Nizozemska 2156. godine
02.02.2022., srijeda
Studen
|
Hladnoća se nazirala u dahu ljudi dok su pahulje susnježice posvuda padale na tlo. Ulicom su prolazili automobili kad iz ulaza jedne kuće izlazi automobil Volkswagen Golf crvene boje. Prije početka nastave, učenici pričaju u učionici i smiju se. Skupini se postrance približava Marko. Imao je problem s aknama koje nikako da prođu, a inače je skoro svaki put nosio majicu The Exploited. Sad je imao običnu sivu majicu. – Pa di si Markino? Dobili smo ih – progovori Filip – 21:16. Pali su ko meteor! – Ma daj molim te – kroz osmjeh reče Sven – Imali ste sreće. Ivan je zakrumpirao tri trice zaredom. Inače ne može pogoditi ni tablu – Naime, riječ je bila o košarci. – Pobjeda je pobjeda! – odgovori Filip. – Sad smo jedan-jedan. Danas ćemo vas satrti – reče Sven. – Sanjaj. Marko dolaziš? – kaže Filip. – Ne znam – pomalo tužan i odsutan izraz lica Marka nije bio u skladu s dobrim raspoloženjem njegovih prijatelja. – Kako ne znaš? Doći će svi. I Dejo i Frks. Možda i Ivan – začuđeno odgovori Filip. – Vidjet ću – kaže Marko. – Ej, imam jedan masni – progovori Goran. – Daj – reče Sven. – Znate zašto žena policajca cijepa drva na betonu? – upita Goran. – Zašto? – upita Sven. – Zato jer joj je panj ostao na poslu! – odgovori Goran i počne se valjati od smijeha, a s njim i društvo. Svi se smiju osim Marka, koji gleda u pod i odsutan je. – K vragu. Evo Šermet – kaže Filip. Profesorica dolazi, a učenici pomalo u žurbi ulaze u razred. Za njima sporo kaska Marko, nevoljko gledajući u pod. Profesorica smireno upisuje sat sjedeći na stolici za svojom klupom. Učenici Filip i Sven su sjedili zajedno, kad odjednom Sven upita: – Što je njemu? Sav je nekako pokisao – kaže Sven i pokaže prema Marku. – Nemam pojma. Takav je već neko vrijeme – odgovori Filip. Profesorica Šermet pita: „Tko nedostaje?“ – Domagoj Horvat i Zlatko Stošić – odgovori redar i sjedne na mjesto. Profesorica otvara imenik i postavlja pitanje: „Vedrane, pročitaj zadaću.“ On odgovara: „Profesorice nisam napisao“. – Zašto? – postavi mu pitanje profesorica Šermet. – Zaboravio sam. Upisuje nešto u imenik i okreće stranicu: „Ivana?“ – Imam. Okreće stranicu dnevnika i postavlja pitanje: „Marko?“ – Nisam napisao. – Zašto? Marko sliježe ramenima: „Ne znam.“ – Kako ne znaš? – pita profesorica. Netko mu sa strane došaptava – Izmisli nešto – Marko tupo gleda. Profesorica: „Tvoja je dužnost pisanje domaće zadaće. Ovo ti je treći minus. Znaš li koja je to ocjena?“ Marko nevoljko kima glavom, dok profesoričina ruka kemijskom upisuje jedinicu u imenik. Pomalo bijesan istovremeno i tužan izraz lica – ništa ne govori. Poslije škole iz ulice Marko skreće prema svojoj kući. Nakon što je otključao vrata, on prilazi stolu, diže cedulju rukama i čita u sebi: „Ručak ti je u frižideru. Vraćam se sutra.“ Marko ulazi u sobu i torbu baca u kut. Baca se na krevet, potpuno iscrpljeno i razmišlja. Kroz misli Marko si vizualizira dnevni boravak u njegovoj kući. Tu je stol s jelom, iza stola majka Marija i otac Rikard. Majka sprema posuđe i tata joj pomaže. Tata je uzme za ruku i poljubi blago u obraz. Majka ga pogleda s osmjehom. Potom uzme zdjelu i nekako se veselo okrene, stavi zdjelu na stol i sjedne. Otac sjedne za njom. Otac govori: „Lijepo miriše, ha Marko. Tvoje omiljeno. Nemoj prste pojesti!“ – i na to se blago osmjehne. Smije se majka. Marko se smije i navali na pečenu piletinu s prilogom i salatom. Marko leži na leđima na krevetu i zuri u plafon. Marko se saginje i sprema loptu u torbu, brzo i čvrsto zateže žnjiravce i iziđe van. Hoda ulicom dok nije vidio jednog čovjeka koji je bio viđen s njegovom majkom i koji je upravo izlazio iz trgovine preko puta. Pričao je na mobitel. Marko odluči da ga slijedi s udaljenosti od dvadesetak metara, sve do ulaza u jednu kuću. Ispred kuće je parkiran crveni Volkswagen Golf. Čovjek vadi ključeve… Iza Markovih leđa, u pozadini se čuje galama drugog čovjeka iz prvog susjedstva. Marko se okreće iza sebe, iza njega iz obližnje kuće istrčava bijesan čovjek i viče: „Što radiš tu? Kad te dohvatim kožu ću ti oderati. Ološe balavi!“ Marko ustaje i brzo trči putem kojim je došao. Neznanac kojeg je Marko slijedio se okreće, gleda u pravcu drugog čovjeka koji naganja Marka. Ovaj ipak odustaje od potjere vraća se i mrko gledajući u neznanca progovara: – Gamad neodgojena. Prošli tjedan su mi razbili prozor. – Ja garantiram da nije to bio on – progovori nepoznat čovjek. – Nego tko? – upita drugi ljutito. Nepoznat čovjek pogleda u smjeru Marka tiho se nadovezujući: „ Možda je došao promijeniti stvari na koje ne može utjecati. Nije od onih koji čine štetu drugim ljudima.“ Učenici igraju košarku. Marko sjedi na klupi, pogrbljen i gleda ispred sebe. Učenici spremaju svoje stvari u torbe u svlačionici i pozdravljaju se pri odlasku. Marko sjedi i obuva se, dok se Filip obraća prijatelju Goranu koji je na odlasku. – Vidimo se sutra u isto vrijeme – reče Filip Goranu. – Valjda ću doći – odgovara on. – Kako valjda? – iznenađen izraz lica Filipa. Goran se smije i sliježe ramenima. Ne progovara. – Call of Duty, ha? Ma goni se! Ti i tvoje igrice. – Ne, nego Battlefield. I nije to igrica nego igra! – reče Goran pomalo ljutito. Okreće se i odlazi. – Za mene je igrica i točka! Ma ne moraš uopće dolazit! – dere se za njim, dižući glavu – Ionako igraš ko stara baba. Filip se okreće prema Marku dok oblači jaknu i pita: – Što je s tobom, Marko? Da i ti nisi gamerski junkie? – kaže to na sarkastičan način. Marko kratko pogleda prema Filipu, zatim skrene pogled prema torbi i počne je stavljati na leđa. – Čuješ ti mene? Dolaziš li sutra ili ne? – kaže gnjevnim glasom Filip. – Vidjet ću – reče brzo i sa kratkim kontaktom očima. – Ma gonite se svi odreda. I vi, i facebook i igrice… Dabogda vam grom spržio kompjutere – kaže gnjevno i otresito. Marko odlazi istim putem kao i Goran, dok Filip ljutito lupa nogom u klupu. Novi je dan, ali Marku nije ni do čega. On je nekako tup i bezvoljan, pa se okrene i ostane ležati u krevetu. Pokazuje sat na kojem je pola 7 ujutro. Marko se primiče prozoru i gleda kroz njega. Oči mu gledaju kroz prozor i blag smiješak mu je na usnama. Markov otac i majka pričaju i smiju se na trijemu. Piju vino i uživaju u šalama. Otac drži majku za ruku dok joj priča nešto. Sat pokazuje 13:35. Marko leži na krevetu i čuje otključavanje ulaznih vrata. Digne se i počne obuvati šlape. To je otac koji skida kaput i vješa ga na vješalicu pored vrata. Marko progovara: „Bok!