If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Ponekad mislim da smo Krava Ljepote i ja ko Paris i Nicole. Dvije glupsonice sto tumaraju bespucima svijeta.
Jednom zgodom smo se vracale s derneka i izgubile se.
Nismo se previse uzbudjivale oko toga jer smo znale da cemo se kad tad snac. A imale smo i lampe. Svak zna da se ne meres izgubit ako imas baterije. Sa zadovoljstvom sam primjetila da ja imam Maglite, a Krava Ljepote neku lijevu bateriju.
"Nu, nu, kako moja visoko svijetli!", pokazivala sam Kravi i osvijetljavala krosnje drveca, zvijezde i ine visoke stvari.

Kroz dzunglu smo tumarale obucene u svilu i kadifu, usljokicene i utegnute. Dojam su kvarile samo ujapancene nam noge.
Odjednom...
"Waaargh...nesto mi je na nozi!!", vrisnula sam i uperila maglite u japanku te nogu mi u njoj.
Imala sam sta i vidit. Preko noge mi je veselo i zvizduci prelazio oveci skorpion.
"Waaaarghhhh...jebateled, skorpion!!! Waaaaarghhhh!!!"
"Waaaaaarghhh!!!", vikala je i Krava Ljepote.
"Waaaaarghhhh!!!", vikale smo u unisonu.
Skorpion se nije previse obazirao na nasu ciku. Nastavio je plazit po mom stopalu dok ga nije presao cijelom duzinom i spustio se na tlo na drugoj strani.
"Phew!", odahnula sam ja.

Odjednom smo se nasle osvijetljene farom motorkotaca.
"Sta vas dvije radite tumarajuci kroz dzunglu u ovo doba noci?", pitao nas je lokalni barman.
"Izgubile smo se.", rekosmo mi mrtve-hladne.
"De, slijedite me. Izvest cu vas ja na cestu.", ponudio je barman.
"Dobro.", rekosmo mi i posolidjasmo se iza motorkotaca.

"Waaaaaaaaaarghhh!!!", rece on odjednom i pocne skvicat.
"Sta je? Sta je bilo????", uzbudismo se mi nenadanim razvojem dogadjaja.
"Nesto me ujelo. De, posvijetli baterijom."
Uprla sam maglite u njegovu nogu. Na stopalu mu se pobjedonosno kocoperio skorpion, a kraj njega se crvenio ujed.
"Bolje on, nego ja", pomislih ja i ugasih bateriju.

Ja sam neustrasivo celjade i plivala sam s morskim psima ne jednom, nego dvaput, al ima zivina kojih se bojim. Te zivine zovu se zmije.
Ne samo da ih se bojim, nego imam pravu fobiju od njih. I ne samo da imam fobiju, nego sam i opsjednuta istim na jedan grozomoran, mazohisticki nacin. Ako se zmija pojavi na TV ekranu, gledam ko omadjijana, al gledanje popratim vriskom i zakopavanjem lica u dlanove. Prelistavam li enciklopediju o zivotinjama, kad dodje red na kategoriju REPTILI, podvrsta: ZMIJURINE, pomno pazim da mi ni vrsak prsta slucajno ne dodirne bilo koji dio zmijurine na slikama jer nikad se ne zna kad reptilka moze iskocit sa slike u knjizi i zabit svoje zmijske ocnjake meni u lice i zaspricat me otrovom od kojeg cu umrijet u groznim mukama za circa 2 minute. Uglavnom, zmije-LJUDOZERKE!!!

Problem je taj da svi znaju da u Indiji ima zmija. Ne bilo kakvih nego KOBRI!!!
"Ej, jes vidjela one zmijske madjionicare tamo zadnji put?", obratila sam se Kravi jos u avionu.
"Kakve zmijske madjionicare???"
"Znas, one...sto puhnu u frulicu pa onda zmija svom snagom zbaci poklopac s pletene kosare i pocne plesat ko omadjijana."
"Kao prvo, zmija ne zbaci poklopac svom snagom, nego ga "madjionicar" digne. Kao drugo, nisam ih vidjela zadnji put, ne."
"A zmije?"
"Sta zmije?"
"Jes' ih vidila?"
"Nisam."
"Al ih ima?"
"Ma nema bas.", slagala je Krava koja je vec otprije upoznata s mojom zmijskom fobijom.

