If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

"Lozinka!!!", dreknula sam na videophone.
Na ekranu se vidjela Guzijolina bujna, crvena te nadasve kovrcava kosa kako vijori.
"Erm...ovaj...sta...lozinka...khm...otvaraj", zbunila se Guzijola.
Posto nisam ni sama znala koji je pravilan odgovor, momentalno sam odlucila da "Otvaraj" moze bit lozinka te pustila Guzi u moje dvore.

"Brus isto ide s nama", obavjestila sam je vazno.
Plenule smo guzicom na kauc te pocele raspredat, a Brus se otiso presvuc iz bermuda u nesto postenije.
Bar sam ja pomislila da se otiso presvuc.
No nije.
Jer se po ure kasnije pojavio u istom izdanju.
"Erm...Brus, pa zar se nisi otiso presvuc?"
"Ne.", rece Brus
"Pa Brus mi smo spremne. Samo tebe cekamo.", rekoh ja sad vec vidno iznervirana.
"Pa sta ne kazete....sta ja znam", branio se Brus i otiso se presvuc. Ovaj put uistinu.

Po izlasku iz kuce, pocele su peripetije.
"Dakle....ovaj...ti ne bi indij..."
"NE!!!!!", prekinula me Guzi borbenim poklicem.
"A to ne volis ili...?", pitao je Brus nevino.
"NE!!! NE VOLIM!!!", dreknula je opet ona.
Brus se doduse nije dao smest:"Pa kako ne volis? Jesil sve probala? Pa imaju raznog...ima chicketine i povrca i nije sve curry i..."
Dok je on raspredao Guzijolino lice se sve vise i vise oblacilo.
Vidila sam da je vrag odnio salu te poceh gledat Brusa iz prikrajka pogledom "usuti-i-ne-pitaj-jer-ce-eksplodirat".
On, naravno, nije skuzio suptilnost pogleda te sam morala posec za dodatnim mjerama:"Brus, pusti je. Vis da nece jest indisjko. Nes je nagovorit."

Na kraju odosmo u talijanski restoran.
I dok je Brus jeo sol, a Guzijola ispijala limunadu, ja sam razmisljala cime mogu impresionirat Guzi.
"Guzi, pocela sam ucit japanski."
"A sta znas rec, a?", rece ona potpuno nezainteresirana.
"Pa ovaj...znam rec...Japan, kimono, karate, dobar dan, dobro jutro, laku noc, ja sam Marisi, kako si, dobro sam, gospodin, izvinite, jedan, dva, tri...."
"Dobro, dobro....dobro je za pocetak.", prekinula me ona.
Krava uopce nije bila zainteresirana.
Morala sam izvuc adut iz rukava.
"Ali znam stogod i napisat"
"Oho...a sta?", podigla je konacno pogled Guzijola.
"Znam napisat jedan, dva, tri....i cetiri." rekoh ja i demonstrirah isto prstom na stolnjaku.
Mislim da sam je impresionirala.

Iz Splita smo krenuli put Novalje.
U Novalji vole Zagrepcane (to moraju, ko da nas je malo) pa se osjecam ki kod kuce.
Pomaze i to sto moj caca tajkunas tamo ima vikendicu.

Brus i ja ukrcasmo se u bus kojim svake godine idem iz Splita ka Pagu. Autoprijevoz Rijeka. Trebam li spominjati da se slusao Narodni Radio i da je Brus nadobudno pitao mene da kazem vozacu da ugasi radio jer njemu to smeta.
Morala sam se grohotom nasmijat i rec mu:"Ajd ga ti pitaj da ugasi Narodni Radio. Ako se usudis."
Brus se nije usudio.

Nesto kasnije, ficfiric u busu je odlucio da mu se ne isplati na Pag zbog samo dva putnika (Alo Brus! Alo Marisi!) pa je malo ispred Zadra najavio:"Ko ide na Pag, nek se u Zadru ukrca na drugi bus. Mi idemo magistralom."
To bez obzira sto smo uredno platili kartu do Novalje i sto bus po voznom redu TREBA ic preko Paga.
Ali jok, nije nam bilo druge nego iskrcat se.
I dok su putnici iz originalnog busa u Zadru stali 15 minuta zbog pis-pauze i tako toga, Brus i ja smo se navrat nanos ukrcali u drugi bus i krenuli u roku odmah. Sto znaci da od Splita do Novalje (5 i po sati voznje) nismo stali pisuljat.
Pa ti pij soka i vode u busu ako se usudis.

