Nizozemska 2156. godine
24.11.2021., srijeda
|
Predgovor Zovem se Marin Vučić. Išao sam u Prvu osnovnu školu u Ogulinu. Nakon nje sam upisao Obrtničku i tehničku škola, Ogulin – smjer elektrotehničar. Diplomirao sam hrvatski jezik i književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Na žalost 2015. godine doživio sam tešku prometnu nesreću nakon koje imam 100% invaliditeta. Posljedica nesreće između ostalog je nemogućnost rada desnom rukom pa za sve radnje koristim isključivo lijevu ruku. To se odnosi i na pisanje na tipkovnici kompjutera. Moje zanimanje za pisanje potaknuto je u grupi Osoba s invaliditetom u Udruzi Radost. Naime projektom „Boom mogućnosti“ (nositelj projekta je Boom teatar) predavači i animator iz različitih umjetničkih zanimanja dali su nam zadatak da napišemo neku izmišljenu ili doživljenu priču o bilo čemu. Vjerojatno mi je to bio vjetar u leđa koji je pokrenuo proces pisanja ove kratke priče koju sam nazvao Nizozemska 2156. godine. Intrigirala me je činjenica da živimo u sve toplijoj klimi, da se led na sjeveru topi brzinom koja je premašila sve procjene znanstvenika i da ćemo se neminovno uskoro suočiti s posljedicama takvog slijeda događaja, a siguran sam da početak tih posljedica već osjećamo. Moja priča nije fantastična već vjerojatna opcija života kakav nas u budućnosti čeka. Ujedno je upozorenje da je krajnji čas da se trgnemo i počnemo spašavati ne planet već sav ljudski rod od propasti. Zato priča u konačnici ima ekološku poruku koju sam na svoj način uobličio u opisima stanja država, gradova, likova i njihovih sudbina. Isti je razlog zašto sam stavio naslov priče Nizozemska 2156. godine jer se u toj državi već sada osjećaju problemi nastali zbog globalnog zatopljenja. Nadam se da sam ovom pričom barem postigao to da se njezini čitatelji zamisle i osvijeste u koliko zapravo teškom vremenu živimo i da još uvijek nije kasno za djelovanje. Mogu reći da sam zahvalan i sretan što je ono o čemu razmišljam dobilo formu u obliku ove priče, koju sam uspio unatoč fizičkim ograničenjima napisati u jednom dahu, a sad ju šaljem da živi svoj život među svima koji će ju pročitati. Nizozemska 2156. godine Budim se i trljam oči kao da ne znam što me čeka. Ista stvar posvuda – u prošlom stoljeću na meti je bila Venecija, a u ovom stoljeću potopljena je Nizozemska. Gusari haraju i otimaju hranu i vodu. Jaka radijacija sprječava boravak na otvorenom Suncu pa splav s improviziranom nadstrešnicom služi svrsi. Rikard i ja naizmjence postavljamo stražu. Do kada - nitko ne zna. Izgleda da preostala 23 eura nisu dovoljna niti za svinjetinu – samo riba. I od nje mi je zlo. – Drž´ komilo! – prekinuo me Rikard u razmišljanju. – Koliko imamo još do obale? – upitam ja i zijevnem. – 23 milje – reče on i nasmije se. Kopno predstavlja izvor hrane, ali i opasnosti – straža je posvuda. Dronovi patroliraju i donose smrtnu presudu po kratkom postupku. Krađa žita i krumpira tako biva svedena na minimum. Jedino mjesto gdje ih nema, rijeka je Rajna, nedaleko od Basela. Tu se može trgovati po kakvim-takvim cijenama. Rikard se neće složiti sa mnom jer je on ipak frizijske krvi. Tko mu je kriv za neodlučnost? Čudan svat je on. Još dok nismo imali splav, život nas je stavljao na brojne kušnje. Kad smo htjeli ukrasti komad špeka, on se nećkao govoreći: „Ne znam je li to doista u redu.