Nesto kasnije...
"Ej, a jes znala da Indijci masovno umiru u groznim mukama jer ih kobre stalno grizu i napadaju."
"Ma, odakle ti to sad?", pitala je Krava.
"Gledala sam na Nashonal Dziografik."
"Lazes."
"Ne lazem."
"To ih valjda po selima grizu. Ne znam bas dal svi masovno umru od toga."
"Umru. U GROZNIM mukama.", naglasih ja zadnji dio.

Jos kasnije...
"Ej, sta mislis ocel bit protuotrova u Goi?"
"Kakvog?"
"Zmijskog. Mislim...ocel ga imat tamo pri ruci kad zmije pocnu grist? I kolko cemo imat otrpilike vremena, a?"
"Ajme, nisi normalna. Nece nas nitko grist.", rekla je Krava i momentalno zaspala.

Naravno, cim smo se uselili u nas bungalow, primjetila sam da od bungalowa do plaze vodi puteljak kroz dzunglu.
"Ajmo na plazu", obrati se meni Krava Ljepote.
"Ajmo, al ne idem kroz snake alley", odbrusih joj ja, misleci pri tom na dzungleni put.
"Ma daj, nema zmija tamo."
"Brijem da ih ima bar pet u svako doba dana. Kobri!"
Krava je zakolutala ocima i obratila se recepcionerki: "Ej, jel ima na ovom puteljku do plaze kobri?".
Recepcionerka je ocito shvatila da dvije lude turistkinje zele vidjet kobre i rekla: "Da, da...ima, ponekad."
"IJU!!! Eto, vidis!!", pobjedonosno sam pogledala Kravu.
"Ma nece ih bit po danu, ajmo.", odbrusila je ona i stala nogom na zmijski puteljak.
"OK, nek ti bude, idem, al ti idi prva. Pa ako grize, nek tebe grize. I stupaj nogom i pricaj da nas zmije cuju da dolazimo i maknu nam se s puta.", rekoh ja te bojazljivo spustih nogu na put.
Krava je zakolutala okom, al je stupala i kokodakala.
Nema sa mnom labavo.

Nakon sto ni poslije par dana nisam od zmije vidjela ni Z, malo sam se opustila.
Jedan dan odlucila sam otic na plantazu zacina, da vidim sta i kako ima tamo.
Krava Ljepote je ostala na plazi, a ja sam unajmila sofera i pripremila se za par uri drndacine.
Pri dolasku tamo, izlaktarila sam se kroz ostalih par turista da uvijek budem u prvom redu i slusam kako zacin-picka kokodace o zacinu ovom ili onom, kako ga beru, kako ga obradjuju i kolko koji kosta i za sto sluzi. Mislila sam da cu tako postat bolja kuharica, sta li.
Hodali smo tako, turisti, vodic i ja, od grma do grma, od stabla do stabla. Kako god bi gdje dosli, tako bi ja stala prva ko saka u oko. Da me svi vide i da ja sve imam na oku.
Pri zadnjem stablu, ja sam mudro uhvatila poziciju tik ispod stabla. Uputila sam pobjedonosan pogled ostatku grupe. Oni su svi blejali i pokazivali prema meni.
"Sta li samo gledaju? Mozda su im lijepe moje naocale...ili haljina...ili ja...", nagadjala sam skromno.
"Mozda gledaju u stablo...", nagadjala sam ja dalje i podigla pogled prema krosnji.

U slijedecem trenutku, par stvari se dogodilo simultano...
Ja sam ugledala zmiju, kricavo zelene boje kako plazi po grani tridesetak centimetara od moje glave te zaskvicala ko skvo i pocela trcat (u japankama!!!) te obarat olimpijske rekorde.
Engleski glupson turist se isao pokazat pred zenom te dodirnut zmiju!!!!
Zacin-vodic je zadrekala: "Ne diraj tu zmiju!!!! Skace!!!!! AAAARGHHH!"
Zmija je pobjegla (ili skocila, ne znam) te odzmigala negdje.
Ostatak turista je isto zaskvicao, al su za razliku od mene ostali ukopani na mjestu.