Pred trajektom za Split stvarale su se guzve. Bio je kraj sezone i razjarene i razdrazljive horde vracale su se na rad.
Docim je mali od palube dao signal, narod je poceo jurisat.
Scena je bila poput bitke.
Trajektni radnici su se uplasili i poceli galamit:"Pomalo, pomalo!", al narod je i dalje jurisao.
Brus se smijao:"Pa kud su navalili? Ima mjesta za sve."
"Ne znam Brus. Ovo je Rvacka.", rekla sam i pocela se laktarit.

Nakon ugodna dva, dva i po sata na moru, uplovili smo u Split.
"Brus, ovo ti je Split.", rekla sam i teatralno mahnula rukom u generalnoj dirkaciji grada.

"Ovo je Dioklecijanova palaca", nastavila sam dalje.
"A kakvi su ovo prozorcici?", cudio se Brus.
"Erm...pa unutra ljudi jos uvijek zive."
Brus se zagrcnuo:"Ovo je jedina zemlja na svijetu gdje ljudi zive u rimskim rusevinama."
"Pa nije bas rusevina. A i simpaticno je to."

Brus me nije slusao nego je poceo prigovarat o kic standovima s kineskom robom i laznjacima koji se nalaze ispred palace te zaklanjaju pogled na istu, nedobro oznacenim tockama interesa i jos kojecemu.
Ja sam slegnula ramenima i rekla:"Jebiga Brus". Nisam se mogla ne slozit.
Standovi su ruglo.

Uz sve gorespomenuto, Split je, naravno, bio pun smeca koje su njegovi gradjani pomno porazbacali po ulicama.
O grafitima da i ne govorimo. (iako tu Split zaostaje za Zagrebom koji je maksimalno izgrafitiziran. Bljak.) Posebno me se dojmio splitski nacin spajanja modernizma i anticke umjetnosti putem saranja grafita na Dioklecijanovu Palacu.
Naravno, ako pitate Splicane zasto imm je grad prljav, oni ce krivit raznorazne "Vlaje" koji su im dosli u grad.
Zanimljivo onda kako je Sinj uvijek cist (cak i nakon Velike Gospe kad nahrupe horde hodocasnika ne bi li jeli, pili, okretali janjce na raznju...i...erm...isli u crkvu.), a Split cak i zimi isaran i smecav.
Bezveze.

Secuci se Viskom rivom, nismo mogli ne zamijetit oveci broj jedrilica i tajkunaskih jahti.
"Jebo, oklen ovolike jahte?" upitao je odjednom Brus.
"Pa...eno....dosli bogatuni. Na odmor.", rekosmo rodjo i ja:"I oni moraju negdi."

Kako smo prolazili kraj sve vise i vise jahti, a one bivale sve velebnije i izazovnije, tako je Brus bivao sve ogorceniji.
Poceo je psovat na portugalskom ispod glasa.
Znala sam tad da je vrag odnio salu.

Njegova gorcina je dosegla vrhunac kad smo dosli do najvece jahte. Zvala se "Dream". Vlasnici su na nju okacili tablu:"Privatna Jahta. Pristup zabranjen" (ko da ce im neko bidnima unic), a na svepucansku rivu stavili tepih velicine kvadratni kilometar na kojem je pisalo...pogodili ste..."Dream".
"Jeben im sve. Uspet cu im se na jahtu i sve im pobacat u more.", razgalamio se Brus.

Ja bi se, doduse, zadovoljila bacanjem njihovog tepisona u more te postavljanjem table:"Gradski trotoar. Strogo zabranjeno postavljanje jet-set tapisona."

"Ovo je moj rodjo. Upoznajte se.", pokazala sam prstom na prposnog rodju netom sto smo sisli s trajekta za Vis.
"Drago mi je. Ja sam Brus. Nego...di su ovdje plaze?", pitao je Brus.
"Svugdje oko tebe.", pokazadoh ja teatralno rukom na krs, kamen i stijene.
Brus je pogledao i sutio.

Nesto kasnije smo se i uputili na plazu. Rodjo je bio oboruzan rucnicima da mu bude mekano za guzicu na kamenu, a Brus i ja smo bili nadobudni i nosili saronge ne bi rec da se plaze u Hrvatskoj sastoje od najfinijeg mekanog pijeska.
Na plazi se Brus odjednom uzjogunio pokazujuci na sljunak ovecih razmjera:"Ovo je plaza???!!!"
"Aha.", reko je rodjo plenavajuci guzicom na rucnik.
"Ovo je za mene novi koncept plaze.", slegao je ramenom Brus i dobro ozuljao guzicu na Viskom golom kamenu.

Nedugo zatim, Brus je odlucio unic u more.
"Unidji unidji. Toplo je.", vikao je rodjo.
Brus je uniso stilom pickica (za to je kriv kamen), zakljucio da je more ledara al nakon 5 minuta poceo se bahatit i plivat kraulom prema pucini.
"Brus, Bog te mazo, ne idi daleko. Bruuuuus!!! Pazi na camce!! I morske pse! Bruuuus! Jebate led.", derala sam se.

