U smjeni godina hrvatska tragikomedija lako bi se mogla pretvoriti u – tragediju, s Efraimom Zuroffom i Dokumentacijskim centrima u Los Angelesu i u Jeruzalemu, ili bez njih. Kada se jednom sjedne u krivi vlak – tuđmanizam – sve stanice su krive i na kraju taj vlak završava, a gdje drugdje, nego na slijepom kolosijeku.

Tacno.net

Piše: Ljubo Ruben Weiss (predsjednik Židovske općine Virovitica)

Za knjige i publicističke radove te djelovanje Efraima Zuroffa čuo sam devedesetih godina prošlog stoljeća od predstavnika jednog izdavača iz Njemačke koji je posjetio moju knjižaru u Beču (Ahriman Verlag) , „Unerwuenschte Buecher zum Faschismus“ (nepoželjne knjige o fašizmu) u kojoj seriji je objavljena 1996. pod naslovom Efraim Zuroff: BERUF – NAZIJAEGER, (zanimanje – lovac na naciste), izvorno nastala dvije godine ranije i objavljena na engleskom jeziku gdje detaljno opisuje lov na počinitelje ratnih zločina odnosno počinitelje genocida odnosno Holokausta – kako su bivši nacisti stigli u USA (preko slučaja Mengele, do angažmana Izraela u lovu na ratne zločince, opisujući potrage u Australiji, Velikoj Britaniji, Kanadi, Švedskoj…) U toj knjizi nije obuhvatio Hrvatsku, mada se kasnije, preko Margelova instituta u Zagrebu i Alena Budaja uključio u potragu za Milivojem Ašnerom, odgovornim za smrt tisuća Židova, posebno u Požegi i okolici.

TKO JE EFRAIM ZUROFF?

Efraim Zuroff je rođen u New Yorku, 1948., rekli bi, vršnjak, i školovao se na uglednom Ješiva University, govori osim materinjeg englesko-američkog i njemački te hebrejski a koristi i druge strane jezike. Zapravo već je zaboravljeno da je Dinka Šakića jedno vrijeme komandanta Jasenovca i Nadu, polusestru Vjekoslava Luburića, aktivnu u logoru Stara Gradiška, priveo pravdi iz Argentine, u Zagreb. Dinko Šakić je osuđen na 20 godina zatvora, i pored pokušaja da se izvuče Parkinsonovom bolešću, 1999. i bio je to na neki način „poklon“ umirućem Franji Tuđmanu koji je sanjao o tome da vidi Jeruzalem, a ugledao je – Dinka Šakića u Zagrebu! U časopisu „Ketzerbriefe“ (specijaliziranom za „unangepasste Gedanken“ – neprilagođene misli) objavio je poseban članak o divljanju ustaša u Jasenovcu. Iako Simon Wiesenthal ima nasljednike i u Los Angelesu, Dokumentacijski centar u Jeruzalemu, zahvaljujući upravo požrtvovnom radu i širokoj mreži suradnika Zuroffa, poznat je u svijetu, a neki Zuroffa nazivaju i „posljednji lovac na naciste“. Iako je Ivo Josipović odlikovao svojevremeno Zuroffa on nije previše popularan u Hrvatskoj danas, a posebno ne u ustašoidnim krugovima. Zapravo, pretpostavljao sam da će se njegov centar u Jeruzalemu već ranije oglasiti povodom ovog očiglednog revivala ustašoidnih napasnika u Hrvatskoj, ali bio je zaokupljen aktivnošću u okviru akcije „Last Chance“ u Mađarskoj (tu se angažirao da se na peštanski sud privede 97 godišnji ratni zločinac koji je umro u toku suđenja), uključio se u obilježavanje 70 godina od novosadske racije, aktivan u Litvi, Latviji pa i u Njemačkoj, gdje ga je i zatekla vijest o ispadu Josipa Šimunića i sramotnom skandiranju nakon utakmice Hrvatska – Island, kojeg je u prvoj odaslanoj poruci pogrešno nazvao „Šimunović“!