“ – Bok. Što vam je danas škola ranije završila? – upita ga otac Rikard pomalo začuđeno. – Da, nismo imali geografije – odgovori smireno Marko. – Sad ću nam nešto na brzinu skuhat, a onda moram do bake, kupit joj neke lijekove i stvari. Ti nacijepaj drva dok ja pripremim jelo – reče Rikard. Marko donese drva u kuću. Na stolu je ručak, a u pozadini se čuje šum vode. Otac dolazi iz kupaonice i govori Marku: – Imaš želadiju. Jedi. Marko kuša hranu i pravi „kiseo“ izraz lica. Od toga mu je zlo. Gađenje prekriva njegovo lice. Otac prekine jesti želadiju, mrko pogleda Marka i ljutito kaže: „Ne pravi grimase nego jedi! To ti je što ti je.“ – Ali ovo je bljutavo – reče Marko i pogleda na želadiju. – A što bi ti? Lososa i tartufe? – uvrijeđeno odgovori Rikard. – Mama bolje kuha – snuždeno će Marko. Otac progovara ljutito: „Mama nije ovdje! Što očekuješ? Da brinem o baki, radim na poslu, perem tvoju prljavu robu i još da ti spremam ručak po tvojem gurmanskom ukusu? Pomiri se s tim da mame više nema i da ne mogu sam sve stići.“ Marko je sagnuo glavu i nevoljko jede. Ne priča ništa, kao ni otac. – Marko, samo ti želim reći da mi treba više vremena. Znaš i sam… – progovara otac sa uzdahom i smirenjem, a potom gleda u daljinu s pomalo tužnim izrazom lica. Marko sjedi na stolici za stolom u svojoj sobi, na stolu su mu knjige i bilježnice. Laktove je stavio na stol, a glavu položio na ruke, kao da će zaspati u tom položaju. U pozadini se čuje da je netko otvorio i zatvorio ulazna vrata. Potom nerazumljiva galama u pozadini. Marko digne glavu, okrene se prema vratima sobe otkuda dolazi galama, ustane i krene prema izlazu iz sobe. Iz prolaza u sobu proviruje začuđeno Markovo lice i gleda ispred sebe. Marija kopa po ladicama, nešto traži. Okrenuta je leđima od Marka. Nakratko se hirovito okreće prema suprugu i otresito progovara: „Pusti me na miru“. Vatra u ognjištu kamina bukti. – Misliš da možeš samo tako doći ovdje? Uzmi te stvari i ne vraćaj se. Ovo je moja kuća – kaže Rikard. – Vidjet ćemo čija je na sudu – otresito odgovori Marija. – Petnaest godina braka i ovako mi vraćaš! Prijetiš mi sudom u vlastitoj kući? Što je s Markom. On ti je sin! Ostavit ćeš ga radi jednog lopova? Majka kopa po ladicama i kupi svoje papire okrenuta leđima suprugu i Marku: „Nije on lopov.“ – Nego što je? Pokrao je radnike i prodao firmu. Ostavljaš MENE i SINA radi te vucibatine?“ Marko je o šoku. – On barem ima poštovanja prema meni, za razliku od tebe – reče Marija. Sad su već Marija i Rikard osvijestili da su bili uočeni od Marka. – Molim? Sine, čuješ li što tvoja majka kaže? – kaže Markov otac. – Manipulacija ti neće pomoći – gleda u oca. Okrene se prema Marku – Ne gledaj me tako. Imaš svojeg taticu pa nek´ ti on kuha i sprema. Marija spremi papire u torbu, okrene se hirovito i krene prema izlazu brzim hodom. Marko plače. U pozadini se čuje tresak vrata i otac kako trči za suprugom i izderava se: „Dabogda sidu dobila! Ne vraćaj se više!“ Marko se diže od stola i opeče se na štednjak. Prilaz Markovoj kući. Ispred kuće je parkiran Volkswagen Golf crvene boje. Otac sjedi za stolom. Iako je rekao ženi da se ne vraća zbog sina ipak je prešao preko tih riječi. Vani je mračno. U dnevnom boravku gori svjetlo. Iz Markove sobe dolazi majka, u početku polako i sa strahom, približavajući se Marku… Plače i grli ga silovito... Marija: „Marko, oprosti. Oprosti bila sam glupa“. Markova glava nekako bezvoljna i apatična, dok Marija govori: „Tako sam naivna“. Majčino lice: „Tata je imao pravo. Franko je lopov i nasilnik. Vidi što mi je napravio! – na njenom licu su podljevi od udaraca – Ne ću ovo više nikad napraviti. Opraštaš li mi? – govori majka sva van sebe. Marko rezignirano gleda ispred sebe. Marija: „Opraštaš li mi?“ Marko šuti, nikakvog odgovora nema. Vatra bukti u kaminu. |
16.01.2022., nedjelja
Kina: negdje u provinciji Heilongjiang, sutrašnjica
|
Wu[1] Yangu je svirao alarm na budilici. Još jedan dan, još jedan ponedjeljak. „Mrzim ponedjeljke“, mislio je on. Nakon početnog bijesa što mora na posao, on si je zadao zadatak poput kineskog komunističkog političara koji mora djelovati smjesta, bez pogovora i s revnom dužnošću. Nakon pranja zuba, on obuče radno odijelo, stavi kacigu u naručje te uzme malo svinjetine i komad kruha za marendu. Pozdravi se s Xi-Wang[2] i Zhen[3]. – Pazi se – dobaci Seyoung[4] u brizi – i vrati se na ručak. – Hoću. Sad idem – odgovori on. Susjed Tai[5] je već čekao Wua pa se razgovarajući zaputiše prema rudniku. – Kako žena? – upita ga Wu. – Ning-Hong[6] je u osmom mjesecu trudnoće. Shui[7] mu se veseli. Bit će muško – reče Tai. – A kako će se zvati? – To prepuštam Ning-Hongu. Tada nastane muk koji potraje nekoliko minuta. Nato Wu pljune. Nešto mu se sabralo. Tai pričeka pa onda reče, potpuno staloženo: – Još je dug tjedan pred nama. Danas miniramo. – Već? – Počistili smo sve. Nije ostalo ništa – reče on. Bilo je oko 6:30. Pravi ljetni dan kad su dospjeli u hangar. Od žena su bile već prisutne Shuang, Shu-Fang, Mei-li, Nuwa i Fen-Fang. Sortirale su manje i veće komade grafita koji su bili dopremani kolosijekom. Wu i Tai prolazili su pokraj ploče na kojoj je bilo znakova obavezne opreme: kaciga s osvjetljenjem, prikladna obuća, slušalice, naočale te rukavice. Wu i Tai imali su samo kacigu. Zbog izuzetno visoke temperature odlučili su zanemariti mjere predostrožnosti. Zabranjeno je unositi bilo kakvu hranu i piće kao