If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Otkako je Izrael poceo raketirat Libanonce, ja sam pocela gledat vijesti svaki dan.
"Nu, Brus, nu sta ti rade od djedove zemlje.", govorila sam Brusu, a on se nervirao.
"Brus, mi moramo nesto napravit. Ajmo na protest.", rekoh ja i odlucih poc na svoj prvi politicki protest.


Dan prije protesta, Brus je oso vani i pio.
Ujutro se naravno nije dao izvuc iz kreveta.
"Bruuus, jebateled, ljudi umiru a ti krmis komatozno", vikadoh na njega.
"Mpfh...aaaa...ugh...", culo se ispod pokrivaca.
"Bruuus, dizi se!!!"
"Ma doc cu kasnije."
"Nema kasnije ajmo sad. Di su ti prioriteti?"
"Mpfughhhhh..."
Ostavila sam ga da krmi. Noge su mu virile preko ruba kreveta. Nije ga bilo briga.


Cim sam dosla na zakazanu stanicu, osla sam izabrat protestni plakat. Bilo ih je raznih: "Svi smo mi Hezbollah", "Yo Blair Go Blair", "No 1 Terrorist" (i Bushova faca nacrtana ispod), "Hands off Lebanon" itd...
Uzela sam "Hands Off Lebanon", al cim mi je mozak poceo radit, uocila sam da ne mogu vitlat kameru oko ramena i istovremeno drzat plakat.
Brzinom svjetlosti sam zamijenila plakat za lebanonsku zastavicu koju sam zatakla u kamera-torbu te bedz "Don't attack Iran"

Ljudi, zene, djeca, Britanci, muslimani, Libanonci i ini bili su spremni za pokret. Bilo je i onih radikalnijih koji dobro da nisu dosli s bombama opasani. Bili su zakukuljeni i imali neke karafeke na arapskom omotane oko ruku i cela. Pogledavala sam ih malo ispod oka. Bili su misteriozni i opasni.
Bilo je i Hezbollah zastava.

Cim pocedoh skljocat kamerom, dodje mi neki cica: "Jel, a, jesil ti iz Amerike?"
"Nisam"
"Al izgledas, a i zvucis."
"Al nisam. Iz Rvacke sam.", reko ja.
"MARSAL TITO!!!!!!!!", rece on i digne ruke u zrak od veselja.
Jos je nadodao:"Ja sam Britanac."
"Eto", reko ja i skljocnem kamerom da ga ovjekovjecim.

Poceli smo mars.
A pocela je i kisa.
Svi su se dernjali, trubili i bubnjali, a ja sam mjestimicno mahala lebanonskom zastavicom.
Bila je lijepa. Crveno bijela s boricem u sredini.
"Mah mah", mahadoh ja.
Kisa mi je kosu slijepila uz lice, zastavica mi je otuzno visila, a ujapancene noge su mi izgledale ko da sam pet dana gazala po poljanama.
Nije me bilo briga.
"Hands off Lebanon!!!!!", dernjala sam se gromoglasno.
Neki su se derali i "Down Down Israel." i "Svi smo mi hezbollah."
Prvo sam razmisljala dal je u redu derat se kako smo svi hezbollah, al onda sam se sjetila da se oni vode kao teroristicka organizacija u samo 5 zemalja svijeta i odlucila da, jest, u redu je.
Kasnije su u novinama pisali da su se radikali derali kako su oni hezbollah i "down down israel".
Jos sam se derala da je Bush terorist.
I jos "Bush, Blair, how many kids did you kill today?"

Policija je naravno bila prisutna cijelo vrijeme. S velikim fuck-off kamerama.
Slikali su one s kamerama (jer su mislili da su aktivisti) te bilo koga za kojeg su mislili da je potencijalni radikal.
Slikali su i mene.
Ko ih jebe. Ja ne budi lijena, pa uperih i moju fuck-off kameru u njega.
"Nes ti meni, ovo je slobodna zemlja." Skljoc.