Zasmetalo ga je učestalo skandiranje hrvatskih navijača na nogometnim stadionima u Hrvatskoj ustaškog pozdrava „za dom spremni“. Nije se ustručavao adresirati kritiku i na Evropsku uniju. Doslovno je izjavio: „Ovo je odgovornost i Europske unije i ovakva događanja su jednostavno nezamisliva u jednoj državi EU…“ Izrael i Europska unija baš se ne ljube, a posebno je Izrael ogorčen zbog poziva na bojkot u pojedinim zemljama EU koje ne žele proizvode iz Izraela proizvedene na palestinskom autonomnom području, čime se šteta ne čini toliko Izraelu koliko – Palestincima!
Zuroff je za anonimne prijetnje smrću zaposlenima u Memorijalnom centru Jasenovac zbog navodne izdaje i antihrvatstva rekao da su to vrlo zapanjujuće i uznemirujuće vijesti.
„Vrlo je važno da vrh Hrvatske osudi ova događanja i da se Bruxelles probudi i reagira što prije. Kao posjetitelj izložbe u Jasenovcu mogu reći da nije dovoljno edukativna u prikazu stravičnih aspekata ustaškog režima i ljudi koji su upravljali Jasenovcem“, rekao je Zuroff dobro informiran upozorenjima koje je činila i Julija Koš, nekada bibliotekarka Židovske općine Zagreb, a sada bibliotekarka zajednice Bet Izrael.
„Zamračivanje Jasenovca“ jedno je od rijetkih reagiranja časnog kolege i „lancmana“ Borisa Pavelića, novinara riječkog Novog lista, na ove stupidnosti oko Jasenovca s tim da on stupidnosti i zamračivanja veže za najnovije događaje dok sam mišljenja da je zamračivanje počelo davno prije, negdje devedesetih godina pokušajem pisanja neke druge, nove, revidirane povijesti. Bilo je do tih godina i mistificiranja, preuveličavanja broja žrtava Jasenovca, posebno od Milana Bulajića, ali onda se otišlo u drugu krajnost tzv. Vukojevićevom komisijom čijih „istraživanja i nalaza“ posramit će se kad-tad svaki ozbiljan čovjek i Hrvat. Kaže Josip Miljak, „čistostrankopravaš“, Jasenovac = radni logor!? Na slično revidiranje povijesnih istina o Jasenovcu reagirao je svojevremeno dr. Zuroff i povodom sličnih izjava dr. Stjepana Razuma.

MLAKO REAGIRANJE HRVATSKE JAVNOSTI?

Boris Pavelić, koji ukazuje i na mlako reagiranje javnosti, bjelodano pokazuje da ne mora biti, naravno, svaki Pavelić neoustaša. Međutim, valja se pitati što radi većina potomaka časnih partizana, preživjelih logoraša, stradalnika od nacizma i ustaša? Gdje su njihova djeca, sinovi i kćeri, njihova unučad? Mnogi od njih podvili kukavički rep, ŠUTE! Pa neka šute, ali postoji ipak ova druga Hrvatska, već umorna od relativiziranja zla, potonula u razmišljanja i skeptična prema zamalo svakom političaru koji se pojavi na TV ekranu, druga Hrvatska koja sa zebnjom prati događaje koji nas udaljuju od kulturnih i pravnih vrijednosti. Neki ne šute, svakom takvom skidam kapu do poda, pa ako treba i onu s antifašističkom, partizanskom zvijezdom! Josipu Miljku, Josipu Šimuniću i drugim ustašoidima usprkos, i evo, usprkos svim rizicima, u ime te drhtureće i duboko zabrinute Hrvatske i svih antifašista prostora ex-Jugolavije, pišem ove rečenice. A naše političke račundžije – od načelnika najmanje općine do vrha vlasti RH, ne treba ni spominjati! Svojom trampavošću, svojim mini new dealovima, svojom pravDOM bez pravde ili vrlo sporom pravdom, svojim nespretnostima ili bahaćenjem, svojom ekonomijom bez ekonomije, i totalnim devastiranjem socijalne države, doveli su nas i do toga da ustašoidi niču preko svake mjere.

Svaka čast Zuroffu, Šimunić je zahvaljujući drugoj Hrvatskoj, prosvjednicima koji su digli svoj glas, zahvaljujući FIFI… kažnjen s deset utakmica neigranja za reprezentaciju, ali koja smo to zemlja, kakva nacija, kakvi građani, s kakvim slojem inteligencije, kakvim antifašistima i njihovim organizacijama, kada odjednom čuđenje, žalbe, šokovi… kada Efraim Zuroff iz Jeruzalema mora upozoravati Zagreb (pa i Bruxelles), pa i FIFU što znači još jedna neoustaška renesansa? Rijetko i pohvalimo one smjele, one koji energično ali i razumno reagiraju, objašnjavaju – zato svaka čast i sociologu Draženu Laliću koji kaznu Šimuniću smatra primjerenom. U smjeni godina hrvatska tragikomedija lako bi se mogla pretvoriti u – tragediju, s Efraimom Zuroffom i Dokumentacijskim centrima u Los Angelesu i u Jeruzalemu, ili bez njih. Kada se jednom sjedne u krivi vlak – tuđmanizam – sve stanice su krive i na kraju taj vlak završava, a gdje drugdje, nego na slijepom kolosijeku. Panika nije dobar saveznik čovjeku! Stoga vam sretni blagdani, i božićni i novogodišnji!
(19. 12. 2013.)