i pušenje. I tu je počinjao rudnik. Zidovi su bili vlažni, a zvuk vode bio je stalno prisutan u obliku kapljica. Reflektori su obasjavali put koji se za jedan kolosijek pružao duboko u stijenu. Bila je tu ventilacija da se ne uguše radnici te priključci za trofaznu struju. Tu Wu i Tai sretnu Youa, Zhuanga, Gana, Donga, Henga i Haoa. Plan je bio sljedeći: Wu i Tai miniraju, Gan i Dong čiste suvišno, You i Zhuang razbijaju pneumatskim čekićem, a za dopremu grafita zaduženi su Heng i Hao. Bez ijedne riječi oni su prionuli na posao. Započeli su s najvećim borerom, to jest s bušenjem rupa u koje se može ugurati punjenje dinamita s detonatorom. Taj isti treba zagurati duboko – pogurati palicom. Ubacivali su pet puta dinamit spojen na detonator pa su se prebacili na drugu rupu da ponove cijeli taj proces. Takvih su rupa probušili deset i sve ih spojili na glavni vod do detonatora. – Gotovo je. U ZAKLON! – povikne Tai. – U ZAKLON! – povikne Wu nakon njega. Bio je izuzetno jak prasak. Nakon njega je bilo puno prašine pa su svi morali izići van da se to novonastalo stanje smiri. Bilo je to idealno vrijeme za marendu. Nakon marende Wu i Tai pridružili su se You i Zhuang u usitnjavanju grafita pneumatskim čekićem. Ostatak dana bio je živa dosada za Taija. Wu je pak mislio o putovanju daleko, daleko izvan domašaja grafitnog rudnika. Na kraju je sve to zbog grafita. Pepeo iz rudnika grafita truje zrak i vodu. Zagađenje je posvuda, osobito u poljoprivredi; jedeš ono što će te na kraju ubiti. Čak je povenulo drveće. Ali grafit je ključan element u baterijama koje omogućavaju da naši pametni telefoni, elektronika, laptop-kompjutori i električni automobili traju. To nije uzalud, s te strane. A s druge strane sve je to uzalud jer gdje je novac, tu nema ekološke osviještenosti. Mali je čovjek u odnosu na velike korporacije zanemariv. Ali, naravno, svi šute. I rudari i obitelji rudara. Zrak se svjetluca. Kad god svjetlost udari u nešto, tada se dogodi da to zasvjetluca. Još je gora stvar sa snijegom – izgleda kao da si došao u svijet bajki. Sve je puno pepela iz rudnika. Premda im tvrtka škodi, ona ja zaslužna što su tu gdje jesu – imaju posao. Wu se pomalo izgubio u tom razmišljanju – što bi bilo, kad bi bilo… I nastavi usitnjavati grafit kao da se ništa nije dogodilo. Grafit i kovina moraju se prevoziti na površinu – zadatak zadan Hengu i Haou. Zatim se usmjeravaju u dvorište za sušenje radi sortiranja koje obavljaju žene. Petnaest je sati. Wu i Tai onako umorni idu na ručak. To im je nagrada. „Što god da je, dobro je“, misle obojica. – Vidimo se. Pozdravi Seyoung – reče Tai. – I ti Ning-Hong! – vikne Wu pa produži kući. Malena kućica i još Geely Panda star sedamnaest godina krasili su njegov dom. Uđe u kuću potajno i odloži ključ. Prišao je s leđa Seyoung i zagrlio ju oko pasa. Dok je ona kuhala ručak, on je potajice poljubi. Bilo bi mu neugodno da se s njom ljubi pred Xi-Wangom i Zhenom, ali dok su sami, nedostaje mu nježnosti. Već je znano da se voda ne može upotrebljavati za piće, već se kupuje u bocama pa treba i tu štedjeti. Chow mein s piletinom za glavno jelo značilo je gozbu za njihove siromašne standarde. Prevedeno, značilo bi to “pržena tjestenina”. Naime, radi se o jelu spravljenom od tradicionalnih kineskih rezanaca koji se prže u woku na visokoj temperaturi. Uto Xi-Wang stane i upita: – Kad će već taj ručak? – Evo, samo što nije. Strpi se – reče Seyoung. Dok se tuširao, Wu, Xi-Wang postavi tanjure na stol. Uto dođe i Zhen pa se obitelj Yang konačno nađe na okupu. Umoran Wu jedva je dočekao ručak. Tako mu je godilo da je tri puta podrignuo. Nahranjeni Wu imao je nešto reći: – Pričekajte da razgovaramo kao ljudi – kaže Wu i uzme staru krpu kojom se obriše. Nastavio je svoj govor: – Evo, moj sin se sprema na fakultet. Mi ćemo te podržati, Seyoung i ja. Jesi li ti toga svjestan? – Fakultet je moj osobni zenit – odgovori Zhen. – Samo malo. Da vidimo što ćeš ti upisati. – Mandarinski jezik i filozofiju. Xi-Wang je kipjela od srdžbe… – Misliš na Konfucija? I onog… kako se ono zove? – Lao Tzu – reče Zhen. – Da. Lao Tzu. Što će ti njih dvojica? Pa od toga nemaš niti za rižu, a on bira studij. On bi malo filozofirao? Sve iz mojeg budžeta – reče Wu. – Pa, tu su i poveznice s kulturom, poviješću i s estetikom… – Dobro, dobro… Pazi što biraš. Pomno pazi. Ja tu… – A ja? To ništa? Kao da meni ne trebaju… Da, ja radim na njivi – reče Xi-Wang vidno uznemirena. – Nisi baš u pravu, ali… Xi-Wang se demonstrativno digne od stola i otiđe u sobu. – Pa što sam sada krivo rekao? – začudi se Wu. – Ništa… Baš ništa – reče Seyoung i zakoluta očima. – Pa i ona će studirati. Doduše, ne odmah kao Zhen –odgovori Wu – Zhen mora prvo završiti fakultet pa onda može Xi-Wang. Što vi mislite da sam neki bogataš? Da meni padaju novci s grane? Sve u svoje vrijeme… Nakon dvije godine… Zhen i njegovih četvorica kolega – On[8], Ming[9], Tai-Yang[10] i Mingmei[11] – bili su na čajanci. Pili su čaj Longjing[12] kad Ming, potaknut dnevnim novinama u kojima je pisalo „Amazona u kritičnom stadiju“, počne čitati: – „Krčenje šume je uklanjanje šume kako bi se šuma i šumsko zemljište prenamijenili u druge svrhe, ponajviše u poljoprivredno zemljište ili za izgradnju cesta.“ Vidite, to je učinjeno kako bi se dobila polja za ispašu stoke i uzgoj soje. Boli briga Brazil za endeme među biljkama i životinjama. Brazilu je bitna lova. Lova pokreće svijet. Mingmei reče: – Slično je i u Sumatri. Pretjerana sječa šuma, lov radi skupljanja plemenitih krzna, ribolov dinamitom, potražnja za egzotičnim suvenirima poput oklopa kornjača… sve je to dovelo do biljnog i životinjskog svijeta na rubu izumiranja.[13] – Tako je – odgovori Ming pa nastavi u istom tonu: – Gotovo svaki proizvod na policama trgovina sadrži palmino ulje. To je proizvedeno u Maleziji i Indoneziji. – A koji su reprezentativni proizvodi? – upita Zhen. – Pa, od plantaže palmi uljarice dobiva se doista sve – reče Ming – Palmino ulje, dobiveno od plodova, koristi se za proizvodnju kozmetike, sapuna, svijeća, maziva, biogoriva i kao premaz. Ulje od sjemenki koristi se u proizvodnji sladoleda, čokolada, kolača, kruha, margarina i za proizvodnju brojnih lijekova.