“ A mi smo već bili na umoru dva tjedna, bez centa. Bilo je pitanje vremena kad ćemo se srušiti od gladi. – Bit će nevrijeme – reče on. Vidjevši kako tmurni oblaci dolaze, smjesta spremimo jedro. Ništa od kopna ovaj put. Najgore tek slijedi. Rikard ima dosta iskustva u tome da bi Atlantik, u kojem imamo i do sedam metara visoke valove, nazvao „Atlasovo čudovište“. I s pravom. Crno je prednjačilo nad sivilom, a mir je odavno ustupio mjesto vjetru. Osjetio sam prvu kap kiše kako mi se slijeva niz obraz. Pa još jedna. Uskoro je padala kiša kao iz kabla dok sam se mučio s kormilom da spasim splav. Rikard je za to vrijeme spašavao signale koji su ostavljeni pokraj bove. – Požuri! Ne mogu više držati ovo! Za tili čas on pripomogne s kormilom pa izravnamo splav, no uto nam nevrijeme propara jarbol i od njega ostane samo prnja: – Ajme, samo ne to! Sve je propalo bez jarbola. Drugi dan stanem ga grditi: – Grom i pakao! Eto ti perlona! Sad znam da smo duboko zaribali, a sve zbog jeftinog materijala – perlona umjesto kevlara. Ni ja, a niti on ne znamo šivati tipično morske šavove. – Pa vidio bi da si ti na mojem mjestu – reče on potpuno ravnodušan, kao da nije on kriv. Znam da će biti bonaca koja može dugo trajati. Srećom, za kratko vrijeme uočili smo jedra broda. Ribarski brod je plovio sve bliže prema nama pa nije bio problem u zadnji čas da nas posada spasi. Neko vrijeme bili smo sigurni. Poslali su čamac za nas. Na brodu nije moglo proći bez komentara jednog mladog bradatog čovjeka: – Idu na more, a ne znaju morske šavove! Izazvao je podsmijeh sviju na brodu, a kod mene i Rikarda određenu nelagodu. Bilo nas je stid. Pomorac nas je vodio do kapetana, a ostali su se vratili svojoj dnevnoj rutini. Išli smo po stepenicama kao kakvi krivci tog nehaja koji nas je obuzeo. – Zapovjedniče! Evo ih – rekao je istovremeno prekriživši ruke na leđima, sve onako poput robota. – Ja sam Bartel Smit, zapovjednik broda. Već mu sam „bartel“ sugerira da ja on „bogat zemljom“, a preziva se „smit“, što opet znači „kovač“, pa rekao bih, kovač svoje sreće. Bio je prominentan i markantan. – Hans van Dyk, časnik na brodskoj palubi. Drago mi je – pruži mi ruku kao da smo stari prijatelji. – Sve sam čuo. To je poduka za novajlije. Već smo riješili dva brodoloma. Jedan sretan i jedan nesretan. Hvali more, drž’ se kraja! – kaže Smit i nasloni se na kormilo. – Još malo pa će biti ručak – doda van Dyk. Tad zazvone dva sata i mi otiđemo u blagovaonicu jesti. Momak koji nas je pratio, zvao se Charles i on je obavljao dužnost pomorca. Tu je bio i Espen, pomorac, i Radley, mladi bradati čovjek kojeg ću zapamtiti po onoj neslanoj šali, a koji obavlja dužnost čas strojovođe, čas pomorca. Izgleda da je on najviše aktivan na svim područjima sve u nastojanjima da bude promaknut u viši čin. Mrkog izgleda bio je Norvežanin Stein Kleve, kao što mu je ime i prezime sugeriralo: naime, „stein“ na norveškom znači kamen, a „kleve“ je naziv izveden od staro- norveške riječi „kleif“, što znači „litica“. A na meniju je bilo pire-krumpira, još malo haringe i zelene salate. Čini mi se da ću se ispovraćati na sam spomen haringe. Ja sam priželjkivao list. To nam je zabranjeno uzimati jer smo u nedoumici da ga pojedemo sami i tako si onemogućimo kakvu-takvu zaradu. U razgovoru mi je rečeno da još imaju iverak, tabinje, skuše i veoma rijetko raže. Moja je želja da uživam s čvarcima i ukusnim žlomprtom, a ne ovako, kad bivam prepušten prehrani temeljenoj isključivo na ribi. Još je jedan strojovođa Pieter, koji je trebao ostati na tome da se pobrine da