If You Pour Salt On A Snail, A Lot Of Scientific Stuff Happens

Kod frenda sam u Rio de Janeiru.
Sjedim i znojim se.
Imamo par sati odmora prije nego krenemo na Novogodisnji dernek s jos 3 miliona ljudi na Copacabanu.
Let ovamo je, po obicaju, bio lud i nezaboravan.
Ja se, naravno, nisam spakirala sve do pol sata prije nego kaj sam trebala krenut na aerodrom, a onda me uhvatila panika. Potrpala sam sve i svasta i krenula sa "samo" sat vremena zakasnjenja. Jos sam i dobro prosla kako sam traljava.
Naravno da su na check inu zbog mog velikog zakasnjenja sva dobra sjedala u avionu otisla. Tja.
Nish, uguzila sam se u svoje sjedalo i snimila susjede. Do mene su sjedili dvoje iz Bolivije...zensko i musko. S druge strane, neka bljedunjava Australijanka koja je cim je sjela izvadila debeli snop biljezaka iz kemije i pocela STREBAT!!!
Bolivijanka je pocela laprdat u roku odmah i to brzinom rafalne paljbe.
Nije stala jedno 4 sata. Jebo...ja pricam brzo i puno, al ona je ocito isla obarat svjetski rekord u laprdanju.
Primjetila sam da Brazilci ne jebu propise o rucnoj prtljazi u avionu ni pol posto.
Seljaci su ko i mi, Rvati.
Sa sobom nose u prosjeku 4 rucne torbe, jedan kofer srednje velicine, 2 kartonske kutije, 5 vreca iz Duty Free i kuhinjsku garnituru....sve to kao rucnu prtljagu.
Ja sam civilizirano nosila jednu torbicu i jednu vrecu iz Duty Free.
Brazilci ispred mene su na to uskliknuli "Nossa!!!" (u prijevodu "As ti Gospe!!") i brze bolje potrpali ostatak svoje prtljage u moj pretinac.
Sto je znacilo da su 3 njih imali jedno 4 avionska pretinca.
Nakon jedno sat vremena potrpavanja brazilske prtljage svi su se uguzili na svoja sjedala i poletili smo s isto toliko vremena zakasnjenja.
Bljedunjava Australka je skuzila da joj se sjedalo ne spusta i meni je odmah sinula lampica u glavi te sam joj rekla da ne moze jadna sjedit na sjedalu koje se ne spusta svih 13 sati leta te da zove stjuardesu da je premjesti. To sam sve zasladila s jednim "Mozda te upgrade u business klasu".
Australki se na to lice ozarilo, pozvala je stjuardesu, ova ju je premjestila jedno sjedalo IZA, a ja sam imala dva sjedala za uguzit se, meskoljit i lezat. Result!!! Ostali putnici su me pogledali s mrznjom i zavisti, a ja sam molila boga da nam se avion ne srusi jer mene nitko ne bi iso spasavat iz ciste mrznje sto sam imala dva sjedala za sirit se.

Brazilci su odmah poceli laprdat, druzit se i drzat sveopci dernek u avionu.
Posebno ih je zanimalo gdje idu stranci, odakle su, sta ce radit u Brazilu, pricaju li portugalski i cim bi saznali odgovore na ta pitanja, napisali bi ti svoju adresu i telefon i pozvali te da ih nazoves i SVAKAKO posjetis.
Stranci bi na to dobili zbunjen izraz lica i zahvalili se drhtavim glasom te molili Boga da cijela brazilska nacija nije tako psihoticna kao i ovi u avionu.
Najbolji dogadjaj ikad (i ja jos uvijek ne mogu vjerovat da se to dogodilo) je kad je Bolivijanka izvadila snop fotografija iz torbe i pocela objasnjavat: "Ovo je moja tetka Ana Luisa, ovo je moja kcer Maria Carmen, moj tetak Jose Fernando, itd...itd..., ovo su moje EROTICKE fotografije (na to su uslijedile fotografije nje obucene u tange, golih sisa kako se guzi prema kameri te slike nje obucene u nesto cipkasto, crno i prozirno i vidjela joj se micica), ovo je moja kuca u La Paz...itd itd..."
Jel trebam napominjat da je dobro sto sam sjedila na sjedalu kad je dosla do erotike u kucnoj radinosti inace bi pala u tri nesvjesti.
Cim je pilot najavio da smo poceli spustanje, Brazilci su se poceli dizat
i vadit svoju prtljagu. Stjuardesama se nije dalo dizat sa sjedala nego su ZVIZDALE na dizaoce da izvole sjest dok se avion ne spusti na tlo.
Kad smo konacno sletili, cijeli Latino-americki dio aviona je poceo bjesomucno pljeskat, a stranci su se zbunjeno pogledavali.
Bolivijanci su se nasmjesili i rekli da je obicaj pljeskat nakon dobrog leta.
Uglavnom, sveopci dernek.