[14] – Što je netko načitan – promrmlja Tai-Yang. – A što bi ti? – upita Ming. – Ništa – odgovori Tai-Yang – Takvu ekološku katastrofu imamo i u vodi. Pogledajte samo veliki koraljni greben! On je najveći koraljni greben na svijetu i najveća živa cjelina na svijetu. Nalazi se u Koraljnom moru i proteže dvije tisuće kilometara duž sjeveroistočne Australije. A prijeti mu nestanak. Čak devedeset devet posto australskog Velikog koraljnog grebena zahvaćeno je štetnom pojavom izbjeljivanja koralja.[15] – A čime je to uzrokovano? – pita On. – Ta je pojava uzrokovana skokovima u temperaturi mora – na to će Tai-Yang.– Koralji tada izbacuju alge koje obično žive u njihovom tkivu, čime gube svoje jarke boje.[16] – Aha – dobaci On. – Za greben su također štetne i ciklone, kao i morska zvjezdača trnova kruna koja se hrani koraljem. Utjecaj tih dvaju faktora također se povećava s promjenom klime[17] – odgovori Tai-Yang smiješeći se. – Veliki tihooceanski otok smeća – nastavlja On – najveća je tvorevina koju je proizveo čovjek. Puno je malih komada plastike koje su ribe pojele zabunom misleći da je to hrana, ali upravo od toga umiru ili se zapetljaju i uguše. Nakon kratke stanke Ming reče: – Svaka čast zasvemirski teleskop James Webb i Extremely Large Telescope. I kako se ono zove akcelerator čestica? – Large Hadron Collider– dobaci Mingmei… – E da, to. Hvala ti, Mingmei – reče Ming – Divno je što mi imamo uvid u najdalje galaksije, i u tamnu materiju, i u tamnu energiju, ali to nam ne vrijedi ništa ako ne možemo popiti čašu čiste vode. Vode! – Pa ja ju do sada nisam mogao popiti – reče Zhen. – Pa kako? Zar ti nisi iz Heilongjianga? – postavi pitanje sve u čudu Mingmei. – I da i ne. – Kakav je to odgovor? – upita ga Ming. – Odgovor je potvrdan ako misliš na Heilongjiangu. Odgovor je niječan ako misliš na pitku vodu. Tamo gdje se ja nalazim, rudnik je grafita. Pijemo samo vodu u bocama. Inače je bljutava voda i k tome nezdrava – odgovori Zhen. – Pa kako? –upita Mingmei. – Eto, tako – uzdahne Zhen – U mom smo slučaju morali štedjeti da bih ja išao na fakultet. A Xi-Wang, inače moja sestra, ostala je kod kuće. Eto. – Pa, tužite tu tvrtku koja se bavi iskapanjem grafita! – slavodobitno će On. – Ne mogu i ne smijem. Moj otac radi u njoj – odgovori Zhen. „Uuuuuuuuu!“ – začuje se. Svi su se zamislili kako dalje. – Težak slučaj. Zbilja težak – reče Ming, a ostali ga podrže. Nakon kraće stanke, u kojem su svi promišljali, kaže Tai-Yang: – Kobalt još treba uvoziti, a ne nalaziti. – Znaš li ti za koji element? – upita Ming – Ajde ti On. Ti bi to trebao znati. Tebi ide kemija. – Samo malo. Da promislim – reče On. – Pa, On je trebao studirati kemiju. Ali su gu rušili na prijemnom. Kao, nije prošao… – izjavi Ming. – Sjetio sam se. Neodimij. On ima magnetna svojstva. Služi za… ono kad imaš magnetić za lijepljenje suvenira na hladnjak ili za lijepljenje figurice šaha… i tako… – kaže On. – Eto. Dali smo ti ideju. Sad ju iskoristi – kaže Ming i ispije čaj. – Kao da je to sve lako. Naći… taj… neo… kako si ono rekao? – kao da traži odgovor Zhen. – Neodimij – reče On. – Neo… di… mij – izjavi Zhen – Da nije neo…, što već, i ovako rijedak… a kamoli pronaći… tvrtku koja se baš time bavi. – Ne znam. Bolje bi bilo da učiš umjesto… – reče uz malo predomišljanja Ming, pa se zajedno s ekipom digne i zatraži račun. Potaknut time dao se u istraživanje u kojem je saznao da je osamdeset posto svjetskog neodimija proizvedeno u Kini; on služi za solarne panele, vjetroagregate, pametne mobitele, električne automobile, laptope i za razne druge stvari. „Pa, ovo je sve u redu“, misli Zhen, „zeleno je posvuda u modi – svi bismo trebali težiti obnovljivim izvorima energije. Da se moj otac zaposli u jednoj tvornici neodimijskih komponenata, imao bi dupli učinak: prvo, bio bi dalje od rudarenja, i drugo, malo bi osvijestio to da trebamo novi automobil, po mogućnosti električni, jer Geely Panda je dotrajao i već je zreo za prešu.“ No, vrijeme je ispita i, zahvaljujući neodimiju, nije položio dva ispita iz mandarinskog jezika, što je značilo da treba ugrijati stolicu – pod hitno. Nema više vremena za razmatranje svojstava neodimija ni otkuda se crpi. „Sada je prijek posao učiti da položim Sintaksu mandarinskoga standardnog jezika i Povijest mandarinskoga književnog jezika“, mislio je Zhen. Za to vrijeme, kilometrima udaljeni, vraćali su se iz rudnika kući Wu i Tai. Bila je zima, drugi mjesec. Još je bilo snijega trideset i dva centimetra, istog onog grafitnog pepela, a u dubinama zemlje bilo je petnaest stupnjeva celzijusa. – O čemu razmišljaš? – upita Wu pogledavši u zamišljenog prijatelja. – Sying [18] ima moje oči – reče Tai – Sve ga zanima. Sve. – Tako i treba – odgovori Wu i pljune. – I pametan je – hvali se Tai. Wu i Tai su se rastali pri povratku kući. I dok je Tai produžio svojim putem, Wu je čuo nekakav žamor – žamor koji nije slutio na dobro. Otključa vrata i prvo što je vidio, bila je Seyoung koja je gledala televiziju: – Doma sam! – kaže malo povišenim tonom. Xi-Wang i Seyoung odmah su dotrčale u njegov zagrljaj, kao da ga nisu vidjele godinama. – Što je ovome razlog? – pita se on. – Tako nam je drago što imamo tebe. Bio je odron rudnika – odgovori Seyoung – Kažu da ima stradalih. Još se traga za dvanaestoricom… – Makni se… Da vidim – kaže Wu. Kad je došao do televizora, imao je što vidjeti: Vijest dana: 12 ljudi zatrpano je u rudniku; 2 su mrtva; 5 ljudi lakše je ozlijeđeno. Još se traga za preživjelima. – To je bio rizik kojega smo svi svjesni – reče Wu – Bilo kojeg rudara da pitaš što mu je najveća opasnost, čega se najviše boji – bilo bi urušavanje! Da ne spomenem odrone i proboje podzemnih voda. Mogao sam to biti i ja. – Ima li toga i u