If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Iako su Brazil i Argentina dvije bliske, susjedne, ali ne i bratske zemlje, muski predstavnici tih dviju nacija bitno se razlikuju.
Dok Brazilci vole dizat gvozdje i surfat, stalno su u pokretu, kosu nose kratku i vole se oslikavat tetovazama, Argentinci pak izgledaju ko curice. Curice koje misle da su Talijani.

Kosica im je obicno nehajno zabacena iza uha i malkice zalizana, gvozdja vidili nisu, a kamoli ga dizali, glavni modni krik je kosuljica na prugice s dva otkopcana gornja gumba te lagane mokasine. Ako je hladnije, kombinaciji dodaju i dzemperic pastelnih boja lezerno prebacen preko junackih im ledja. Spanjolski koji govore ima talijansku melodiju i melodramatiku.

I jednim i drugim je zajednicko to sto misle da su zadnji krik muskosti i seksipila. Argentinci su u tu cinjenicu nesto uvjereniji nego Brazilci, doduse. Ne postoji dzabe sala o Argentincima koji, kad je vani munjevito i gromovito, misle da ih Bog slika foto-aparatom.

Jedne noci Jardena, svicarska pica dobre sise i grbovitog nosa, i ja uputile smo se u klub. Nocni. Klub je izgledao ko najbolji klubovi na Ibizi, al je mixanje bilo juznoamericki lose.
Jardena i ja bile smo zeljne plesa, alkohola i zabave.
Argentinci su mislili da smo bile zeljne njih.
Kako smo usle u klub, tako su oni podivljali.
Divljali su na svaku zensku osobu bilo koje dobi i bilo kakvog izgleda koja se pojavila na vratima.
"Hermosa!", vibriralo je moje uho svake nanosekunde.
Jardena i ja smo se pogledavale i nastojale se nosit kako smo znale i umijele s poludjelim muskim predstavnicima Maradonine nacije.
Nismo uspjevale.
Odjednom me jedan od njih obuhvatio i nasilno pokusao poljubit. Munula sam ga nogom u kolino (trebala sam u jaja, al sam promasila) i naredila Jardeni:"Idjemo. Ovi nisu normalni."

Krajickom oka u kutu kluba vidila sam 15toricu Kolumbijanaca koji su isto odsjeli u nasem hostelu. Svi su bili ruzni osim jednog. Taj jedan je bio polulijep.
Odlucile smo ostat pod kolumbijskom zastitom.
Kolumbijanci su bili gala i kupovali nam pica i glumili decke pred pomahnitalim Argentincima koji su nam govorili da smo im srca slomile.
"Koja patetika.", mislile smo Jardena i ja.
Bilo mi je zao Argentinki koje su, ako cemo pravo, bile lijepe i normalne.
"Mozda ni ne znaju da u bijelom svijetu postoje decki koji nisu ko ovi njihovi jarani.", mislila sam ja.

Nesto kasnije, Kolumbijanci, Jardena i ja smo se zaputili u hostel ne bi li tamo nastavili alkoholijadu.
Prica se odvijala na spanjolskom jer Kolumbijanci nista drugo nisu pricali, a Jardena je, osim sto je imala dobru sisu, bila odvazna i imala cijeli zivot isplaniran s 18, pricala i 5 jezika. Tecno. Jedan od tih jezika bio je spanjolski (ostali su bili njemacki, engleski, francuski i hebrew).
Ja sam pricala portugalski i nadala se da me razumiju.
Primjetila sam da me jedan Kolumbijanac zatravljeno gleda.
"WOW! Ja NIKAD nisam upoznao NIKOGA ko ne prica spanjolski.", blejio je on u mene ko u neku egzotiku.
Sad je na meni bio red da zatravljeno blejim.

Blejila sam tako i alkoholizirala se. Nadala sam se neimanju mamurluka sutradan jer me ocekivao dug put. Isla sam dalje.


P.S.
Molim narod koji zna u kakvim me to novinama hvale, da iznesu detalje. Fala.