I tako sam ja vidila zmiju.

"Ej, jel tebi hladno po noci", pitala sam Kravu Ljepote.
"Ne. Vruce mi je."
"Meni je hladno."
"Nisi normalna.", rekla je Krava.

Odlucila sam je ignorirat i otic na recepciju.
"Dajte mi cebe.", pitala sam zenu na recepciji sto se preznojavala na +40c.
"Cebe????"
"Da. Cebe. Ili jorgan. Svejedno."
"Sta ce ti cebe?"
"Da se pokrijem po noci."
"Al bit ce ti vruce!!!", protestirala je zena na recepciji.
"Ja MORAM BIT POKRIVENA. Daj cebe.", ponovila sam opet.

Zena je ocito mislila da sam pukla, al mi je dala vuneno cebe.
Sad sretna i znojna gundim ispod dva cebeta.

Indija je puna zivotinja i zivina. Ima ih na svakom koraku, os u dzungli, u moru, u zraku i u bungalowu u kojem smo odsjele Krava Ljepote i ja.
Ponekad mi se cini da imamo zooloski vrt u sobi. Osim mrava ubojica i jedno dvanaestak gustera sto dolaze i odlaze u sobu kako im se sprdne i uglavnom vrijeme provode zalijepljeni za zid, nedavno nam se u sobu uselio i oveci pauk dlakavih nogu; "Euuuuw, pauk.", rekla je Krava Ljepote i glavom pokazala na zid.
"Iju! Sta cemo sad?", usplahirila sam se.
"Da ga maknemo?"
"Kako?"
"Ne znam."
"Mozda je otrovan."
"Hmmm...da ga ostavimo onda?"
"Sta cemo ako nam se uvuce u grlo i izleze jaja?"
"Hmmm...najbolje da ga ne diramo, al da ga imamo na oku."
"A da mu damo ime...?"

Na srecu, nismo se trebale bojat paukovog nesenja jaja u nasa grla. Za to se pobrinula neka druga buba.
Jedan dan dok smo lezale na krevetima usred bijelog dana i znojile se ko prasad, a iznad nas je tiho zujao ventilator protiv vrucine....
"Jebem ti sve!!!!!!!", dreknula sam i momentalno se digla s kreveta.
"Sta je? STA SE DOGODILO?????", uplasila se Krava.
"Jebem ti sunce, da ti jebem!!!!!"
"Ma sta je????"
"Uletilo mi je nesto u usta!"
"Pa ispljuni."
"Ne merem. Progutala sam. Uletilo je drito iz zraka u grlo."
"Pa onda nista. Popij vode.", uzdahnula je Krava i vratila se u lezeci polozaj.
"Ne razumijes. Mislim da se jos mice."
"Ma ne mice se."
"MICE. NU, osjecam ticala u grlu. Eeeeuuuuw!!!"
"Ako si progutala onda vise nije zivo."
"Je. Osjetim. AJME, JOJ!!!"
Krava je zakolutala okom. Mozda je zakolutala i drugim...nisam sigurna.
"Jaooooo, sta cu ako mi izleze jaja u grlu???"
"Ma nisi normalna s tim lijeganjem jaja."
"Sta nisam? To se dogadja svaki dan."
"Ma di? Kome?"
"U Africi. I Brazilu. Aha."
Krava je slegnula ramenima i nastavila gundit.
U meni je rasla panika.

Nesto kasnije na plazi...
"Je li? Jel osjetis joj bubu u grlu?", upitala me Krava.
"Dabome. Ne mogu ni pit ni gutat. Samo bublja ticala osjecam."
"Os da zovemo doktora?"
"Necu. Ak ne prodje do sutra, onda cemo zvat. Uostalom, bit ce zanimljivo vidit kad male bube pocnu izlazit van iz jaja."

Posto se nakon dva dana nista nije izleglo, zakljucila sam da ni nece te da su originalnu bubu ipak probavile zelucane kiseline.