tvojem slučaju? Takvih priča? – pita ga Seyoung. – Zato se obično vježba kad je za to predviđeno. A ovako… – slegne ramenima Wu – Tko je klaustrofobičan, za njega nisu rudnici – i odloži svoju kacigu na pod. – A čega sve u rudniku može biti? – upita Xi-Wang i počne gristi zanokticu. Wu je lupi po ruci. – Sad ti je to TOLIKO VAŽNIJE od onog što ti doista želim reći… – kaže Xi-Wang vidno frustrirana i pobere se u sobu. – Pa, nisi u pravu – reče Seyoung. – Mislio sam joj odgovoriti rudnik bakra, srebra, olova i ugljena… – kaže Wu. – Emocije. I tu je tvoja najveća greška. Pogreškas emocijama – reče Seyoung i ode u kuhinju. Wu je bilo svega dosta. Ručak je morao jesti sam. Zhen je doputovao kući i radio na svome završnome radu o Konfuciju. Baš se poslijepodne Wu odmarao dok je Zhen pisao o njegovoj knjižici Izreke. U njima je Put ili Tao obrađen na sljedeći način: – Konfucije reče: „Uzaludno tražiš savjet od onih čiji se putovi razlikuju od tvojeg“,[19] – kaže Zhen. – Živa istina – kaže Wu. – Yen Ch`iu reče: „Nije da mi nije drag tvoj Put, nego nemam dovoljno snage.“ Konfucije odgovori: „Kad čovjek ne bi imao dovoljno snage, stao bi na pola puta. Ali ti nisi učinio ni prvi korak“,[20] – reče Zhen. – Taj Yen Ch`i je gotovan – reče Wu i nasmije se. – To se misli u prenesenom značenju, misli se o tome što ćemo ja ili ti učiniti da napravimo „prvi korak“ – kaže Zhen. – A, tako. – Recimo, to u vezi s daljnjim zaposlenjem. – Pa, o tome bi se dalo raspravljati – kaže Wu. – Na pitanje: „Što bi se dogodilo kad bi se na zlo uzvraćalo dobrim?“ – Konfucije odgovara: „Čime bi se onda uzvraćalo dobro? Na zlo treba uzvraćati pravednošću, a na dobro dobrotom!“[21] Mi radimo za _____ koja nas truje. Zar ne vidiš? Grafit je tu presudan, uvijek je bio i bit će – utvrdi Zhen. – To već znamo. Ali kompaniji to neće biti drago čuti – reče Wu – Mogao bih dobiti otkaz pa se ti školuj kako znaš. Vidno frustriran, Zhen reče: – Dobro. Jesi li ti razmišljao o prelasku u novi zanat, u nešto sasvim drugačije od rudarstva umjesto da tupiš po istom. – A što to predlažeš? Ajde, što? – Pa tvornicu magneta. – Ajde, molim te. Magneta? Nisam ja za to – odgovori Wu. – Jesi. Potražnja je doduše mala, ali postoji. Vidi u kineskom zavodu za zapošljavanje. Doduše tamo ima nepotizma i partitokracije, ali što se tu može – reče Zhen. – Baš ti hvala što me ohrabruješ – progovori glasom punim sarkazma. I tako je stalno slao molbe sve u nadi da će ga zaposliti – bezuspješno. Ali nada mu se osmijehe nakon petog mjeseca kad je pronašao posao kojih dvjesto kilometara od kuće. – „Stablo koje je široko poput čovjekova zagrljaja Razvilo se iz sićušne mladice. Visoki toranj uzdigao se iz grude zemlje. Put od tisuću kilometara započinje prvim korakom.“ Lao Tzu „Tao Te Ching“[22] – reče Zhen – Vidim da je tebi taj studij filozofije podario mudrost – kaže Wu – Otići ću do _____ i vidjeti kakvih uvjeta imaju. Uzeo si je godišnji odmor. U _____ dočekali su ga i uputili u njegov budući posao koji se sastojao od proizvodnje magneta kombiniranjem neodimija, željeza i bora po točno zadanim omjerima u proizvodnom pogonu moderne tvornice. Iako je bio prijateljski vezan uz Taia, bila je to izvrsna prilika da se povuče iz rudarstva. „Uredan posao naspram rudarenja dar je koji ne možeš odbiti“, pomisli on. – „Toliko muke, toliko rada, toliko svega, a zašto? Zašto kad sam mogao raditi u tvornici magneta, prikupljati si radni staž, a ne ovako, biti u rudnicima grafita koji već ionako šteti mojem zdravlju?“ Upali svog Geelyja Pandaa i krene kući noseći novosti o preseljenju. Kod kuće su ga dočekale sumnje Seyoung i Xi-Wang u uspješnost tog pothvata, ali on je imao Zhenovu podršku da će im to biti promjena na bolje, da je taj posao bolje plaćen i da „ne nosi stalno glavu u torbi“. Dao je otkaz. Najprije se Wu oprostio od Taija pa onda i od kolega. Nakon početnog negodovanja navikli su se da je Wu izdvojio određenu svotu juana kao najamninu za stan, ide pet radnih dana na posao u tvornicu, a svaka dva vikenda putuje kući. Dao je u zamjenu svotu koju je trebao izdvojiti za daljnje školovanje kćeri Xi-Wang za plaćanje stana. Isprva je bila bijesna na oca, a kasnije, kako je vrijeme teklo, morala je zatomiti želju za studiranjem elektrotehnike. Uskoro se i cijela obitelj Yang preselila. Ako je Wu računao da će neodimij biti bezopasan u radnom okruženju – zavarao se. Zrakom se može udisati vlaga i plinovi koji u produženoj izloženosti njihovom djelovanju uzrokuju plućnu emboliju. Plućna embolija naglo je začepljenje plućne arterije krvnim ugruškom.[23] Neodimij može biti prijetnja i jetri kada se nakuplja u ljudskom tijelu. U međuvremenu kamioni su prevažali kubike i kubike materijala koji je na njih natovario utovarivač. Baotou je postao međunarodno poznat po preradi rijetkih zemljanih minerala iskopanih u Bayan Obou[24] uključujući neodimij, torij, uranij i druge rijetke elemente. Otpadni materijal koji sadrži brana Baotou Tailings Dam u punom je pogonu još od 1965. godine; to su cijevi za industrijsko postrojenje kojim teku otrovne kemikalije i radioaktivni elementi. Nema riba – samo turoban pogled preko tamnih jezera do udaljenih tvornica. [1] Wu Yang, čije je značenje „hrabrost“. [2] Wu Yang, kći, čije je značenje „nada“. [3] Wu Yang, sin, čije je značenje „skup“. [4] Wu Yang, supruga, čije je značenje „osvijetlite svijet“. [5] Tai Wu, čije je značenje „netko iz Tajlanda“. [6] Tai Wu, supruga, čije je značenje „tiho“. [7] Tai Wu, kći, čije je značenje „voda“. [8] Značenje: „mir“. [9] Značenje: „svijetao mjesec“. [10] Značenje: „Sunce“. [11] Značenje: „pametna, lijepa“. [12] Vrsta zelenog čaja. [13] https://hr.wikipedia.org/wiki/Sumatra [14] https://sh.wikipedia.org/wiki/Palma_uljarica [15] https://hr.wikipedia.org/wiki/Veliki_koraljni_greben [16] https://www.jutarnji.hr/vaumijau/aktualno/lose-vijesti-cak-98-posto-velikog-koraljnog-grebena-zahvaceno-je-izbjeljivanjem-15117614 [17] https://www.jutarnji.hr/vaumijau/aktualno/lose-vijesti-cak-98-posto-velikog-koraljnog-grebena-zahvaceno-je-izbjeljivanjem-15117614 [18] Dvije i pol godine star sin Tai i Ning-Hong, čije je značenje „zvijezda“. [19] Konfucije – Izreke, Nova Akropola, 2014., str. 48. [20] Konfucije – Izreke, Nova Akropola, 2014., str. 47. [21] Čedomil Veljačić – Razmeđa azijskih filozofija, Sveučlišna naklada liber, Zagreb, 1978., str. 325. [22] Lao Tzu – Tao Te Ching, Planetopija, 2020., str. 48. [23] http://www.msd-prirucnici.placebo.hr/msd-za-pacijente/bolesti-pluca-i-disnih-putova/plucna-embolija [24] https://en.wikipedia.org/wiki/Baotou |
