If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

U madjarskom restoranu su nam rekli da nemamo rezervaciju i da nas mogu ugurat samo na sat vremena. Posto ni meni, a bome ni Guzijoli sat vremena nije dovoljno da pojedemo starter, main i desert te posrcemo koktele rekli smo im "Hvala, al ne hvala.". To usprkos cinjenici da su na meniju imali nesto "srpski xyz" na sto nam se digla noga da jedemo iako nikad culi nismo za to.

Posto Englezi vole krkat i punit restorane i trosit pare, u tajlandskom restoranu docekala nas je ista prica. Doduse, ovaj put nam je gospa dala duboki naklon i tek potom nas obavjestila da nema mjesta jer je sve rezervirano. Vidjevsi nase snuzdene face, odleprsala je negdje, vratila se i rekla da nas moze ugurat na sat i po.
"Daj sta das", rekla sam ja.
Guzi se brinula da njoj to nece bit dosta da pojede.
Rekla sam joj:"Bit ce dosta. Uostalom, nece nas izguravat iz restorana dok nam je kasika jos zavaljena u desert, jel tako?"
"A nego sta ce?", ce Guzi na to.
"Oni sto su rezervirali stolove morat ce cekat u baru srcuci koktel ili dva dok se mi ne pokupimo. Hihihi."

Sjeli smo za stol. Dekor je bio tajlandska-romantika-sex-i-grad. Oko nas su sjedili otmjeni Englezi i caskali o stock marketu. Do nas su sjedile dvije tajlandjanke s LV torbicama i Paul Smith novcanicima.
"Vidis kako su se ove dobro udale za Engleze i sad trose njihove pare na luksuzne vecere", dobacila sam Guzijoli i zahvalila Bogu sto malo ljudi u Londonu prica hrvatski i tako meni omogucava tracanje na glas bez bojazni da ce mi neko nabit sljivu na oko.

Narucile smo SVE. Koktele, vodu, starters, rizu, glavno i desert.
Sve je bilo odlicno. Jedino je desert bio svemirski (to znaci i vise nego odlican).
Posto su nam oci tradicionalno vece od trbuha, pola glavnog smo ostavile jer nismo sve mogle ugurat u vec otezale trbuhe.
Dok smo krkale, konverzacija nam se kretala od Brusa ("Sta mislis jel bi se Brus vec na ulazu slagirao cijenama i odlucio da ovo nije mjesto za njega?" "Ma jok. On ne bi ni pogledao cijene. On bi vidio mjesto i narod i zakljucio da je to premoderno za njega. On je jedostavan covik.") do nedostatka cevapa u Londonu ("Jebote, kako se niko ne sjeti otvorit cevabdzinicu ovdje. Imaju eritrejske, gruzijske i ine restorane, a nemaju cevabdzinicu." "Da. Pa mi bi tamo stalno krkale. A da mi otovrimo?" "Hmm....brijem da bi propalo jer smo nas dvije jedine Hrvatice u Londonu. Bar ja nikad nisam vidjela drugog Hrvata. Jesil ti?" "Nisam." "Eto.").

Nakon nekog vremena pitala sam Guzi kako stojimo s terminom.
"Iju. Vec smo ovdje dva sata, a rekli su nam sat i po. Sigurno narod ceka za stol gore.", rekla je ona.
"Ma. Sigurno piju koktele, sta...", rekla sam ja.

I dok je cekajuci narod s rezervacijama pio koktele i jebao nam mater, nas dvije smo veceru priveli kraju i debelih trbuha uputile se u londonsku noc.
Na stepenicama restorana prosle smo kraj dvije razjarene zene s koktelima u ruci sto su se spustale prema nasem stolu.