If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

"TAKSI!!!", dreknila sam uzdignute ruke i ucizmljenom nogom krocila na cestu ne bi li me taksi bolje vidio.
"Erm...al upravo sam kupila bus kartu. Ł1.20!", protestirala je Guzijola.
"Oli sam ti ja rekla da kupujes bus kartu.", slagadoh ja i uguzih se u taksi.

"Sta mislis...ocel nas oderat?", pitala je dalje Guzijola.
"Naravno. Pricamo naski. Naravno.", pravidoh se ja vazna.

Taksist nas je ignorirao i vozio okolo kole.
"Eto. Vidis da ce nas oderat.", rekoh ja znalacki.
"Dosli smo.", na to ce taksist.
"Skinut cu vam funtu jer sam vas vozio naokolo.", dodade on i pokvari mi teoriju odravanja.

Pred restoranom nas je docekao red.
"Bah. Mi necemo cekat jer imamo rezervaciju.", pomislih ja.
"De, Guzijola. Dede mu reci da mi imamo rezervaciju.", rekoh glasno.
Zaludu sam govorila.
Rezervacija ili ne, pred restoranom se moralo cekat.
Na hladnoci.
Odmah mi je pocelo smrdit na prevaru, no nisam htjela Guzijolu odmah ucemerit s kuknjavom pa odlucih drzat jezik za zubima i utrosit vrijeme promatrajuci ostale cekaoce.
U oci mi je upala sartorijalna neelegancija istih te vrecice tipa "Crest Of London" (ducan s jeftinim suvenirima) te "Next" (jeftin ducan s odjecom u uglavnom bez i crnim bojama te poliester i akrilik materijalu).
To je bila kap koja je prelila casu.
Munula sam Guzijolu u rebra: "Guzijola, snimi vrecice, jebo!!!! KO kupuje u Nextu??? Bog te mazo, di si me ovo dovela??? Ovo je restoran za TURISTE!!!"
S tom spoznajom spustio se crni oblak nad moje misli.
Vise nisam mogla prestat zvocat:
"Guzijola, pogledaj kako su obuceni!"
"Issa ti, ovo su ljudi sa SJEVERA Engleske!!!"
"Bog te, ovi tuten misle da je ovo mondeno mjesto."
"Guzijola, snimi im cipele!!!"
"Ovdje nema nijednog Londoncanina. Samo nas dvije. Ajme."
Restoran koji u Londonu biznis radi s turistima po definiciji je los restoran. To znaju svi. ...osim turista.

Konacno sjedosmo i za stol.
Covjek do nas imao je laktove u mom krilu.
"Hmmm...razmak izmedju stolova im je Bogu za plakat.", prozugah ja opet.
"Ajde...ajde...krkacina ce sigurno bit dobra, a i kokteli. Koji ces ti?", rece Guzijola.
"Ja cu White Russian."
"I ja cu."

Na narudzbu smo cekali pola sata samo da bi nam konobar rekao da oni ne rade koktele.
"Issa ti!!! Ovo je nevidjeno!!", prosiktah kroz zube.
Oko nas, radosni turisti te Engleski sjevernjaci krkadose s osmjesima na crvenim licima.
"Ovo je ODLICNO!", uskliknuo bi pokoji od njih s vremena na vrijeme.
Mogla sam samo kolutat ocima te zamisljat krkacinu u Momu, Asia de Cuba ili nekom slicnom mjestu.
Krajickom oka vidjeh da i Guzijola polako pizdi s nedostatkom usluge.
"Ovo je moja sansa!", pomislih.

"Ej, ajmo mi otic odavde i nac neko drugo mjesto za krkacinu.", rekoh nonsalantno.
Guzijola mi je uputila alarmirani pogled te prosiktala: "Kakvo drugo mjesto??? Neces valjda napravit scenu????"
"Ne!", slagah bezocno: "Samo cu im rec da im je restoran za kurac i za turiste te isetat van"
"NEMOOOOOJ!", usrala se Guzijola od srama i straha.

Nije mi bilo druge nego da sutim i krcem staru mesinu te smrznute McCain krumpirice koji u ducanu kostaju 99p (za vrecicu), a na stol u Sarastru ih podvale za Ł6.99 (za 6 krumpirica).
Nazvadoh i Brusa te mu rekoh besmrtne rijeci: "Brus, restoran je katastrofa. Dede, osatvi mi malo te mesine sto je sebi kuhas. Predvidjam glad."

Nakon krkacine, Guzijoli sam zaprijetila odlaskom kod Gordon Ramseya ili Jamie Olivera pa makar kostalo ko svetog Petra kajgana.
Primjetila sam da nije protestirala previse.

Pri dolasku kuci, bacila sam se Brusu u narucaj jecajuci te rekla: "Dedera, Brus, pomozi mi da skinem lijevu cizmu. Pridrzat cu se za radijator, a ti samo vuci."
I Brus je povuko.