24.11.2021., srijeda
|
Predgovor Zovem se Marin Vučić. Išao sam u Prvu osnovnu školu u Ogulinu. Nakon nje sam upisao Obrtničku i tehničku škola, Ogulin – smjer elektrotehničar. Diplomirao sam hrvatski jezik i književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Na žalost 2015. godine doživio sam tešku prometnu nesreću nakon koje imam 100% invaliditeta. Posljedica nesreće između ostalog je nemogućnost rada desnom rukom pa za sve radnje koristim isključivo lijevu ruku. To se odnosi i na pisanje na tipkovnici kompjutera. Moje zanimanje za pisanje potaknuto je u grupi Osoba s invaliditetom u Udruzi Radost. Naime projektom „Boom mogućnosti“ (nositelj projekta je Boom teatar) predavači i animator iz različitih umjetničkih zanimanja dali su nam zadatak da napišemo neku izmišljenu ili doživljenu priču o bilo čemu. Vjerojatno mi je to bio vjetar u leđa koji je pokrenuo proces pisanja ove kratke priče koju sam nazvao Nizozemska 2156. godine. Intrigirala me je činjenica da živimo u sve toplijoj klimi, da se led na sjeveru topi brzinom koja je premašila sve procjene znanstvenika i da ćemo se neminovno uskoro suočiti s posljedicama takvog slijeda događaja, a siguran sam da početak tih posljedica već osjećamo. Moja priča nije fantastična već vjerojatna opcija života kakav nas u budućnosti čeka. Ujedno je upozorenje da je krajnji čas da se trgnemo i počnemo spašavati ne planet već sav ljudski rod od propasti. Zato priča u konačnici ima ekološku poruku koju sam na svoj način uobličio u opisima stanja država, gradova, likova i njihovih sudbina. Isti je razlog zašto sam stavio naslov priče Nizozemska 2156. godine jer se u toj državi već sada osjećaju problemi nastali zbog globalnog zatopljenja. Nadam se da sam ovom pričom barem postigao to da se njezini čitatelji zamisle i osvijeste u koliko zapravo teškom vremenu živimo i da još uvijek nije kasno za djelovanje. Mogu reći da sam zahvalan i sretan što je ono o čemu razmišljam dobilo formu u obliku ove priče, koju sam uspio unatoč fizičkim ograničenjima napisati u jednom dahu, a sad ju šaljem da živi svoj život među svima koji će ju pročitati. Nizozemska 2156. godine Budim se i trljam oči kao da ne znam što me čeka. Ista stvar posvuda – u prošlom stoljeću na meti je bila Venecija, a u ovom stoljeću potopljena je Nizozemska. Gusari haraju i otimaju hranu i vodu. Jaka radijacija sprječava boravak na otvorenom Suncu pa splav s improviziranom nadstrešnicom služi svrsi. Rikard i ja naizmjence postavljamo stražu. Do kada - nitko ne zna. Izgleda da preostala 23 eura nisu dovoljna niti za svinjetinu – samo riba. I od nje mi je zlo. – Drž´ komilo! – prekinuo me Rikard u razmišljanju. – Koliko imamo još do obale? – upitam ja i zijevnem. – 23 milje – reče on i nasmije se. Kopno predstavlja izvor hrane, ali i opasnosti – straža je posvuda. Dronovi patroliraju i donose smrtnu presudu po kratkom postupku. Krađa žita i krumpira tako biva svedena na minimum. Jedino mjesto gdje ih nema, rijeka je Rajna, nedaleko od Basela. Tu se može trgovati po kakvim-takvim cijenama. Rikard se neće složiti sa mnom jer je on ipak frizijske krvi. Tko mu je kriv za neodlučnost? Čudan svat je on. Još dok nismo imali splav, život nas je stavljao na brojne kušnje. Kad smo htjeli ukrasti komad špeka, on se nećkao govoreći: „Ne znam je li to doista u redu.“ A mi smo već bili na umoru dva tjedna, bez centa. Bilo je pitanje vremena kad ćemo se srušiti od gladi. – Bit će nevrijeme – reče on. Vidjevši kako tmurni oblaci dolaze, smjesta spremimo jedro. Ništa od kopna ovaj put. Najgore tek slijedi. Rikard ima dosta iskustva u tome da bi Atlantik, u kojem imamo i do sedam metara visoke valove, nazvao „Atlasovo čudovište“. I s pravom. Crno je prednjačilo nad sivilom, a mir je odavno ustupio mjesto vjetru. Osjetio sam prvu kap kiše kako mi se slijeva niz obraz. Pa još jedna. Uskoro je padala kiša kao iz kabla dok sam se mučio s kormilom da spasim splav. Rikard je za to vrijeme spašavao signale koji su ostavljeni pokraj bove. – Požuri! Ne mogu više držati ovo! Za tili čas on pripomogne s kormilom pa izravnamo splav, no uto nam nevrijeme propara jarbol i od njega ostane samo prnja: – Ajme, samo ne to! Sve je propalo bez jarbola. Drugi dan stanem ga grditi: – Grom i pakao! Eto ti perlona! Sad znam da smo duboko zaribali, a sve zbog jeftinog materijala – perlona umjesto kevlara. Ni ja, a niti on ne znamo šivati tipično morske šavove. – Pa vidio bi da si ti na mojem mjestu – reče on potpuno ravnodušan, kao da nije on kriv. Znam da će biti bonaca koja može dugo trajati. Srećom, za kratko vrijeme uočili smo jedra broda. Ribarski brod je plovio sve bliže prema nama pa nije bio problem u zadnji čas da nas posada spasi. Neko vrijeme bili smo sigurni. Poslali su čamac za nas. Na brodu nije moglo proći bez komentara jednog mladog bradatog čovjeka: – Idu na more, a ne znaju morske šavove! Izazvao je podsmijeh sviju na brodu, a kod mene i Rikarda određenu nelagodu. Bilo nas je stid. Pomorac nas je vodio do kapetana, a ostali su se vratili svojoj dnevnoj rutini. Išli smo po stepenicama kao kakvi krivci tog nehaja koji nas je obuzeo. – Zapovjedniče! Evo ih – rekao je istovremeno prekriživši ruke na leđima, sve onako poput robota. – Ja sam Bartel Smit, zapovjednik broda. Već mu sam „bartel“ sugerira da ja on „bogat zemljom“, a preziva se „smit“, što opet