brod ide naprijed, i kuhar Gerritt, koji se brinuo da posada ima što jesti. Sve u svemu, to je bila cijela posada. U razgovoru s članovima posade čujem da su potopljeni London, Dubrovnik, Oslo, Atena, Gibraltar, Sirakuza, Brest, Marseille… tu listi nije kraj. A sve zbog otapanja polova. Tako bivamo gurnuti u točku bez povratka. – Ovdje je zabranjeno razgovarati na mobitel zbog smanjene učinkovitosti u radu – reče Charles – Sve je podređeno uspješnosti ribolova pa Smit dopušta razgovore samo ondje gdje su uvjeti za to optimalni. – Ili drugim riječima, nigdje – promrmlja Stein. – I kad je kakav kapitalac pa se mi fotografiramo uz njega – doda Espen. U razgovoru smo se dotaknuli teme kočara - ribarskog broda koji tegli ribarske mreže tako da olovnja struže po dnu - a mi smo bili upravo na njemu. Znaju ljudi da time rješavaju ribe bez pomlatka, ali je njima u interesu da budu uspješni. U dvadesetom stoljeću još je bilo uspješnih ulova, a sad su oskudni da još moramo kalkulirati hoćemo li večerati ili ne te tako uštedjeti novac. Rikard i ja odlučili smo da ćemo pomagati koliko možemo i na taj način opravdati svoje spasenje. Dan je bio naporan. Valjda tako izgleda kad si dio posade i pod zapovjedništvom naspram kad si sam. Kapetan nas je upregnuo za vuču mreže tako da smo morali opravdati ta dva tanjura za večeru. Bila je vedra večer pa sam unatoč umoru odlučio promatrati zvijezde. Poveo sam Pietera sa sobom. Pokazah mu sazviježđe Velikog medvjeda i Malog medvjeda, rekao sam mu da su zvijezde Vege, Kapele, Altaira, Aldebarana, Arktura najpoznatije i pokazao njihova zviježđa, da galaksiju Andromedu možemo vidjeti prostim okom i da će za tri dana biti kiša meteora u sazviježđu Perzej, poznatije kao Suze svetog Lovre. Pieter odluči da mu je bilo dosta i mi odosmo u sobu pazeći da budemo što tiši dok prolazimo kraj tek usnulih spavača. Osvane dan i uputim se u blagovaonicu, još uvijek krmeljav. Za doručak smo bili posluženi dvjema šnitama kruha i svinjskom paštetom. Nisam mogao skinuti osmijeh. To budi u meni nostalgično prisjećanje na moje djetinjstvo ispunjeno svinjskim proizvodima: paštetom, pljeskavicama, ražnjićima, mesnim odrescima, kobasicama, žlomprtom, špekom, čvarcima, pečenkom… Pa po policama, kad staviš malo špeka, odmah je ukusnije... Ajme meni! Sve je to dobiveno od svinje! Zadovoljniji, kad već nemam izbora, idem na izvlačenje mreže. Baš kao da sam priželjkivao da Rikard i ja budemo članovi posade pretpostavljajući da oni toliki posao nisu u stanju obaviti sami. Bartel Smit zna za rupu u ozonskom omotaču pa radi zaštite moramo obući „skafandere“ i staviti kacigu. Veoma velika radijacija - ultraljubičasti dio spektra, što bismo mi rekli - na kratke staze izaziva prolazne opekotine, odnosno crvenilo, a duže može izazvati i rak kože. Tako je, valjda, naš prvi susret bio pod sumaglicom altostratus oblaka, a sad je bio vedar dan, bez i najmanjeg oblaka. I vrsta oblaka može utjecati na to nosimo li skafandere i kacigu ili ne. Za vrijeme ručka razgovarao sam s Charlesom i Steinom kad su nesuglasice između Rikarda i Radleyja kulminirale u tučnjavi. Bila je riječ, koliko sam načuo, o frizijskom jeziku i Rikardovoj ženi… Kad se odjedanput začuju vrata i brz Smitov hod. Smit ih smjesta razdvoji upućujući prijekorni pogled svakome od njih. U prostoriji je nastao muk dok je Smit, čas pogledavajući Rikarda, čas Radleyja, zagalamio da su ta dvojica dotaknula najniži prag tolerancije kod