Dodjosmo i do americke ambasade.
Tu se narod konacno razulario.
Cesta ispred je, naravno, bila blokirana, a cuvali su ih policajci u riot gear. Barikada kolko hoces. 4 zeljezne barikade, jedna solidna te nekoliko redova riot policije cuvalo je amerikance koji se ocito boje ljudi s plakatima i beba u kolicima s libanonskom zastavom. Cudan neki narod, ti Amerikanci.
Americka ambasada imala je i svoje fotografe. Skljoc. Opet me uslikase.
"Moja kamera je ocito hazard. Mozda misle da sam terorist. Terorist s Nikon kamerom.", pomislila sam.
Kasnije ce mi vjerojatno rec :"Sorry, gdjice teororist, zbog radikalnih aktivnosti ne moremo vas pustit u nasu zemlju."
Nemojte, ko vas sisa.

Nastavili smo dalje.
U to me poceo zvrndat prijatelj iz Norveske. Erm...nazovimo ga Viking.
"Di si?
"Kraj zastave."
"Koje?"
"Pa lebanonske", rekoh ja.
"Jel s rupama?", pitao je Viking.
"Nije."
"A ko je drzi?"
"Libanonske picke u uskim trapericama"
"A ne, nije to ta."
"Onda ne znam"
"Dobro, cekat cu te kod kanti za smece", rece Viking neromanticno naposlijetku.

Kod kanti za smece Viking i ja ugovorismo doc i na slijedeci protest.
A vi, dragi citaci, sta vi cekate?

Ne znam zasto, al mi nitko ne vjeruje da ljeto u Londonu postoji. I ne samo da postoji, nego przi ko ludo. Plus trideset. Svaki dan.
Naravno, kad dolazi netko iz Hrvatske u posjet, za inat padne kisa i temperatura se spusti na circa 15. Cim odu, opet trideset.
Bilo kako bilo, ja, kao i sav ostali radni narod Londona, izvucem kupaci, sarong, kreme za suncanje, suncane naocale i ostale rekvizite za plazu cim se pojave prve zrake sunca i pravac moj lokalni park.
Onda se fino skinem, nauljim Piz Buinom, natandrcim suncane (one koje pokriju tri cetvrtine lica, da ne bi bilo zabune) zalegnem na sarong, slusam iPod i przim se.

Vikendom je na parkove posebna navala. Mislim da ni u jednom nema slobodan kvadratni metar trave. Sve je prekriveno ljudskim tijelima u kupacim kostimima.
Mislio bi covjek da je doso na Mediteran, al jok. London je to, brale.
Moj lokalni park je posebno lijep jer je kraj kanala.
Ni mater ni Brus mi nisu vjerovali da u kanalu ima riba od circa po metra dok ih nisu vidjeli sopstvenim ocima.
"A, ne, jok, aa, nemoguce da u londonskim vodama ima riba.", govorili su.
"Ne samo da ima riba, nego i ostale divljaci, a ribe su od po metra.", rekla sam ja (pri divljac sam mislila na patke, zabe i inu divljac).
"Seres ko foka. Tamo je zagadjeno.", govorili su dalje.
"A, jok, aa, nes vala...dodji pa vidi. Voda jest doduse tamno zelenkasta, al mos vidit sve do dna. I mos vidit ribe. Od po metra. Kako plivaju u krdima. Ko antilope.", branih ja cast i vode Londona.
"Ima i ribica.", nastavih dalje: "Ti kad ulove ribu od po metra imaju vecere za dva dana."

Brus se nije dao obrlatit dok nije doso.
"Jebo, vidi, pa ove vode su stvarno bistre. A, nu tek riba!!!", uskliknuo je Brus kad sam ga odvela na lokalni kanal (koji se BTW, nalazi u centru Londona).
Potom je zakljucio da u brazilskim gradskim vodama mozes vidjet samo gume, zahrdjale bicikle i pokoju staru sofu kako tuzno plove.
"Eeee, London je ovo, brale", rekla sam ja.

Vikendom se radni narod Londona sjati na kanal tocat noge, ribicirat, tocat noge i pit pivu, ribicirat i pit pivu, suncat se i tocat noge ili kajakirat i pit pivu...ili radit bilo koju drugu kombinaciju od gore navedenih. Sve na kanalu.

Ja, doduse, ovaj vikend necu nit se suncat nit tocat noge u kanalu jer idem u Pariz da malo zalegnem na njihov Paris Plage uz Seinu.
Kome jos treba Mediteran, pih...

Bijah ovih dana i u Cambridgeu. Nudera, amo...