If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Docim sam sjela na kofer ne bi li ga lakse zatvorila, na vratima se s posla pojavio Brus.
Bacio je pogled na moje prnje i onda poceo okolo kole objasnjavat kako je tek sad shvatio da odlazim jer je ugledao putnu torbu. Mislim da je htio reci kako cu mu falit.
"Brus, moram ic.", rekla sam nestrpljivo.
"Jaoooo...kukuuuuu...", zavijao je on.
Jos je dodao: "Nemoj mi zaboravi email poslat svaki dan. I sms poruku. I odmah mi posalji broj mjesta gdje odsjedas da te mogu nazvat. I nemoj zaboravit..."
"Bruuuuus, ne idem tamo na 2 mjeseca, zaboga. Uostalom, moram ic.", prekinula sam ga.

Sjela sam u taxi, a Brus je mahao dok me god mogao pratit pogledom. Mislila sam da ce i potrcat za taksijem. Onako, ko u filmovima iz 40tih i 50tih. Srecom, nije.
Cim je taxi zamaknuo iza ugla, oglasio se telefon: "Brus?!!? Sta, bice sam nesto zaboravila, a?"
"Ma neeee, negoooo...oviii....usao sam u kucu pa je sve nekako pusto jer te nema....erm...da. Nedostajes mi."
"Isuse, Brus, pa tek sam zamakla iza ugla."

U to se na vidiku pojavila i Krava Ljepote. S njom je stajao Vol Ljepote. Iscmakali su se i Vol mi je priprijetio da pazim na Kravu. Docim smo zamakli iza ugla (ovaj put njezinog), zazvonio je njen telefon. Bio je to Vol. S otprilike istim tekstom kao i Brus.

U dogledno vrijeme docepali smo se i aerodroma gdje nas je docekao ogromni red na Virgin Atlantic check inu te obavijest da su oni nasa rezervirana sjedala dali nekom drugom.
Krava Ljepote je obavijestila sluzbenicu da ce ona vristat cijelim putem ukoliko ili ja ili ona budemo morali sjedit u srednjim sjedalima. Sluzbenica je potom obavjestila Kravu da ce bit izbacena iz aviona i uhapsena ukoliko ispuni svoje obecanje o vristanju.
Ja sam se pravila gljiva i pokusavala diplomatski sredit stvar.
Sluzbenica nas je ignorirala i dala nam dva srednja sjedala 20 redova udaljena jedno od drugog.
"Mi se idemo zalit", zakokodakale smo u unisonu i osle se zalit u red za zalbe i placanje pristojbi.

"Dede, probaj se zalit kod muskarca, a ne kod zene. Kod zene nam nikad nece upalit. I isprsi sise.", rekla sam Kravi.
Krava se zahuktavala i rekla: "Isprsi i ti."
Isprsile smo se.
Na zalost, isprsidbenost smo brzo morale splasnut jer nas je dopala zalidba kod zene.
"Ne svidja mi se njena faca. Sranje, nece nam upalit.", rekla sam kroz stisnute zube i sa laznim smjeskom dok smo koracale prema zeni za zaljenje.
"Mismorezerviralesjedalaivisteihdalinekomdrugomisadimamodvasrednjasjedala20redovajednooddrugogjacupoludit", izverglala je Krava Ljepote u jednom dahu i bacila karte na pult. Ovaj put nije spominjala vristanje.
Ja sam rekla: "Da."
Mora da smo izgledale jadno i cemerno jer se zena smilovala na nas i dala nam prozor i prolaz sjedalo jedno do drugog.
"YESSS!!", dreknule smo mi i lupnule jedna drugu dlanom o dlan.
"A da pitamo i za upgrade?", pravila se luda Krava Ljepote.
"Ne izazivaj sudbinu, Issa ti. Vis da smo jedva dobile prozor-prolaz", rekla sam ja.

Nakon circa 10 sati gnijezidbe na jajima, zapoceli smo slijetanje u Mumbai.
Pogledala sam kroz prozor: "Nu, vruce je."
"Kako znas?"
"Pa nu, ovi dolje igraju nogomet polugoli.", pokazala sam na neke klince sto su igrali ispred potleusica. Dokle god mi je sezalo oko vidjela sam samo potleusice za siromahe. Kuce tipa korugirano zeljezo i karton.
"N'te jada!", zakljucile smo Krava i ja i pripremile se za izlaz.