njega. Gotovo su se u isti mah rukovali u znak pomirenja. Poslije podne nismo uopće razgovarali. Govor je bio isključen izuzev: „Dodaj mi ovo“ – „Dodaj mi ono“. Ništa više. Ja sam bio na Rikardovoj strani, posebno nakon one „šale“. Znam da je on po podrijetlu na njihovoj strani. Ali, pa čemu onda tolika netrpeljivost? Na kraju krajeva, svi smo na istom brodu, ma kakve bile naše religije, nacionalne pripadnosti, rase, po tome je si li bogat ili ne, životnom stilu… Ajde, Steinu, prigovori kad si takav frajer? Da te vidim. A ne Rikard. Taj pomorac mora prehraniti troja gladna usta kad dođe kući. Ja nemam nikoga. Gerritt ide po stubama. To znači da ima neku vijest u vezi s hranom ili vodom. Nakon izvjesnog vremena, Smit kaže: – Dobio sam dojavu da još imamo tri dana pitke vode. To znači da idemo u luku. Čuje se oduševljenje radnika. A Smit nastavi: – Večeras nećete imati večeru. Promislite zašto. Radley opet poludi, a Stein nešto opsuje u svoju bradu. Temperament im, očito, nije jača strana. Rikardu nije bilo jasno zašto baš on mora trpjeti kad nije ni kriv, ni dužan. Baš su njega snašle sve nedaće. Zamotam se u plahtu. Osjećam bol u trbuhu, a vjerojatno svi, osim zapovjednika i časnika na brodskoj palubi, osjećaju isto – taj se osjećaj naziva „glad“. A Gerritt? Što s njim? Čini se da on ima poseban tretman. Da, on je posebniji od nas. Nastojat ću da se što prije moje kruljenje stiša pa mogu ići spavati. Treći dan proveden na brodu Radley je započeo u svom stilu ostavljajući potpuno neuredan krevet. I onda bi taj isti čovjek htio viši čin… Norvežanin ide u drugu krajnost. Naime, on je bio u vojsci i, dok se novčić ne odbije pod pravim kutom, ne valja – smatra on. Za doručak smo dobili jednu porciju tjestenine prekrivenu sirom, ali kvantiteta, barem za mene, prednjači nad kvalitetom. Nenadani gost bila je lučka pliskavica koja se zaletjela u kočarsku mrežu. To se i moglo očekivati od lova na kitove. Samo što nam propada glavnina ulova. I ne treba biti pametan pa zaključiti da ćemo ručati kasnije zahvaljujući pliskavici. Večer je i gubimo se u glazbenim zvucima s radija dok kartamo belu. Sad je 22:00 i stižu vijesti: sastanak kraljice Nizozemske Famke de Boer i predsjednika Vlade Jaapa Bosa; nove poplave; crna kronika; nesuglasice između političara… – Idemo spavati – predložim – Dosta je bilo za danas – A ostali se slože. Već izjutra bila je riječ o vodi; o njezinom onečišćenju; o podjeli na one koji se razbacuju i one druge kojima je uskraćen pristup vodi; o svemirskom čudu da je voda pronađena na Jupiterovom satelitu „Europi“ gdje je pronađen život, ma koliko primitivan on bio; o činjenici da smo građeni pretežito od nje – šezdeset do sedamdeset posto tjelesne mase odraslog čovjeka i nešto više kod djece; da je slana voda primarno stanište najdrevnijih bića, pa tek onda slatka; da postoji teorija da je mješavina kemikalija koja se kuhala u nekom plitkom moru, potaknuta energijom Sunčeve svjetlosti i atmosferskim električnim pražnjenjem mogla u dugom slijedu proizvesti život; zatim još jedne koja tvrdi da je zasigurno riječ o ekstremofilima – životinjama u dubinama oceana koje ne žive od Sunčeve svjetlosti, već koriste energiju sumporovodika; divljem kapitalu koji itekako cijeni vodu kao „modri dragulj“… Na to zaneseno pričanje mene i Charlesa, javi se Espen: – Ja najviše volim japansku ceremoniju ispijanja čaja. – A ja najviše volim američki viski s ledom! – izvali Stein i zajedno s ostalima