Svaki cvijet budi se u zoru. Podiže glavu prema izlazećem suncu i čeka da izađe. A ja podižem pogled prema prozoru čekam gledam i molim. Dolaziš u ranu zoru sa osmjehom i ružem za usne na licu. Tiše srce da ne čuje da lupaš da želiš pobjeći tiše ja te molim neka ne čuje da me boli. Pravim se da ne vidim i gutam teško riječi
Bolnim glasom pitam kako si ,kažeš dobro imao sam napornu noć. Da govorim u sebi znam gdje si bi jučer danas i gdje ćeš biti sutra. Pričaš mi veselo ljubiš mi usne mrsiš mi kosu ali taj ruž za usne na tvom licu tako me peče ali opraštam ti jer ako opet odeš odnesti ćeš i dio mene. Sumrak se sprema srce se boji jer znam što će sada biti odlaziš u noć a ja čekati zoru i nadati se boljem sutra.
Zora koja jednom doći mora
16 ožujak 2006komentiraj (4) * ispiši * #