Nakon sto se vratio, obavjestila sam ga da Jadransko More vrvi od morskih cukaca. Rodjo mi je pokvario racunicu i reko da je zadnji slucaj izjedanja covika od strane cuke (morskog) bio daleke tisucudevestoineke godine.
Ja ne budi lijena, nadodah da se ne uzda u taj podatak jer ribari svako malo na palubu izvuku kakvog cukca. Velikog bijelog. Morskog.
Jos sam rekla Brusu da vrvi od zmija i za ilustraciju mu pokazala clanak o straici koju je ujeo poskok. Sve sam zabiberila pricom kako vrvi od mina, a rodjo potvrdio gorespomenuto pricom o nizozemskom turistu koji je lani nagazio na jednu.

Sad se nadam da je Brus dovoljno prestrasen da ne odluta dalje od mog budnog oka.
Jer, ako cemo iskreno, ja ne znam kako je on zivio prije nego sto je imao mene da pazim na njega i upozorim ga na opasnosti koje vrebaju na svakom uglu.

Na noc Gospinog Zezelja, Brus, mladji clanovi rodbine i ja smo se upustili u ludi sinjski provod.
"Vidje Brus, ovo ti je najludja noc u godini!", rekla sam Brusu punim ustima, zvacuci vrlicke ustipke.
Svugdje oko nas, narod se opijao, jeo cevape, krkao svinje i janjce koji su netom prije bili nabijeni na kolac i okrenuti na zaru.
Bosanci koji su cijelu noc hodali priko brda iz Bosne su lezali na travnjacima i odmarali noge.
Sinjani su gladili brkove, raspravljali o Gotovini, a neki su i pjevali.
"Zasto se ovi deru?", pitao je Brus (isto punim ustima jer je zvakao cevape) pokazujuci na nekolicinu muskaraca koji su se skupili oko janjca. Na zaru.
"Ne deru se. Pjevaju.", rekla sam ja.
"?????"
"Sta je, sta se cudis? Pjevaju!!!"
"Deru se. Lazes."
"Pjevaju RERE, Bog te mazo!!!", rekoh sad vec vidno iznervirana.
"Ne seri."
"Ne sere. Rera je to. Oli nikad nisi cuo za reru???", prikljucio se sad i moj rodjak.
"Vi lazete. Ono je deranje.", nije se dao Brus.
"Nije deranje nego RERA!!! Imamo i GANGE. Gange se pjevaju u Hercegovini. Tamo cemo drugi put.", obecah ja Brusu.
"U Brazilu se to zove pijano deranje.", zakljucio je Brus i zagrizo u cevap.

"Danas je Gospin Zezelj. A sutra Velika Gospa. To je religiozni praznik. Ne mrsi se.", obrecnula sam se na Brusa, al kasno. On je vec zvakao 50tu fetu prsuta.
Baba te svako od mojih mnogobrojnih tetaka, ujceva i rodjaka na stol su mu iznijeli 10 kila prsuta (domaceg, iz konobe), 10 kila sira, domacih pomidora, krumpira, pastrva iz Cetine te voca direkt sa grane iz vocnjaka isprid kuce.
"EAT! DRNK! MORE!", derali su se u unisonu na potrganom engleskom nutkajuci ga sve zamamnijim poslasticama.
Slijedili su odlasci u konobu gdje bi ga po tri ure upucivali u tajne spremanja prsuta i vinske degustacije.
Brus je prosirio svoj hrvatski vokabular za par bitnih stvari: "prsut", "dobar prsut", "ukusan prsut", "konoba" te "orahovica".
U Cetinskoj Krajini su mu govorili da su to najbitnije rijeci u hrvatskom jeziku, a Brus je bio sretan ko svinja u blatu.

Babi se Brus posebno omilio.
"Je li, jel ima u Brazilu Srba?", pitala je baba odmjeravajuci ga ispod oka.
"Nema, baba, nema.", rekla sam ja.
"A jel Brus katolik?"
"Je, baba."
"Udaj se ti za nj odma, cerce. Docim sam oko stavila na njega znala sam da je dobar. I vidis kako je fino pocrnio, a ne ko Mate, Ivane muz...znas Matu, to ti je prvi rod iz 15 kolina, moj caca je njegovoj...", monologirala je baba.
Potom se okrenula Brusu, pogledala ga u oko i rekla:"Ajd, zeni je vise da ne ostane stara cura. Vrime joj je."
Jos je nadodala da ce doc na svatove u Brazil.
Sve se mislim kako se Brus nada da ce baba doc s pleckom prsuta priko ramena.