Izvan sigurnosti bungalova, krile su se jos vece opasnosti; zmije, leteci psi, divlji veprovi, koze, skorpioni...
Tako nas primjerice dnevno juri po bar jedan divlji vepar. To ide otprilike ovako...da dodjemo do omiljenog restorana gdje svako jutro krcemo muesli i jogurt, mozemo izabrat dva puta. Duzi i kraci. Mi, naravno, uvijek izaberemo kraci. Problem s kracim putem je taj da je taj put samo poluiskrceni puteljak kroz mini dzunglu. Na jedno pola puta, ja se okrenem i pogledam iza. Iza nas obicno stoji i gleda divlji vepar (omanji).
"Ne gledaj sad, al iza nas je divlji vepar."
"Opet?", zacudi se Krava stalno.
"Da li znas da divlji vepar moze oborit covjeka ukoliko se zatrci u njega?"
"Waaaarghhhhhh!!!!! BJEZMO!"
Onda se zatrcimo i trceci dodjemo do restorana. Ne znam koja bude veprova reakcija jer se ne usudim pogledat i vidit kako trci za nama. Ipak, sigurna sam da nas juri, al da smo mi brze.

Posebna prica su zivine sto proganjaju ljude iz prikrajka...
Vracajuci se s derneka jedne noci neposredno prije nego sto smo gurnule kljuc u bravu bungalova, uocile smo da nas nesto promatra iz zbunja.
"Nu, sta je o....AAAAAAAARGGGGGHHHHHHHH!!!!"
"AAAAAAAAAARGGGGGHHHHHHHHHHH!!!!"
Prije nego sto smo uspjele dovrsit recenicu, to nesto iz zbunja je proletjelo visoko kroz zrak i spustilo se nama pred noge.
"AAAAAAARRRGGGGGHHHHH!! Matere ti, OTVARAJ vrata!!!!", derala se Krava dok sam ja seprtljavila s kljucevima.
Stisnule smo se uza zid, dok nam je "to nesto iz zbunja" disalo uz noge.
Konacno sam uspjela otkljucat vrata i nas dvije smo brzinom munje nahrupile unutra i lupile vrata "tom necem iz zbunja" ravno u nos.
"Phew. Spasile smo se.", rekla je Krava.
"Vau-Vau", culo se s druge strane. Bio je to "leteci" pas.

Drugom zgodom na plazi smo primjetile leptira. Nije to bio bilo kakav leptir, nego leptir deluxe. Ogroman u svim duginim bojama.
"Nu, kako je lijep.", kokodakale smo jedna drugoj.
Deluxe leptir je na to zaleprsao, spustio se na pjesak i...UGINUO.
"Surova je ova Indija", zakljucila je Krava konacno.

Iako svi oko mene uzivaju u veselju sracke, mene je uhvatio zatvor stolice. U Indiji. Ne mres vjerovat.

Osim sto obiluje ostarjelim hipijima, Goa obiluje i turistima koji dodju na tjedan-dva u paket-aranzmanu. Posebice engleskim turistima. A ja te ne podnosim.
Engleze. Sto dodju u paket-aranzmanu. I odsjednu u Calanguteu.
Calangute je dio goanske obale na kojem sve vrvi od hotela, fish & chips restorana, pubova i ostalih ustanova sto su potrebne modernom, engleskom turistu za ugodan odmor i razonodu. Dakle, svih onih ustanova sto ih ima i kod kuce. U Milton Keynesu ili Newcastleu. Isti set-up, samo sto se umjesto u kisovitoj i hladnoj Engleskoj nalaze u suncem okupanoj Goi.
I tako se Englezi ljeti komodaju na spanjolskoj Costa Del Sol, locu pivo, jedu fish and chips, traze ketchup uz SVAKO jelo te citaju The Sun, a zimi se komodaju u indijskom Calanguteu, locu pivo, jedu fish and chips, traze ketchup uz SVAKO jelo te citaju The Sun.
Njima je svejedno dal su u Indiji, Spanjolskoj ili Jamajci sve dok imaju pubove i "sunday roast" i dok ima sunca da im pocrveni inace ruzicastu kozu.