Mumbai je izgledao smedje i pohabano i nikome se nigdje nije zurilo, pogotovo ne nasem taksisti.
"Sta mislis, ocemo li dobit sracku?", priupitala je Krava Ljepote, usput gledajuci neki narod sto nije imao pametnijeg posla nego da sjedi na ogradi i prodaje zjake.
"Necemo.", rekla sam ja odlucno i cvrsto odlucila da ne dobijem sracku.
Potom sam je pitala: "Ej, nu, kolko je ono sati razlike...da namjestim mobitel."
"Pet.", rekla je Krava.
"Nije pet, nego pet I PO.", rekao je taksist.
"Pet i PO????"
"Da."

Dobrodosli u Indiju, naciju od par sati I PO razlike.



Slike Ovdje

"Mogli bi otic vizu izvadit obzirom da putujemo ovaj tjedan", rekla je lijeno Krava Ljepote.
"A mogli bi.", rekla sam jos ljenije ja.
"Sta mislis u kolko da odemo?", nastavila je dalje ona.
"Sta ja znam...pise na internetu da se zatvaraju u jedan....dakle, erm...mogli bi otic tamo oko...erm...deset ujutro."
"Moze. Cekam te na bus stanici u devet i po.".
"Dogovoreno", reko ja.

Prema ambasadi smo krenule veselo i leprsavo s potrebnom dokumentacijom (ie, 30 funti i putovnica) i osmijehom na ustima. Osmijeh i leprsavost splasnuli su onog trenutka kad smo ugledali ogromni red sto je kao udav vijugao izvan zgrade, iza ugla te polovicom duzine DRUGE ulice.
"Bog te mazo, sta je ovo????", vrisnula sam.
"OLI cijela Engleska putuje u Indiju?", vrisnula je Krava Ljepote.
"Nema tolko aviona za Indiju kolko ovdin ima ljudi!!!"
"Iju!!!"
Nije nam bilo druge nego stat u red. Bilo je hladno.

Nakon sat i po vremena cekanja, redom se prosirila glasina da Indijci ne dodijeljuju vise viza jer su kvotu od 5000 dnevno davno presli.
"Iruda ti, pa tek je 11 i po, a oni izdali preko 5000 viza."
"Nemoguce"
"Ja ne idem, dok nam ne udare vizu", demonstrativno je rekla Krava Ljepote i otrcala naprijed da potvrdi tocnost glasina.

Nakon pet minuta se vratila, povukla me za rukav jakne i rekla: "Dolazi amo!"
"Sta? Jesul ti rekli da mozemo naprijed?"
"Ne. Preguracemo se preko reda.", rece ona i time izda svoj nizozemski narod te njihovu etiku nepreguravanja.
Jos je dodala: "Da razdrljim sise?"
"Razdrlji!"

Naprijed se desavala mini buna te dreka na radnike ambasade. Engleski radni narod je vikao da je to skandal i da oni ne mogu dolazit dva put. Indijci su slijegali ramenima i nisu nikog fermali pola posto. Nase preguravanje je proslo neprimjeceno u konfuziji koja je nastala.

"Zaludu nam preguravanje kad ne izdaju vize.", reko ja bojazljivo.
"Pih. Pusti Engleze i Britance indijskog porijekla da dizu bunu, nesto ce se izrodit iz toga.", rekla je Krava Ljepote i jos malo razdrljila sise te ih gurnula indijskom djelatniku pod nos.

Nakon jos pola sata revolucije, Indijci su popustili i rekli da ce izdat jos dvjesto viznih kupona ljudima, al da se vize moraju pokupit sutradan.
"To je dobro. Morat cemo cekat samo za pokupit vizu. Vis da nam se preguravanje isplatilo.", likovala je Krava Ljepote.
Dobili smo kupone broj 115 i 116.

