Marijan M. (43)

Škodilak s Hrelića

Nakon što sam nekoliko nedjelja prodangubio na jakuševečkom sajmu pokušavajući prodati auto, a na kraju ga prodam prek oglasa iz Večernjaka tipu u Zagorje, otišao sam pokušat pronać nekaj za kupit na isto to mjesto.
I potrefio sam otprve. Imam više sreće nek pameti.
Škoda Fabia Combi stara tri godine sa samo 12.700 km (!!!), za šezdesetak iljada kuna, čekala je samo mene. Kupnja za poželjeti.



Malu kilometražu ima jer je auto vozio dedek od sedam banki, koji valjda nije izvozio auto iz garaže ni po kiši ni o snijegu, tak da je super očuvan. Deda je, pokoj mu duši, prije par mjeseci umro, pa su auto po pola dobile njegove kćeri, koje ga eto prodale meni po veoma prihvatljivoj cijeni.
Čak sam na trenutak pomislio da okrenem neku lovu, jer auto bi mogao prodat bar za cenera više nego sam ga platio. Al' neću. Dobili smo pravu familijarnu vozilicu u koju stanu i kolica i hodalica i torbe i vrećice i još puno puno toga...

Hm, a sad slijedi drugi dio priče, kao iz Kafkinog romana. Za sredit papirologiju u ovakvom slučaju, kad se radi o kupnji naslijeđenog auta, moram obić ni manje ni više nego sedam mjesta. Sedam jebenih kancelarija i šaltera. A danas sam tek na drugom šalteru.
Jebo ih birokracija i tko ju je izmislio. Jebo ih njihov hitro.hr.
Hitro nek' idu u kurac.

Update (14:00)
U međuvremenu sam riješio 3 kancelarije i šaltera i otišao do murije u Heinzelovu.
Jebate pas, tam je red dug 50 metara, čeka se preko sat vremena.
Okrenuo sam se u roku keks i otišao na posao. Danas ništa od toga.
Za stajat u takvom redu moram proć posebne psiho-fizičke pripreme.
Obavit ću to neki drugi dan, ponijet novine sa sobom, sendviče, grickalice, sokove, pa će mi lakše proć vrijeme.
Fala kurcu da živim u Gorici pa ne moram za svako sranje ić na šalter u Heinzelovoj, ovaj jednokratni poslić ću nekak preživjet, a onda što dalje od te zgrade.