znači „kovač“, pa rekao bih, kovač svoje sreće. Bio je prominentan i markantan. – Hans van Dyk, časnik na brodskoj palubi. Drago mi je – pruži mi ruku kao da smo stari prijatelji. – Sve sam čuo. To je poduka za novajlije. Već smo riješili dva brodoloma. Jedan sretan i jedan nesretan. Hvali more, drž’ se kraja! – kaže Smit i nasloni se na kormilo. – Još malo pa će biti ručak – doda van Dyk. Tad zazvone dva sata i mi otiđemo u blagovaonicu jesti. Momak koji nas je pratio, zvao se Charles i on je obavljao dužnost pomorca. Tu je bio i Espen, pomorac, i Radley, mladi bradati čovjek kojeg ću zapamtiti po onoj neslanoj šali, a koji obavlja dužnost čas strojovođe, čas pomorca. Izgleda da je on najviše aktivan na svim područjima sve u nastojanjima da bude promaknut u viši čin. Mrkog izgleda bio je Norvežanin Stein Kleve, kao što mu je ime i prezime sugeriralo: naime, „stein“ na norveškom znači kamen, a „kleve“ je naziv izveden od staro- norveške riječi „kleif“, što znači „litica“. A na meniju je bilo pire-krumpira, još malo haringe i zelene salate. Čini mi se da ću se ispovraćati na sam spomen haringe. Ja sam priželjkivao list. To nam je zabranjeno uzimati jer smo u nedoumici da ga pojedemo sami i tako si onemogućimo kakvu-takvu zaradu. U razgovoru mi je rečeno da još imaju iverak, tabinje, skuše i veoma rijetko raže. Moja je želja da uživam s čvarcima i ukusnim žlomprtom, a ne ovako, kad bivam prepušten prehrani temeljenoj isključivo na ribi. Još je jedan strojovođa Pieter, koji je trebao ostati na tome da se pobrine da brod ide naprijed, i kuhar Gerritt, koji se brinuo da posada ima što jesti. Sve u svemu, to je bila cijela posada. U razgovoru s članovima posade čujem da su potopljeni London, Dubrovnik, Oslo, Atena, Gibraltar, Sirakuza, Brest, Marseille… tu listi nije kraj. A sve zbog otapanja polova. Tako bivamo gurnuti u točku bez povratka. – Ovdje je zabranjeno razgovarati na mobitel zbog smanjene učinkovitosti u radu – reče Charles – Sve je podređeno uspješnosti ribolova pa Smit dopušta razgovore samo ondje gdje su uvjeti za to optimalni. – Ili drugim riječima, nigdje – promrmlja Stein. – I kad je kakav kapitalac pa se mi fotografiramo uz njega – doda Espen. U razgovoru smo se dotaknuli teme kočara - ribarskog broda koji tegli ribarske mreže tako da olovnja struže po dnu - a mi smo bili upravo na njemu. Znaju ljudi da time rješavaju ribe bez pomlatka, ali je njima u interesu da budu uspješni. U dvadesetom stoljeću još je bilo uspješnih ulova, a sad su oskudni da još moramo kalkulirati hoćemo li večerati ili ne te tako uštedjeti novac. Rikard i ja odlučili smo da ćemo pomagati koliko možemo i na taj način opravdati svoje spasenje. Dan je bio naporan. Valjda tako izgleda kad si dio posade i pod zapovjedništvom naspram kad si sam. Kapetan nas je upregnuo za vuču mreže tako da smo morali opravdati ta dva tanjura za večeru. Bila je vedra večer pa sam unatoč umoru odlučio promatrati zvijezde. Poveo sam Pietera sa sobom. Pokazah mu sazviježđe Velikog medvjeda i Malog medvjeda, rekao sam mu da su zvijezde Vege, Kapele, Altaira, Aldebarana, Arktura najpoznatije i pokazao njihova zviježđa, da galaksiju Andromedu možemo vidjeti prostim okom i da će za tri dana biti kiša meteora u sazviježđu Perzej, poznatije kao Suze svetog Lovre. Pieter odluči da mu je bilo dosta i mi odosmo u sobu pazeći da budemo što tiši dok prolazimo kraj tek usnulih spavača. Osvane dan i uputim se u blagovaonicu, još uvijek krmeljav. Za doručak smo bili posluženi dvjema šnitama kruha i svinjskom paštetom. Nisam mogao skinuti osmijeh. To budi u meni nostalgično prisjećanje na moje djetinjstvo ispunjeno svinjskim proizvodima: paštetom, pljeskavicama, ražnjićima, mesnim odrescima, kobasicama, žlomprtom, špekom, čvarcima, pečenkom… Pa po policama, kad staviš malo špeka, odmah je ukusnije... Ajme meni! Sve je to dobiveno od svinje! Zadovoljniji, kad već nemam izbora, idem na izvlačenje mreže. Baš kao da sam priželjkivao da Rikard i ja budemo članovi posade pretpostavljajući da oni toliki posao nisu u stanju obaviti sami. Bartel Smit zna za rupu u ozonskom omotaču pa radi zaštite moramo obući „skafandere“ i staviti kacigu. Veoma velika radijacija - ultraljubičasti dio spektra, što bismo mi rekli - na kratke staze izaziva prolazne opekotine, odnosno crvenilo, a duže može izazvati i rak kože. Tako je, valjda, naš prvi susret bio pod sumaglicom altostratus oblaka, a sad je bio vedar dan, bez i najmanjeg oblaka. I vrsta oblaka može utjecati na to nosimo li skafandere i kacigu ili ne. Za vrijeme ručka razgovarao sam s Charlesom i Steinom kad su nesuglasice između Rikarda i Radleyja kulminirale u tučnjavi. Bila je riječ, koliko sam načuo, o frizijskom jeziku i Rikardovoj ženi… Kad se odjedanput začuju vrata i brz Smitov hod. Smit ih smjesta razdvoji upućujući prijekorni pogled svakome od njih. U prostoriji je nastao muk dok je Smit, čas pogledavajući Rikarda, čas Radleyja, zagalamio da su ta dvojica dotaknula najniži prag tolerancije kod njega. Gotovo su se u isti mah rukovali u znak pomirenja. Poslije podne nismo uopće razgovarali. Govor je bio isključen izuzev: „Dodaj mi ovo“ – „Dodaj mi ono“. Ništa više. Ja sam bio na Rikardovoj strani, posebno nakon one „šale“. Znam da je on po podrijetlu na njihovoj strani. Ali, pa čemu onda tolika netrpeljivost? Na kraju krajeva, svi smo na istom brodu, ma kakve bile naše religije, nacionalne pripadnosti, rase, po tome je si li bogat ili ne, životnom stilu… Ajde, Steinu, prigovori kad si takav frajer? Da te vidim. A ne Rikard. Taj pomorac mora prehraniti troja gladna usta kad dođe kući. Ja nemam nikoga. Gerritt ide po stubama. To znači da ima neku vijest u vezi s hranom ili vodom. Nakon izvjesnog vremena, Smit kaže: – Dobio sam dojavu da još imamo tri dana pitke vode. To znači da idemo u luku. Čuje se oduševljenje radnika. A Smit nastavi: – Večeras nećete imati večeru. Promislite zašto. Radley opet poludi, a Stein nešto opsuje u svoju