Sutradan smo zaobisli prvi red i usli na sveto tlo ambasade. Unutra je vladao dernek. Nije se znalo ko pije, a ko placa. Prostorija je obilovala Indijcima, turistima, djelatnicima ambasade, te slucajnim namjernicima koji nisu znali sto tocno rade tamo.
"Kolko dugo cekate?", pitali smo jednog.
"Ima sat i po."
"IJU!"
U to je Krava Ljepote dreknula: "Dvije stolice!!! Drz! Ne daj!" i plenula guzicom na jednu, a rukom na drugu da je sacuva za moju guzicu.
"Sad mozemo cekat kolko ocemo.", likovala je opet.
Ostali narod nam je upucivao ubilacke poglede dok smo se mi komodale na stolicama.
Nakon pola sata cekanja skuzile smo da radni narod indijske ambasade ne zna brojat. Izdane vize su predavali ovim redom: "Kupon broj 1, broj 80, broj 501, broj 24, broj 25, broj 26, 504".
"Issa ti!!", rekle smo Krava Ljepote i ja u unisonu.
Englezi su pizdili, a Indijci su odrzavali spontani dernek. Imala sam osjecaj da ce svaki cas izvadit rerne za kamping i pocet pec naan kruh i chicketinu garam masalu.
Cekali smo jos pola sata.
Odjednom:"Kuponi broj 115, 28, 30 i 116."
"To smo mi!!! Mjesta, mjesta!!! Juhu!!! EVO!!!", drekala je Krava i laktarila se kroz guzvu.

Vratila se pobjednosno drzeci pasose s dvije ganc nove vize na 6 mjeseci.
"Vako je i u Indiji. Pripremi se.", rekla je i povukla me prema izlazu.

"TAKSI!!!", dreknila sam uzdignute ruke i ucizmljenom nogom krocila na cestu ne bi li me taksi bolje vidio.
"Erm...al upravo sam kupila bus kartu. Ł1.20!", protestirala je Guzijola.
"Oli sam ti ja rekla da kupujes bus kartu.", slagadoh ja i uguzih se u taksi.

"Sta mislis...ocel nas oderat?", pitala je dalje Guzijola.
"Naravno. Pricamo naski. Naravno.", pravidoh se ja vazna.

Taksist nas je ignorirao i vozio okolo kole.
"Eto. Vidis da ce nas oderat.", rekoh ja znalacki.
"Dosli smo.", na to ce taksist.
"Skinut cu vam funtu jer sam vas vozio naokolo.", dodade on i pokvari mi teoriju odravanja.

Pred restoranom nas je docekao red.
"Bah. Mi necemo cekat jer imamo rezervaciju.", pomislih ja.
"De, Guzijola. Dede mu reci da mi imamo rezervaciju.", rekoh glasno.
Zaludu sam govorila.
Rezervacija ili ne, pred restoranom se moralo cekat.
Na hladnoci.
Odmah mi je pocelo smrdit na prevaru, no nisam htjela Guzijolu odmah ucemerit s kuknjavom pa odlucih drzat jezik za zubima i utrosit vrijeme promatrajuci ostale cekaoce.
U oci mi je upala sartorijalna neelegancija istih te vrecice tipa "Crest Of London" (ducan s jeftinim suvenirima) te "Next" (jeftin ducan s odjecom u uglavnom bez i crnim bojama te poliester i akrilik materijalu).
To je bila kap koja je prelila casu.
Munula sam Guzijolu u rebra: "Guzijola, snimi vrecice, jebo!!!! KO kupuje u Nextu??? Bog te mazo, di si me ovo dovela??? Ovo je restoran za TURISTE!!!"
S tom spoznajom spustio se crni oblak nad moje misli.
Vise nisam mogla prestat zvocat:
"Guzijola, pogledaj kako su obuceni!"
"Issa ti, ovo su ljudi sa SJEVERA Engleske!!!"
"Bog te, ovi tuten misle da je ovo mondeno mjesto."
"Guzijola, snimi im cipele!!!"
"Ovdje nema nijednog Londoncanina. Samo nas dvije. Ajme."
Restoran koji u Londonu biznis radi s turistima po definiciji je los restoran. To znaju svi. ...osim turista.

Konacno sjedosmo i za stol.
Covjek do nas imao je laktove u mom krilu.
"Hmmm...razmak izmedju stolova im je Bogu za plakat.", prozugah ja opet.
"Ajde...ajde...krkacina ce sigurno bit dobra, a i kokteli. Koji ces ti?", rece Guzijola.
"Ja cu White Russian."
"I ja cu."