Ispizdila sam jucer u gradu.
Kako danas putujem u Brazil i kako se uvijek pakiram u zadnjoj nanosekundi, u zadnji cas sam skuzila da mi je ponestalo pudera. Horror!!!
Kod mene u kvartu, dakako, ne prodaju Lancome. Prodavali su prije, al se ducan nedavno zatvorio. Ocito nisam dovoljno trosila.
Bilo kako bilo, potegnula sam u Selfridges po jebeni puder.
Naravno da mi je totalno skliznulo s uma da su pocele rasprodaje.
A to znaci-dernek!
Mase ludih Engleza u potrazi za jeftinim bilocime. Nije bitno sto se kupuje, samo da se kupuje.
Englezi inace masovno popizde u samo 4 situacije: kad Engleska izgubi u nogometu, kad Engleska pobjedi u nogometu, predbozicne kupovine (cijeli 12. mjesec) i nakonbozicne rasprodaje (cijeli 1. mjesec).
I tako sam ja i jos 500 Engleza sto se silom naguralo u bus izisla na Oxford Circusu i pocela proboj prema Selfridgesu.
Na Oxford Circusu je vec bilo oko 2 000 000 drugih Engleza s istim idejama.
Proboj je bio mukotrpan i dugacak.
Nakon jedno 45 minuta guranja, laktarenja, besramnih (a kao slucajnih) udaraca nogom u nat i podkoljenice, dodjoh pred hram shoppinga-Selfridges.
Trebalo mi je jos jedno 20 minuta da udjem. Kad sam konacno usla, pomislila sam da to nije ni za ljude ni za zivotinje. Svi su se gurali, kokodakali, cupali, tukli, a naoko odrzavali masku pristojnosti i ugladjenosti. Je, mos mislit.
Nish, kupila sam jebeni puder i pocela se probijat prema izlazu.
U medjuvremenu su dosli i policajci (Da, stvarno) jer se previse ljudi sjatilo u robnu kucu i nisu dali vise nikom da udje dok se ljudski svinjac koji je vec bio unutra malo ne utisa i utazi svoju zedj za kupovinom.
Pri povratku kuci, pogledala sam malo i okolne ducane...isti prizori svugdje. Pred Guccijem i Louis Vuitton isto policajci te red...ej, RED!!!! koji zavija iza dva ulicna ugla ne bi li se unislo u te hramove mode, orgijasticnog kupovanja i luksuza. Sjetila sam se kako smo mi u socijalizmu cekali u redu za prasak za ves, kavu i banane. Ovdje ljudi cekaju u redu na Gucci torbice. Kapitalizam, ne.
I ne, jos se nisam spakirala.

Posljedica jucerasnjeg podvodnog zemljotresa u blizini Indonezije su bili tsunami valovi koji su poharacili jedno 8 azijskih zemalja te ostavili za sobom preko 23000 mrtvih (do sada)
Jos mi je gore to gledat kad sam ne tako davno ekstenzivno putovala tim dijelom svijeta i svako malo na TV prepoznam neka mjesta...jedino sto sad izgledaju neprepoznatljivo.
Engleska nema takvih problema. Nema uragana, nema tornadoa, nema potresa, ogromnih poplava, vulkanskih eksplozija, sumskih vatri, tsunami valova. Nema nicega, zapravo. Tu i tamo bude neka omanja poplava u Cornwallu u kojoj nastrada stado krava i petorici seljaka se kuca malo natopi i onda se sve nacionalne novine raspisu o tome kao da se dogodila ne znam kakva katastrofa.
Cimera (Engleza) i mene su danasnje vijesti o tsunamiju totalno fascinirale. On je duboko uzdahnuo, pogledao me i rekao "Cuj, ja znam da je to grozno i poslat cu im novcanu pomoc itd...al....i ne mislim ovo lose....nama se u UK nikad nista ne dogodi. Totalno dosadno."
Ja sam na to rekla:"Majmune, da nas pogodi tsunami val i ja i ti bi bili mrtvi jer zivimo u prizemlju."
Cimer: "Hmmmmmmmm....o tome nisam razmisljao. Mozda bi trebali napravit probnu evakuaciju u slucaju tsunamija".
Ja: "OK. Ajmo."
Nakon nekoliko minuta dogovora, odlucili smo odakle i prema kamo ce se nas imaginarni tsunami kretat (od kuhinje do ulaznih vrata) i legli smo na "plazu" (pod u dnevnoj sobi).
Ja: "Uuuuuffff, kako je vruce danas"
Cimer: "Da, je. Al nema nista ljepse nego lezat na plazi i slusat kako se valovi obijaju o obalu"
Ja: *imaginarno brisanje imaginarnog znoja sa cela* "Tako je. Nema"
Cimer: *Polako se dize i gleda prema pucini* "Hmmmm....nu, sto je ono? Velik neki val....."
Ja: "St...aaaaaaarrrrrrrrrrrrrrrrrrghhhhhhhhhhhhhh.........."
(slijedi dizanje i bjesomucna jurnjava stanom do ulaznih vrata....)