nasmije se. Shvatili smo da više nitko nije zainteresiran za vodu… Vukli smo mrežu i trpjeli nesnosnu vrućinu u našim skafanderima i kacigama. Naime, bilo je trideset i sedam stupnjeva. Gerritt nam je rekao da idemo lagano s vodom – ima samo jednu litru na svakoga. – Pa, radimo ko volovi. A nema vode! – odgovori Stein. – Neću više ovako! – reče Charles – Ili to, s uvjetima kakva dolikuju ljudskom biću, ili ja odlazim. – Izdržite – kaže Gerritt – Vi ste čvršći od toga. U večernjim satima Bartel Smit se naslonio na ogradu dok je van Dyk bio u kabini. Prišao sam mu. – Venera – kaže on i pokaže na nju. – Ili zvijezda Danica – ja se nasmijem. – Predivno. Tako lijepa i istovremeno negostoljubiva. Ima temperaturu od četiristo šezdeset i četiri stupnja Celzijusa, njezin tlak jednak je tlaku na Zemlji na dubini tisuću metara i iznad toga je dvadeset i pet kilometara debeo sloj oblaka sačinjenih od kapljica sumporne kiseline i prašine koji sprječava da Sunce dopre do tla. Na trenutak zastanem, očekujući odgovor, no on izostane. – Danas su Suze svetog Lovre – reče on. Pokažem mu kako meteoriti izgarajući padaju. Pokažem mu Jupiter i Saturn, no reakcija u potpunosti izostane. Pokupio se u svoju kabinu bez komentara. I Pieter, i Rikard, i Smit imaju zabavnijeg posla nego gledati u zvijezde. Čini se da sam u tome sam. Ujutro me na trzaj budi Rikard: – NAPADNUTI SMO! – Od koga? – pitam ga. – OD GUSARA! – odgovori on. Zvoni ko ludo ono Gerrittovo zvono. Valjda ne može užurbanost biti veća. Spotiču se jedan preko drugoga. – Sigurno posada ima neki plan – rekoh ja. Tek što sam to rekao, Rikard odjuri van. Rano dan sviće. Prerano. Posada spremna na bitku prelijeće na naš brod. Zatekli su nas nespremne. Imali su M 16, jurišnu pušku iz dvadesetog stoljeća. Prilično zastarjelo, ali meci iz nje ubijaju. Čini se da su već uvježbani i da su taj plan već dugo planirali. Svaki otpor je bio uzaludan. Tek što smo uzeli puške, bili smo brojčano nadjačani i bez dovoljno streljiva u puškama. Bartel Smit i van Dyk imali su spreman pištolj za hitne intervencije. Ali to nije jedna od takvih situacija da jedan kapetan može preuzeti odgovornost na sebe a da nikoga ne pita za mišljenje. To nije bila jedna od tih situacija gdje bi išta bilo mudro učiniti. Bartel Smit, van Dyk, Espen, Radley, Charles, Stein, Pieter, Gerritt, ja… Još netko nedostaje. Znam da nas treba biti deset na broju. Nedugo nakon prebrojavanja, što iznosi pet sekundi, izroni kao nekom čarolijom Rikard s T 10, najmodernijim oružjem što postoji. Odmah jedan od gusara ispali nekoliko metaka. To poprati grupa gusara sve u čudu razmišljajući što im je promaknulo. Jedan njihov pored mene odmakne T 10 pušku. Vođa skupine gusara reče: – Ovako će svaki završiti. Nemojte se junačiti. Predajte nam sve: hranu, vodu i novac. Podijelio je svoje ljude u tri skupine: prvi će pribavljati hranu, drugi moraju nabaviti vodu i oni što će pokrasti novac i nakit. Ostali su krenuli nabavljati T 10 pušku. Rikard je teško ranjen. Krvari. Vode nema nigdje. Zadnju smo litru ispili jučer. Ako gledamo količinski, pretežiti ulov u hrani bile su haringa i list. Gusari zadovoljno napuštaju brod ostavljajući nas bez ičega, kao što je bilo na početku. – Gadovi! – povika Stein. Rikard me očajnički drži za ruku. – Pobrini se da Gwen dobije dio koji zaslužuje od mene i moju plaću pomorca za Hannie i Abe. Sve ih volim – reče Rikard umirući na mojim rukama. Oznake: Nizozemska 2156. godine |