Na narudzbu smo cekali pola sata samo da bi nam konobar rekao da oni ne rade koktele.
"Issa ti!!! Ovo je nevidjeno!!", prosiktah kroz zube.
Oko nas, radosni turisti te Engleski sjevernjaci krkadose s osmjesima na crvenim licima.
"Ovo je ODLICNO!", uskliknuo bi pokoji od njih s vremena na vrijeme.
Mogla sam samo kolutat ocima te zamisljat krkacinu u Momu, Asia de Cuba ili nekom slicnom mjestu.
Krajickom oka vidjeh da i Guzijola polako pizdi s nedostatkom usluge.
"Ovo je moja sansa!", pomislih.

"Ej, ajmo mi otic odavde i nac neko drugo mjesto za krkacinu.", rekoh nonsalantno.
Guzijola mi je uputila alarmirani pogled te prosiktala: "Kakvo drugo mjesto??? Neces valjda napravit scenu????"
"Ne!", slagah bezocno: "Samo cu im rec da im je restoran za kurac i za turiste te isetat van"
"NEMOOOOOJ!", usrala se Guzijola od srama i straha.

Nije mi bilo druge nego da sutim i krcem staru mesinu te smrznute McCain krumpirice koji u ducanu kostaju 99p (za vrecicu), a na stol u Sarastru ih podvale za Ł6.99 (za 6 krumpirica).
Nazvadoh i Brusa te mu rekoh besmrtne rijeci: "Brus, restoran je katastrofa. Dede, osatvi mi malo te mesine sto je sebi kuhas. Predvidjam glad."

Nakon krkacine, Guzijoli sam zaprijetila odlaskom kod Gordon Ramseya ili Jamie Olivera pa makar kostalo ko svetog Petra kajgana.
Primjetila sam da nije protestirala previse.

Pri dolasku kuci, bacila sam se Brusu u narucaj jecajuci te rekla: "Dedera, Brus, pomozi mi da skinem lijevu cizmu. Pridrzat cu se za radijator, a ti samo vuci."
I Brus je povuko.

Guzijola se nacrtala u mom stanu pedantna ko Austrijanac u dogovoreno vrijeme ne bi li otisli na deluxe krkacinu u njenoj organizaciji. Alarm u glavi trebao je zazvonit onog trenutka kad je osoba (Guzijola, jel) koja ne zivi u Nezavisnoj Republici Zoni Jedan London predlozila da ONA sredi krkacinu. No, naivna, kakva jesam, prepustila sam joj veselje organizacije.

Docim je dosla, snuzdila se sto joj nema omiljenog gejpedera na vidiku.
Posto sam ja spretna i pametna, predvidila sam situaciju te zicala Cimera da joj ostavi specijalnu poruku koju sam joj potom i prenijela. Poruka je se nije dojmila.
"Koje nezahvalno stvorenje.", pomislila sam.

"Znas, Guzijola...citala sam tvoj blog o muzici iz 80tih...mogu ti rec da ja imam vise sirovine na svom iPodu nego ti.", nacela sam konverzaciju.
"A jel?", poveselila se ona
"Jes' vala!", reko ja i pustih Al Bana i neku Rominu da gunde "Felicita"
Brus je zakolutao ocima.
Ja sam Guzijolu maznula u cjevanicu ne bi li Brusu rekla da i ona slusa sirovine i da je to pozeljan muzicki ukus.
"Ovo je nesto ocaravajuce. To svi slusaju. U Hrvatskoj.", rekla je Guzijola Brusu.
Brus je zakolutao ocima jos jednom i napustio sobu.

Potom sam joj redom pustila Van Halen, Tarkana, Dadu Topica, Alabinu i njima slicne.
Onda mi je sinulo da sam ja ipak rap picka u srcu i dusi, pa sam joj naredila: "Uzmi papir i pisi. Ove pjesme ces downloadat na svoj iPod docim kuci u Pripizdinu stignes.....pedeset centi..."
"Iju, necu to.", zgranula se Guzijola
"Kako neces, jebo te?"
"Necu."
"...dobro....onda...Dr Dre...Ja Rule, The Game..."
"Iman."
"A jel imas Ja Rule?"
"Neman, al to necu."
Pogledala sam je ispod oka.
"Guzijola, kakva si ti to rap picka kad nista nemas? Da li si uopce upoznata s rap terminologijom."
Guzijola me gledala.
Nisam se dala zbunit.
"Znas li ti sta znaci ICE?"
"...erm...led???"
"GUZIJOLA!!!!"
"...ovaj...ne znam..."
"To ti znaci bling bling", rekla sam vazno.
Potom sam joj pustila video "Lean Back" izuzetne grupe zvane Terror Squad. Video je obilovao usilikonjenim rap pickama golih sisa u sorcevima.
Nadala sam se da ce njihov stil potaknut Guzijolu da i sama natandrci nesto tako, al ona je samo blijedo gledala i rekla: "Mislim da uskoro moramo krenut. Krkacki stol je rezerviran za 8:30."