Ustanovili smo da smo bili prilicno brzi. Al nismo ustanovili tko je bio brzi...tsunami ili mi.
Nakon toga kad god je zazvonio telefon, cimer se javio sa "Dobro vecer. Ovdje spasalacki centar Phuket. Veceras vam nudimo ronilacka odjela te deep sea diving u vasem podrumu".
I, da...neukusni smo, al nekad se takve uzasne stvari jednostavno lakse podnesu uz malo crnog humora.

Hladno je danas. Zapravo, toliko je hladno da mi se sluz u nosu maltene smrzla kad sam bila vani. Isla sam u kino. I tamo je bilo hladno. Mozda su stedili na grijanju. Ne bi me zacudilo od Engleza. Nikad ne znas s njima. Vole se celicit na hladnoci i hodat bosih nogu i u kratkim rukavima usred prosinca. OK, nekad i ja izidjem u sandalama van usred prosinca, al samo ako je relacija kuca-taxi-bar/club. Inace, ne.
Uostalom, nema veze. Englezi mozda i mogu podnijet hladnocu, al zato na tropskim temperaturama izgledaju ko zajapureni, oznojeni jastozi. Vecina njih.
Otkrila sam danas novi ducan iza kuce. Blize je nego Paki ducan u kojem uvijek inzistiraju na tome da me zovu "madame". Ne znam dal me zovu "madame" zato jer zele bit pristojni ili zato sto vec izgledam ko osusena smokva. Drugim rijecima, staro. Bilo kako bilo, od sad idem u novi ducan iza kuce. Jebo, osjecala sam se ko da sam otkrila da je zemlja okrugla.

Jutros, taman kad sam bila u najzescem snu, u glavu mi je prodro zavijajuce kresteci pjesmuljak drugarice K. Minogue.
Pomislila sam:"Neeeeeeeeee, ovo nije istina" i proskiljila jednim okom te pogledala na sat. 8 ujutro. Cimer se nabrijo slusat Kylie u 8 jebenih ujutro.
Do daske. Promeskoljila sam se i nastavila gundit i dalje u nadi da ce pjesmuljak uskoro zavrsit. Nemam nista protiv drugarice Minogue (OK pjesme, zgodna drugarica, pert guzica, itd...) al 8 ujutro je 8 ujutro. I to jos na Bozic.
Kad ono...kurac. Cim je pjesma zavrsila, cimer ju je navio ponovo. I tako jos 150 puta. Ista pjesma.
Ja sam sve to vrijeme skiljila na jedno oko u polu snu i razmisljala dal da se dignem i dam mu jezikove juhe ili da i dalje ostanem meditirat u zen stanju polupospanosti.
Na kraju nisam ni jedno ni drugo, nego sam se zaderala "OI! Merry Xmas!" na sto je cimer pomolio glavu kroz vrata i poceo paradirat gore dolje po mojoj sobi kako to samo gejpederi mogu.
Razmijenili smo poklone. Rekao je da mu se svidja moja knjiga za zene.
Ja sam dobila cede sa samba grooves i Lomo kameru od njega za daljnje razvijanje moje foto opsesije. Mislim da sam bolje prosla od njega. Facking kewl.

Puca me slusanje klasicne muzike. Mozda zato jer je vani nebo olovno i kisa lije, pa klasika najbolje pase.
Bezvezni su mi ovi Bozici u Londonu....cijeli grad stane, svi se zatvore u svoje kuce i grad od par miliona stanovnika preko noci postane ghost town.
Al, no, dobro...bar je prosla predbozicna ludnica. Ja ne znam koji to crvi udju Englezima u guzicu jedno mjesec dana prije Bozica, al oni u decembru jednostavno polude.
Danas je u gradu bila totalna kaotika ljudi u zadnjim trzajima Bozicne kupovine, ispred svakog mesara kolone ljudi cekaju na purice, u supermarketima su se cak i tukli oko istih.
Ja sam odlucila ove godine Bozic provest pred televizorom...necu nish kuhat, necu bor kitit, necu nish!
...gledat cu televiziju, jest cookies i debljat se.
Cimer je odlucio otic na neki gejpeder party sutra, a meni se ne da.
Inace je bio cool cijeli mjesec da bi konacno danas na zadnji dan kupovine uletio u stan sav zajapuren i natovaren vrecama i alkoholom. Naravno da se vec s vrata zaderao da ne virkam u vrecice jer je moj poklon unutra te da je alkohol za nas da se imamo cim opijat slijedeca 4 dana (daaaa, 4 dana praznika....).
I ja sam njemu nesto kupila. "Trinny And Susannah What Not To Wear" knjigu. Knjiga je za zene. O odjeci. Al posto cimer vec ima "Jane Seymour's Secrets of the Beauty" (ili tako nekako) te slicne uradke gospoje Joan Collins i gospoje Raquel Welch, mislila sam da je iznimno prikladno.