BY FENIKS BLOGER

Najvećim uspjehom vraga smatra s njegova sposobnost da uvjeri svijet kako on (vrag) zapravo ne postoji.
Na tom tragu djeluju i hrvatski fašisti, ustaše, koji su sve aktivniji uz sve zaglušniju galamu kako oni (ustaše) od 1945. ne postoje.

Postoji li vrag/đavao/sotona ili ne postoji, ne znam i ne želim nagađati, ali da fašizam, odnosno njegova hrvatska inačica, ustaštvo, u Hrvatskoj postoji i da je aktivnije nego ikad, u to se svatko može i sam lako uvjeriti.

U bivšoj zajedničkoj državi su u 2. Svjetskom ratu poražene snage, pa tako i ustaštvo zajedno s klerofašizmom u Hrvatskoj, bile poprilično „sabijene u rog“, a onda se pojavljuje Tuđman i pod krinkom potrebe „pomirenja sinova partizana i ustaša“ izvodi ustaštvo na velika vrata na javnu i političku scenu u Hrvatskoj.
A gdje je ustaštvo, tamo je i potreba „rušenja svake Jugoslavije svim sredstvima“, neoustaše se odmah u povelikom broju stavljaju Tuđmanu na raspolaganje i kreću otamo gdje su njihovi djedovi i očevi stali 1945., počinju izgon Srba iz Hrvatske. Jer gdje su ustaše tamo je i mržnja i zločin i smrt.

Ali oni ne postoje, oni to ne rade, ta Srbi se bezrazložno bune i sami iseljavaju zato što „ne podnose nikakvu hrvatsku državu“, a ni „trojke“, ti svojevrsni pokretni prijeki sudovi, što harače po „Krajini“, ali i izvan nje, naravno ne postoje.

I dok oni okičeni ustaškim znakovljem i s krunicama oko vrata, davno prije održanog referenduma, na čije se rezultate tako rado pozivaju, opravdavajući tako „stvaranje države“, a ustvari svoja zlodjela i oružane nasrtaje na JNA, kao jedinu legalnu oružanu silu, Tuđman, njegovi apologeti i hrvatski mediji vrište o agresiji Srba na Hrvatsku.
Ali ne, ne rade to oni, pa oni i ne postoje, a kad ih zapitaš što se onda „kite“ ustaškim znakovljem, odgovaraju da oni zaista nisu ustaše, a te oznake nose jedino radi toga što se četnici toga najviše boje.

Paralelno s nasrtajima na Srbe i Jugoslaviju nasrće se i na antifašizam, ruše se spomen obilježja antifašističkoj borbi, ulice se imenuju po ustašjim zločincima, slave se „jure i bobani“, osvanut će i pokoji spomenik, ali i opet ne rade to ustaše, njih i nema, nego neki pojedinci iz naroda koji znaju da su ustaše bili domoljubi i borci za Hrvatsku, a jugoslavenski partizani su bili rušitelji Hrvatske i borci za Jugoslaviju. A ti „rušitelji Hrvatske“ su se, „domoljubima“ usprkos, izborili za „FDH kao nacionalnu državu hrvatskog naroda“.

O da, hvalit će se oni kasnije kako su srušili Jugoslaviju, presretni što je više nema, da bi odmah potom promijenili ploču i odbijali svaku pomisao na to da bi oni rušili Jugoslaviju, jer „dobro se zna da je Jugoslviju srušio Milošević“, a ne ustaše, kojih zapravo i nema.

Tako se na „komemoracijama“ na Bleibrškom polju, kod jame Jazovka, na Maclju i drugdje sve češće i u sve većem broju pojavljuju spodobe u ustaškim uniformama, pod ustaškim kapama, barjacima ili drugim ustaškim obilježjima, ali ni to nisu ustaše, pa njih nema od 1945., zna se da nijedan nije preživio. Sve su ih bez suda i suđenja na Bleiburškom polju i na „križnim putevima“ pobili “četnici preobučni u partizane” i to “samo zato što su bili Hrvati”.

Tko mari za istinu i to što na Bleiburškom polju nitko nije ubijen i što je najveći dio ustaša preživio i što su ti “pobijeni” kasnije umirali kod svojih kuća dočekavši duboku starost?
I koji to onda pripadnici “hrvatske domovinske vojske” iz 2. Svjetskog rata od veljače 1992. primaju povlaštene mirovine, oni što su ih “četnici preobučeni u partizane zvjerski pobili”, samo koliko ja znam mrtvima se mirovine u pravilu ne isplaćuju
Istina i fašizam ne idu zajedno.