Osla sam se utegnut te natandrcila mini suknju dopicnjacu te sljastecu Rolling Stones majicu.
"Jos cizme i look ce biti gotov", pomislila sam i dohvatila visokopetne cizme sa zakovicama.
"Nu, Guzijola...jesul ti dobre moje cizme?"
Guzijola je sutila.
"Ma sta ona zna. Ove cizme su po najnovijoj modi. Bas kako je Vogue naredio.", razmisljala sam.

Desna cizma je klinznula na nogu glatko ne bi rec da sam se spotakla na govno.
Lijeva je bila posebni slucaj.
Mislim da imam krivu nogu.
Pri navlacenju klizaljki, disco rola te cizama, lijeva noga uvijek stane te je treba poticat ne bi li unisla u vec spomenute tipove obuce.
"Guzijola, evo...sad cu ja...", prostenjala sam te se bacila na krevet u grcu navlacenja lijeve cizme.
Ona je sutila te gledala spektakl.
"Izgledas kao pauk", konacno je prozborila:"A i tange ti vidim."
"Mppppghhh", borila sam se ja s cizmom
"Mmmmghhhh"
"Aaaarghhhh...evo, sad ce....jos malo..."
"Osam i petnaest je. Zakasnit cemo...De, obuci nesto drugo.", rekla je Guzijola vidno iznervirana.
"A ne. Ili idem u ovim cizmam il moram cijeli look ponovo osmisljavat.", rekla sam ja.
Guzijola me gledala pogledom tihog ubojice i vjerojatno zavaljivala Bogu sto i sama nije modno "osvijestena".

Nakon jos pet minuta, cizma je stajala na nozi ko salivena.
"Znas...ja ti nikad ne isprobam cizme u ducanu. Jednostavno im kazem, 'dedera vi meni broj 6', pa se onda kuci s njima borim", rekla sam konacno.
Guzijola je kolutala ocima.
"Ajmo vise!", dreknula je.
"Cekaj.", zaustavila sam je:"Jel izgledam debelo?"
"Ne!", slagala je ona.

Napustile smo kucu...

Prosli tjedan bijase i svjecka premiera Madonninog novog videa pa tako ja sjede pred televizor da vidim i to cudo.
"Brus, Brus!!! Dodjidera amo, nu, Madonnin novi video!! Nu!! Aaaau, bas dobro, aaaauuu, nu!!!", izglasah se u generalnom pravcu Brusa.
Brus se dogegao i sutke pogledao video spot.
Nedugo zatim je dao svoju recenziju: "Ja ne znam sta ona izvodi. 50 godina u guzici, mater dvoje dice pa se vako krevelji i okolobrce po podu!!!".
Nisam mu se usudila rec da mi je Her Madgesty idol pa sam samo rekla: "47, Brus. 47 godina u guzici."

"Ko ti je OVAJ???", proderao se Brus gnjevno i upro prstom u nevinog covika na kompjuterskom ekranu.
"Molim????", reko ja zbunjeno.
"Cula si ti mene. Ko je OVO?", rece Brus opet i upre prstom u nekog covika iz Kanade koji mi se usudio napisat da lijepo fotografiram.

"Jel to flertujes preko kompjutera, a? Sad cu napisat email i rec mu da odjebe. Kreten. Sta on tebi ima pisat, a?", razmahao se Brus.
"Brus, imisusovo ti, nisi bas normalan, a? Pusti covjeka na miru.", poceh ja.
"Sta pusti ga na miru? Sta ti imas s njim???", uzjogunio se Brus.
"Brus, dede mucni glavom. Kako mogu imat nesto s covikom koji zivi u Kanadi?"
"Sta kako? Sta ja znam kako? Nek odjebe!!!!", zavrsio je Brus i agresivno se uvatio za jaja te ih malo protreso: "Eno mu ga, na!!! Uf!"