bradu. Temperament im, očito, nije jača strana. Rikardu nije bilo jasno zašto baš on mora trpjeti kad nije ni kriv, ni dužan. Baš su njega snašle sve nedaće. Zamotam se u plahtu. Osjećam bol u trbuhu, a vjerojatno svi, osim zapovjednika i časnika na brodskoj palubi, osjećaju isto – taj se osjećaj naziva „glad“. A Gerritt? Što s njim? Čini se da on ima poseban tretman. Da, on je posebniji od nas. Nastojat ću da se što prije moje kruljenje stiša pa mogu ići spavati. Treći dan proveden na brodu Radley je započeo u svom stilu ostavljajući potpuno neuredan krevet. I onda bi taj isti čovjek htio viši čin… Norvežanin ide u drugu krajnost. Naime, on je bio u vojsci i, dok se novčić ne odbije pod pravim kutom, ne valja – smatra on. Za doručak smo dobili jednu porciju tjestenine prekrivenu sirom, ali kvantiteta, barem za mene, prednjači nad kvalitetom. Nenadani gost bila je lučka pliskavica koja se zaletjela u kočarsku mrežu. To se i moglo očekivati od lova na kitove. Samo što nam propada glavnina ulova. I ne treba biti pametan pa zaključiti da ćemo ručati kasnije zahvaljujući pliskavici. Večer je i gubimo se u glazbenim zvucima s radija dok kartamo belu. Sad je 22:00 i stižu vijesti: sastanak kraljice Nizozemske Famke de Boer i predsjednika Vlade Jaapa Bosa; nove poplave; crna kronika; nesuglasice između političara… – Idemo spavati – predložim – Dosta je bilo za danas – A ostali se slože. Već izjutra bila je riječ o vodi; o njezinom onečišćenju; o podjeli na one koji se razbacuju i one druge kojima je uskraćen pristup vodi; o svemirskom čudu da je voda pronađena na Jupiterovom satelitu „Europi“ gdje je pronađen život, ma koliko primitivan on bio; o činjenici da smo građeni pretežito od nje – šezdeset do sedamdeset posto tjelesne mase odraslog čovjeka i nešto više kod djece; da je slana voda primarno stanište najdrevnijih bića, pa tek onda slatka; da postoji teorija da je mješavina kemikalija koja se kuhala u nekom plitkom moru, potaknuta energijom Sunčeve svjetlosti i atmosferskim električnim pražnjenjem mogla u dugom slijedu proizvesti život; zatim još jedne koja tvrdi da je zasigurno riječ o ekstremofilima – životinjama u dubinama oceana koje ne žive od Sunčeve svjetlosti, već koriste energiju sumporovodika; divljem kapitalu koji itekako cijeni vodu kao „modri dragulj“… Na to zaneseno pričanje mene i Charlesa, javi se Espen: – Ja najviše volim japansku ceremoniju ispijanja čaja. – A ja najviše volim američki viski s ledom! – izvali Stein i zajedno s ostalima nasmije se. Shvatili smo da više nitko nije zainteresiran za vodu… Vukli smo mrežu i trpjeli nesnosnu vrućinu u našim skafanderima i kacigama. Naime, bilo je trideset i sedam stupnjeva. Gerritt nam je rekao da idemo lagano s vodom – ima samo jednu litru na svakoga. – Pa, radimo ko volovi. A nema vode! – odgovori Stein. – Neću više ovako! – reče Charles – Ili to, s uvjetima kakva dolikuju ljudskom biću, ili ja odlazim. – Izdržite – kaže Gerritt – Vi ste čvršći od toga. U večernjim satima Bartel Smit se naslonio na ogradu dok je van Dyk bio u kabini. Prišao sam mu. – Venera – kaže on i pokaže na nju. – Ili zvijezda Danica – ja se nasmijem. – Predivno. Tako lijepa i istovremeno negostoljubiva. Ima temperaturu od četiristo šezdeset i četiri stupnja Celzijusa, njezin tlak jednak je tlaku na Zemlji na dubini tisuću metara i iznad toga je dvadeset i pet kilometara debeo sloj oblaka sačinjenih od kapljica sumporne kiseline i prašine koji sprječava da Sunce dopre do tla. Na trenutak zastanem, očekujući odgovor, no on izostane. – Danas su Suze svetog Lovre – reče on. Pokažem mu kako meteoriti izgarajući padaju. Pokažem mu Jupiter i Saturn, no reakcija u potpunosti izostane. Pokupio se u svoju kabinu bez komentara. I Pieter, i Rikard, i Smit imaju zabavnijeg posla nego gledati u zvijezde. Čini se da sam u tome sam. Ujutro me na trzaj budi Rikard: – NAPADNUTI SMO! – Od koga? – pitam ga. – OD GUSARA! – odgovori on. Zvoni ko ludo ono Gerrittovo zvono. Valjda ne može užurbanost biti veća. Spotiču se jedan preko drugoga. – Sigurno posada ima neki plan – rekoh ja. Tek što sam to rekao, Rikard odjuri van. Rano dan sviće. Prerano. Posada spremna na bitku prelijeće na naš brod. Zatekli su nas nespremne. Imali su M 16, jurišnu pušku iz dvadesetog stoljeća. Prilično zastarjelo, ali meci iz nje ubijaju. Čini se da su već uvježbani i da su taj plan već dugo planirali. Svaki otpor je bio uzaludan. Tek što smo uzeli puške, bili smo brojčano nadjačani i bez dovoljno streljiva u puškama. Bartel Smit i van Dyk imali su spreman pištolj za hitne intervencije. Ali to nije jedna od takvih situacija da jedan kapetan može preuzeti odgovornost na sebe a da nikoga ne pita za mišljenje. To nije bila jedna od tih situacija gdje bi išta bilo mudro učiniti. Bartel Smit, van Dyk, Espen, Radley, Charles, Stein, Pieter, Gerritt, ja… Još netko nedostaje. Znam da nas treba biti deset na broju. Nedugo nakon prebrojavanja, što iznosi pet sekundi, izroni kao nekom čarolijom Rikard s T 10, najmodernijim oružjem što postoji. Odmah jedan od gusara ispali nekoliko metaka. To poprati grupa gusara sve u čudu razmišljajući što im je promaknulo. Jedan njihov pored mene odmakne T 10 pušku. Vođa skupine gusara reče: – Ovako će svaki završiti. Nemojte se junačiti. Predajte nam sve: hranu, vodu i novac. Podijelio je svoje ljude u tri skupine: prvi će pribavljati hranu, drugi moraju nabaviti vodu i oni što će pokrasti novac i nakit. Ostali su krenuli nabavljati T 10 pušku. Rikard je teško ranjen. Krvari. Vode nema nigdje. Zadnju smo litru ispili jučer. Ako gledamo količinski, pretežiti ulov u hrani bile su haringa i list. Gusari zadovoljno napuštaju brod ostavljajući nas bez ičega, kao što je bilo na početku. – Gadovi! – povika Stein. Rikard me očajnički drži za ruku. – Pobrini se da Gwen dobije dio koji zaslužuje od mene i moju plaću pomorca za Hannie i Abe. Sve ih volim – reče Rikard umirući na mojim rukama. Oznake: Nizozemska 2156. godine |