I tako jednog dana, dok smo se Krava i ja odmarale od silnog umora na plazi, idilu su nam probili ocaravajuci zvukovi: "'ERE, Darren, gi's a fag!"
Trgnule smo se iz ljeskarenja i pogledale ulijevo oklen su dolazili zvukovi.
"Englezi!", prozborila sam ja konaco.
"Sta rade na NASOJ plazi?", pitala se Krava.
"'Ere, tell the geezer to gi's a ketchup with those chips.", drekali su Englezi dalje.
"Mislim da su dosli na izlet iz Calangutea.", reko ja.
"Pa nece valjda OVDJE ostat cijeli dan? Na NASOJ plazi.", uzrujala se Krava.
"Chantelleeeeeeee!!!! Put the bleedin' ball down, love!!!", skvicali su oni dalje.

U to su do nas dosli neki lokalni ljudi s kojima smo se upoznali prije par dana.
Odlucile smo bit kontroverzne.
"Nu...", reko ja i pogledom te trzajem glave pokazem prema Englezima koji su se taman zabavljali naredjujuci nekom jadnom Indijcu te se opcenito ponasali ko da dani Britanske Imperije nikad nisu prosli: "Sta vi mislite o vakim turistima...?"
"Iz Calangutea?", pogodise nasi Indijci.
"Aham."
"Pa...ovaj....oni imaju svoj stil...erm....da.", rekose konacno Indijci.
"Da. Stil im se zove 'no style'", rece Krava i zavrsi konverzaciju.

"Alo, ovdje Brus! Kako je u Indiji?", javio se Brus telefonom taman u trenutku kad smo Krava Ljepote i ja bile na veceri s Pilipinskim Bogom Tibetanstva (da, ipak smo izasle s njim vani) te nekim njegovim prijateljima.
"A, sta? Ma dobro, dobro. Kako tamo?", reko ja.
"Ma...bezveze. Hladno je i nedostajes mi.", rece Brus te jos doda: "Di si to? Kakvi su to zvukovi u pozadini?"
"U restoranu smo na veceri s nekim ljudima."
"Muskim ljudima?", dramio je Brus.
"Mmm...da."
"ISUSE! JA ne mogu vjerovat da ti ides na ROMANTICNE vecere s LOKALNIM MUSKIM LJUDIMA!!!", drekao je on dalje.
"Ali Brus..."
"ONA JE NA ROMANTICNOJ VECERI DOK SE JA SMRZAJEM!"
"BRUS!"
"SAMO cekaj. Vidit ces ti svoga. Sad cu i ja pocet s LOKALNIM ljudima izlazit na vecere u Londonu."
"Ok, kako hoces."
"Jesu li vas oni i doveli do restorana?"
"Aha, na motorima.",
"ISUSE, pa tebe na motoru voze nepoznati LOKALNI muskarci!!!"
"Brus, jebemte u glavu, pa ne mogu drugacije doc do restorana, a ne vozim motor. Inace imamo sofera."
"Pa sta niste i sad sa soferom dosle, glupaco, a?"
"Ides mi na zivce."
"I ti meni."

Nastala je pauza.
"Je li? Os sad van s njima na dernek?"!, pitao je Brus.
"Necu. Unistio si mi volju za izic van. Idem kuci lec."
"Dobro onda. Volim te."
Tikvan.

Iako smo Krava Ljepote i ja cule o legendarnoj Goa trans sceni, nismo se susrele s istom sve do negdje cetvrtog dana naseg boravka tamo.
"Je li...", upitala sam Kravu Ljepote: "Di su ti legendarni trans derneci? Mi ni kruva jele, ni kruva mirisale."
"Ne znam. Trebalo bi ih nac.", rekla je ona.

Cetvrtog dana naseg odmora, konacno nam se smilovala jedna dusa te nas obavjestila da trans derneci pocinju u 5,6 popodne na toj i toj plazi.
"Jebateled!!!", uzviknula sam: "Dok drugi dernece, mi kunjamo!"
"Nema vise kunjanja od sestpopodnedoosamnavecer!!!", uzviknula je Krava.

