If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Digli smo se u rano jutro i pozurili do bus stanice da kupimo karte za Zagreb.
U busu od Starog Grada prema kolodvoru su se neki Juznoafrikanci iscudjavali nevezanju pojasom u prometu.
Na kraju su zakljucili da je to zakonom dozvoljeno jer se niko ne veze.
Nisam izdrzala pa sam se ubacila u konverzaciju: "Pardon, vezanje je obavezno. Hrvati se samo nadaju da nece naic kaki policajac i taj zakon uzet zaozbiljno."

Na kolodvoru je radio ravno jedan salter.
Svi su se gurali i nagurivali i podbadali jedni druge laktovima.
Brus i ja smo strpljivo cekali u redu.
Nakon 15-20 minuta dosao je cas da i mi dodjemo do svetog saltera i kupimo karte: "Dobro jutro, kad ima bus za Zagreb?"
"Svaki dan u x, y i z sati.", rekla je salter-treba nezainteresirano.
"Aha. A jel ima u busu WC?", pitala sam znajuci da ce mi se pripisat cim plenem guzicom na sic.
"Nema.", zijevnula je salter-treba.
"Sta? Ni u jednom?", prepadoh se.
"Jok."
Htjela sam priupitat jos par pitanja, al me prekinuo munohvat laktom u rebra te guranje koje je rezultiralo u spljostavanju mene uza salter.
Ljutito sam se okrenula.
Iza mene stajalo je par razularenih baba.
Znala sam. Uvijek su babe te koje se guraju i posjeduju najvise snage za laktarenje i cipelarenje munjevitim krisom.
Prave sa da ka ne mogu hodat, a cim im se zuri, potrce ko gazele po Africkoj savani.
Putem ubijaju sve sto im se isprijeci. Recimo mene.
Osinula sam ih pogledom, a one su pocele kokodakat: "Ide nam autobus za Herceg Novi bla bla bla yadda yadda yadda".
"E, necete vala.", pomislila sam, a na glas rekla: "Ko vam je kriv kad kartu dolazite kupovat dvi sekunde prije nego bus krene. Sad cete vala cekat."
Brusu sam ispod glasa jos nadodala: "Nu Crnogoraca...prije su nas bombardirali, a sad se jos i guraju."
Brus je palucnuo jezikom u znak negodovanja i prostrijelio ih pogledom.

Ipak, nisam htjela bit nepristojna pa sam umjesto jos tisucu pripremljenih pitanja o stanju busa i rute, ipak rekla:"Dvi karte za Zagreb. Sutra u xy sati."
Salter treba mi je dala karte, a ja sam ih cvrsto stisnula u ruku i pocela razradjivat plan o suzbijanju pisanja u toku nadolazeceg puta.

Hodali smo po zidinama i vukli jezike po podu od pasje vrucine. Brus se htio penjat sve vise i vise i vise.
"Brus, jebenti, dusu cu ispustit, stani malo, ej.", dernjala sam se, a on me ignorirao.
U to smo dosli do dvije babe sto su cakulale i plele.
"Di su se ove uspele vako visoko po ovome zvizdanu?", mislila sam i stala malo ka da cu pogledat njihovu robu za prodaju, a zapravo da odmorim noge.
Babe su jedva docekale da neko stane kraj njih i nabacile jos vecu casku. Mozda im je bidnima dosadilo cakulat samima.
Pocele su o tome koji turisti kupuju (Japanci, Amerikanci i stari zivalj svih nacija), a koji nista ne valjadu (mladi). Dodale su i to da kad dodju kruzeri, utrzak je uvijek dobar.
Odjednom me jedna od njih pogledala sumnjicavo ispod oka i pitala:"Je li, a oklen ste vi kad govorite ko mi, a?"
"Imisusovo ti, baba, pa iz Hrvatske.", rekla sam prestravljeno.
"Al naglasak ti je stranjski", nije se dala baba i dalje skiljeci sumnjicavo.
"Que???", mislila sam: "Baba je bice potegla loze u rano jutro pa joj se pricinja."
Da se spasim teatralnim potezom ruke pokazala sam joj Brusa i rekla:"On je iz Brazila."
Upalilo je. Baba ga je odmjerila od glave do pete te zakljucila:"Brazilska kava je najbolja. Na svijetu."
Druga je na to dodala: "A prsut..prsut je najbolji iz Hercegovine."
"Tako je, baba", slozila sam se iako ne jedem prsut.
Jer...ko sam ja da proturjecim babi.

