dvorac i poceli se penjat drvenim stubama.
"ZMIJA!!!!", dreknija je odjednom Brale1.
Panicno sam se okrenula misleci da sanjam dnevne more.
"Bilo kuda, zmija svuda.", mislila sam.
Brale2 se spustija malo na nize da bolje vidi zmiju, a ja sam otisla jos malo povis da je bolje ne vidim.
Brale1 se ukopo na mjestu i jos ka malo cipelom zajebava zmiju.
"Ne zajebaji zmiju, pojist ce te.", panicarila sam ja i patrolirala sa sigurne udaljenosti.
Umjesto da slusa starijeg i pametnijeg (mene), on je jos cepusa cipelom po zmiji.
Odjednom se krvnica svila i lansirala ka raketa na njegovu nogu. Srecom, Brale1 ima dobre reflekse pa se brze bolje maknija, a zmija je valjda zagrizla u prazno.
"Jesan ti rekla da ce grist!!", pametovala sam, a on me ignoriro i pravio se Jack.

Potom smo malo gledali dvorac i nabasali na brazilske turiste.
"Sta ovi ovde rade?", cudio se Brus ko puran.
"Dosli smo u turizam.", rekli su Brazilci i nabacili casku s Brusom.
Nisu imali nista pametno za rec pa smo ih ostavili i osli u djir oko jezera.

Brale1 i Brale2 su izvadili mobitele i slusali muziku.
Muzika kroz mobitel zvuci skoro pa prepoznatljivo iako malo metalik-metalno.
"Jel vi znate da u Londonu samo chavs slusaju muziku kroz mobitel?", rekla sam im.
Usporedba im se nije svidila pa su brze bolje prekinuli s glazbom.

Jos malo kasnije isli smo na cevape. Bili su dobri. I masni.

Pri ulasku u bus, a na upite putnika za moguca stajanja, sofer nam je odma obznanio da nema stajanja za pis-pauze.
Kako nam je on to dao na znanje, tako se meni odma pripisalo.
Iako sam piskila neposredno prije ulaska u bus, momentalno sam htjela opet.
Svaki prizor i svaka misao me podsjecala na zute slapove...primjerice, more sto smo vidili kroz prozor busa, Jay-Z ova dionica u pjesmi u kojoj kreci "Take those jeans off, ma!", itd..

U Neumu smo konacno stali. Osla sam se popiskit.
Cim sam guzicom ponovo plenula na autobusno sjedalo, opet mi se pripisalo. Znala sam tad da ce mi guza ukrasit svaku skoljku na koju naidjem odavde do Zagreba.

Malo po malo uspjela sam se rijesit piskovitih misli i skoncentrirat se na druge stvari...kao, recimo, Narodni Radio koji je trestao svom silom i uspio probit i moju zvukovnu iPod barijeru.
U mojim usima su se mijesali zvukovi Thompsona te najnovijih hitova Kanye Westa. Bila je to kakofonija.
Usudila sam se na hrvatskoj javnosti jos nevidjeni pothvat. Da, pitala sam sofera da smanji radio.
Kako sam ja pitala, tako me kondukter osinuo pogledom iz kojeg su sjevali gromovi. Ostatak busa se primirio, usutio i naculio usi.
"Ljudi kazu da oce jace!", dreknija se kondukter na me te rukom pokazao na Engleze koji su sjedili posolidzani ko zecevi pozadi busa i tupavo se kesili.
"Cisto sumnjam da su Englezi pitali da se pojaca Narodni Radio", mislila sam, al se nisam usudila rec. Kondukter je bio covik od autoriteta.
"Jel vi znate da se u busu UVIJEK slusa NARODNI RADIO?!", nastavio je on.
"Znam, al ja sam skruseno pitala da ga molim vas smanjite, prosim lepo, ljubim ruke, gospon kondukter.", promeketala sam jadno.

Kondukter je frknija nosom, otiso i smanjio radio. Mislim da me mrzio. Nakon tog incidenta, nije nam dao pisat do Splita.
Ljude je iz autobusa izbacivao i ubacivao u pokretu.
"Imal' ko za Makarsku?", drekao bi i bez da se bus zaustavi, bum, bacao narod van.

U neko doba sofer i kondukter su se sjetili stat da operu mini cilim sto im je bio pod nogama, a po kojem su isprolivali nesto.
Iako su cilim pomno prali sapunom i toplom vodom, nikome nisu dali na WC.
Niko se nije usudio protuslovit. Ipak su to ljudi od autoriteta.
Zali Boze onda Engleskinju koja se, neupucena u hrvatsku hijerarhiju (sofer, kondukter, precjednik drzave, cajke, narod), usudila isuljat iz busa i otic na pisadluk.
Na njenu zalost, izabrala je nezgodan momenat. Dok je ona veselo piskila u obliznjem restoranu, cilim je bio opran i bus je krenuo.
"WAAAARGHHH!", prolomilo se iz dubine busa. "Moja cura piski. Cekajte! STOP! STOP!!", objasnjavao je Englez na mote.

Bila je to kap koja je konacno prelila kondukterovu casu.
Diga se, osinija cijelu (englesku) pozadinu busa pogledom te se potom obratio hrvatskoj publici. "ENGLEZI!!!!", dreknija je.
"Uvik s njima problema. SAMO je ENGLESKINJA osla pisat. NU je (ovdje je teatralno pokazao rukom prema Engleskinji koja je panicno trcala prema busu.) kako trci ko SILJEZE!!! KO KENJICA!!!"
"Pogledajte (teatralni potez rukom prema pozadini busa) kako su se IZLEGLI po kraju autibusa i leze ko PRASCI!!! PRASAD!!! I to mi je Evropa!!! Bah."

Pogledala sam u prasad. Englezi su sjedili mirno ko bubice i imali malo pomaknute stolice ka u nazad. Nakon toga, niko se nije usudio micat sjedala.
Svi smo sjedili uspravno ko vojnici. Nismo htjeli da i nas kondukter i sofer proglase prasadi.

U neko doba narod se poceo glasat kako bi oni pisali. Sofer je reko da ce nam stat na auto-putu po ure.
Svi su stiskali zube i zeljno iscekivali obecanu pis-pauzu.
Konacno je dosao i taj cas.
"PET MINUTA!", dreknija je kondukter.
U busu je izbila sveopca buna.
"Dobro, dobro....DESET", rekao je kondukter i prokleo dan kada je vozio toliku prasad.

Pri dolasku u Zagreb, piskila sam kao nikad prije.