Iako smo se nameracile doc na dernek ravno u 7, vremensko trajanje naseg oblacenja u svilu i kadifu te vecera (jer tko je vidio otic na dernek gladan?!) znacilo je da smo dosle zadnje. Trans dernek se blizio kraju.
"Hmmm...sta cemo sad?", pitala sam.
"Narucit cemo cocktail.", rekla je Krava i narucila nesto slatkasto sto smo gucale kroz slamku.

Pogledala sam okolo. Trans muzika je trestala kroz zvucnike. Hipiji su bauljali po travi i zemlji crljenici te radili trans dance pokrete. Izmedju dva drveta bile su razapete trans pizdarije sto svjetle u mraku. To je bila dekoracija.
Na jednom kraju je bio plaza-bar, par plasticnih bijelih stolica i stol za biljar. (Ne znam igrat biljar).
Pored biljar stola kocoperio se neki bjelac s pivskim trbuhom u yoga hlacama (crvenim). Njegova yoga cura strpljivo je sjedila na plasticnoj stolici i cekala da Pivski Trbuh zavrsi igrat. Drugi kocoperac bio je ON. ON je imao dugu kosu, misicav trbuh, misicave ruke i neke cool tetovaze.
Okrenula sam vlastitu stolicu prema biljarskom stolu, munula Kravu nogom u cjevanicu, rekla: "Nu, Bog sunca, tibetanstva i budizma.", te pokazala u generalnom smjeru Boga tibetanstva.
Krava je rekla: "Wow! Taj izgleda ko da jase konje cijeli dan!" ne obaziruci se na cinjenicu da konje u Indiji jos nismo vidjele. Potom je i ona okrenula svoju stolicu prema biljar-stolu i prozborila jos: "Hmmm...nismo bas neprimjetno to izvele."

Nastavile smo gucat cocktail dok su nam oci ispadale. Pivski Trbuh i Bog Tibetanstva, Budizma, Sunca I Jahanja Konja su igrali i dalje. Nisu se obazirali na nas.
"Kako znas da je on iz Tibeta?", pitala je Krava.
"Znam. Obletila me pamet.", slagala sam.
U to se bijelceva Yoga cura izvalila na obliznji kamen.
"Hmmm...gledaj kako prozdrljivo gleda naseg Tibetanca.", primjetila je Krava.
"Da, sigurno zali sto jebe Pivski Trbuh umjesto Boga Tibetanstva, Sunca, Budizma I Jahanja Konja.", izvalila sam ja.

Malo pomalo i zavrsila je igra. Pivski i Bog su se rukovali i potom se Bog priblizio....avaj...nama.
"Iju, jebateled, ide amo!", vrisnuh.
"Ne ide!", rece Krava.
"Ide!"
"Pravimo se cool!"
Noseve smo ugurale u cocktail case.

"Bok.", rekao je Bog.
"Hmpf...", rekle smo mi.
"Oklen si?", reko ja.
"S Pilipina.", reko je on. Nije mogao izgovorit F. "Zivim u Njemackoj.", dodao je jos.
Krava i ja smo se pogledale. Nas Bog Tibetanstva I Budizma Te Jahanja Konja uopce nije iz Tibeta. Ne jase ni konje. Nije ni budist. Bezveze. Nije nam vise bio zanimljiv.

A doslo je vrijeme i za razgledavanje arhitektonskih i inih pizdarija pa smo se Krava i ja uputile u Staru Gou te Panjim. Tamo ima kojekakvih katedrala i crkava i tako toga. Ne razumijem se bas u to.
Uzeli smo taxi.

Cim je taxi pristao ispred crkve, a nas dvije ni vrata ne otvorile, oko nas se sjatio indijski narod i kroz otvorene prozore poceo nam u ruke gurat svijece, razglednice i mirisljave karafeke.
Drekali su: "Uzmi, uzmi!!! Zapali svijecu u crkvi!!!"
"Uzmi moje!"
"Uzmi!!!"
Nije bilo sanse da ih se otarasimo ukoliko ne ubodemo nesto.
Ubole smo svijece.
Da zapalimo. U crkvi, jel.

Cim smo unisle u crkvu, vidjele smo kocopernu plocu s jos kocopernijim natpisom: "Strogo zabranjeno paljenje svijeca u crkvi!"