I te veceri sjedili smo u Taj Mahalu i krkali mesine.
Kao i svake noci, lokal je bio pun Engleza. Krkali su, uzivali i mljackali.
Preko puta nas sjedio je mladji engleski par.
Iako omanja, zenska je imala pivsku trbusinu. U ruci je drzala cancer stick i mlatarala animirano po zraku.
Isla mi je na zivce.
Potom je u razgaljenom odmorskom raspolozenju, pocela nudit cancer sticks ostalim gostima po stolovima. Sad su skoro svi dimili.
Srecom, bili smo van, pa se nisam puno ugusila.

U radoblju u kojem smo Brus i ja popili dva pica, izili predjelo i glavno jelo te platili racun, Engleskinja i izabranik srca njenog sjedili su s jednom casom vina svak. Brat bratu, sjedili su tako dva sata ili vise....mozda i cijelu noc.
"Ne bi majci tako u Londonu.", mislila sam:"Tamo ti daju slot od ure i po i ko je pojio, pojio je, a ko nije, mrs van pa makar s kasikom u ustima."

U sobi do nas odsjeli su Francuzi.
Jednu noc Brus i ja smo se spremali van, kadli cusmo neko ekstaticno piskutanje ispred njihovih vrata.
Mi ni pet, ni sest, nego naculismo usi.
Slusali smo tako jedno minut, dva, a onda je Brus razbio tisinu:"Jebu se. A ona piskuce ko mish."
"Hm....ako ona piskuce ko mis, kako se ja onda glasam? Bice ko deva.", pomislih i zaprepastih se.

Kasnije smo sjeli u Gradsku kavanu.
Brus je sjedio, gledao okolo i mrstio se: "Je li, jel ljudi ovdje dolaze pusit?"
Pogledala sam okolo. Za svakim stolom se dimilo ko iz tvornickog dimnjaka.
"Ne. Ovdje se dolazi pit kava i jest kolaci.", slagala sam.
I dok sam ja narucivala kolac, Brus je divanio o tome kako zene puse vise nego muskarci.
"To je zato jer su zene neuroticne i vole bit mrsave pa puse umjesto da jedu.", objasnila sam ja nakon nekog vremena mljackajuci kolac.
"Nego, Iruda ti, kakav ti je to kolac od tjestenine?", iscudjavao se dalje Brus.
"LOKALNI!", odgovorila sam i smazala kolac.

"Ocemol' na plazu?", pitala sam Brusa.
"Ocemo."
"Al ja ne smim izgorit....Iznajmicemo suncobran.", naredila sam sjecajuci se epizode iz Brazila di je Brus reko "lako cemo", a ja izgorila.
"Dobro.", slozio se on sjecajuci se mog kvocanja koje je uslijedilo mom sagorijevanju.
"Al prvo ocu na sladoled.", zakljucih konacno ja.

Na sladoledu se skupilo cirka 4 cruisera ljudi. Sladoledarnica je bila ko kula babilonska. Cuo se svaki jezik na kugli zemaljskoj i svaki narod je zivio svoj stereotip: Cesi su tiho gundjali o cijenama, Azijati seprtljali i gubili novac po podu, Ameri se drali da jel mogu placat u dolarima, a Rusi se razbacivali parama: "Sta jednu kuglu, daj sest!".
Dok sam strpljivo cekala u redu i pogledom milila slatke kornete, s ocajem primjetih da sladoledar ljudima daje obicne.
"Ajme, sta cu ako i meni da obicni kornet, a ne slatki?", mislila sam: "Ja cu odma docim mu ruka krene prema obicnom napravit zaskok i rec NEMOJ, NECU TAJ.". Mislim da su mi se cak i dlanovi malkice poceli znojit. No, nisam se trebala bojat; sladoledar je meni odma uvalio slatki kornet; bilo je ocito da izgledam ko guzicarka koja voli slatko.

Na plazi su lezaljke bile 50 kuna. Svaka.
"Koja pljacka", mislila sam predajuci novac za lezaljke. I suncobran.
Englezi su vec zauzeli najbolja mjesta i posolidzali se ko purani jedan do drugog prvi red do bara i prvi red do mora.
Nije nam bilo druge, pa smo Brus i ja sjeli u srednji red. Nas red nije gledo ni na bar ni na more nego na dvometarske gace raznoraznih stranih turistkinja.
Iz gaca im se razlijevalo res peceno salo.
"Vidis ti ovo, Brus", rekla sam, "Toga u Brazilu nema."
Po razjareno ljutoj crvenoj boji koze, zakljucila sam da se Englezi iza nas peku na suncu bar dva dana uzastopce od jutra do sumraka i da, iako su suncobrane platili 50 kunica, nemaju nikakvu namjeru koristit isti u svrhu sunceve protuobrane.
"Mozda ne znaju kako se pali suncobran.", zakljucila sam konacno i zashushurila se jos dublje pod hladovinu.