Nisu ustaše ni svi oni koji su konstanta Thompsonovih koncerata, što zajedno s njime kliču „stari hrvatski pozdrav“ „Za dom!“ – „Spremni!“ i podižu „junačke“ desnice na fašistički pozdrav, to su isto tko zna odakle pristigli kurvini sinovi, možda čak komunjare, koji bi samo kompromitirali Hrvatsku i nanosili joj štetu prikazujući je kao fašistički državu.
Nije ustaša ni Joe Šimunić, a bogami ni oni koji su mu na „stari hrvatski pozdrav“ odzdravljali „starim hrvatskim pozdravom“.
Jer poznato je da ustaše od 1945. ne postoje!

A onda opet te kojih nema prepoznaju čak i „preko bare“ i, gle čuda, nazivaju ih fašistima.
Da, da, „sjebat će oni znanje“ i Bobu Dylanu:
http://peoplesworld.org/croatian-fascists-and-the-attack-on-bob-dylan/

Iako je Tuđman ustaštvo izveo na javnu i političku scenu davši mu u Hrvatskoj pravo građanstva, on je to do neke mjere uspijevao kontrolirati, ne libeći se ni likvidacije onih krajnje neposlušnih poput Ante Paradžika i Blaža Kraljevića, a imao je i dvije priče, jednu s “antifašističkim licem” za javnost i drugu za one druge, primjerice okupljene u i oko društva “Hrvatski domobran”.

A kako u Hrvatskoj ne postoji fašizam (ustaštvo), tako ne postoji ni klerofašizam, uostalom KC i nije surađivala s ustaškim režimom, osim „onoliko koliko je morala“, jer su ustaše obnašali vlast.
Tko ne vjeruje, neka potraži katolički tisak iz vremena 2. Svjetskog rata, sam će se vrlo brzo u tu „nevoljku“ suradnju uvjeriti.
Lijepo je Stepinac rekao da nije iz Zagreba mogao surađivati s „onima u šumi“, ali pokazao je da je to mogao kad su „u šumi“ bili neki drugi, križarske bande npr.
Kako su klerofašisti i fašisti bili povezani tokom 2. Svjetskog rata, tako su povezani i danas, žive u simbiozi, jedni drugima pružaju podršku sramoteći hrvatski narod i šteteći njegovoj državi. U koju se inače kunu.

Svaka „komemoracija“ na Bleiburškom polju i drugdje popraćena je programatskim govorima predstavnika klera, jer ono što oni rade tamo nisu prodike kao dio slavljenja svetih misa, već politički skupovi na kojima KC jasno zastupa jednu političku opciju, onu „zova krvi i tla“.

Tko se u najnovije vrijeme prvi svrstao uz vukovarske „stoželije“, fašiste par excellence?
Njihova ideološka braća klerofašisti, ako čak i sama inicijativa za uspostavu “Stožera za obranu hrvatskog Vukovara” ne potiče od klerofašista, jednako kao što je evidentno fašistički “Opus Dei” spiritus movens udruge “U ime obitelji” i njenih aktivnosti.

I dok je u slučaju Franje Tuđmana i njegovih apologeta sve jasno, on bez masivne podrške hrvatskih fašista i klerofašista nije mogao doći na vlast, dotle buni ponašanje onih koji su ne samo trebali, nego i morali „baštiniti” antifašizam, Ivice Račana i oportunisata iz redova nekadašnjeg SKH koji su ostali uz njega.
Oni su naprosto zatvarali oči ne primjećujući fašistički stampedo koji je prvo srušio ustavno-pravni poredak RH, a potom krenuo rušiti Jugoslaviju.
Prvo su konveriti i disidenti krenuli uspostavljati dijalog s fašizmom, prihvaćajući ustaške mitove, a poglavito onaj o Bleiburgu, kao istinu, a potom se počeli i ispričavati u ime SKH-SDP za „komunističke zločine nad Hrvatima“, ne pitajući se da, ma što se na Bleiburgu događalo, a osim konačnog sloma tzv. NDH, drugo se tamo dogodilo nije, ne postoji jedna jedina odluka KPH/SKH niti tijela ili organa hrvatske države koja bi prouzrokovala pravne ili druge posljedice radi kojih bi se u ime hrvatske partije ili države trebalo bilo kome ispričavati.
Slijedilo je i ono što se naprosto nije smjelo dogoditi, a to su i „hodočašća“ dužnosnika SDP na Bleiburško polje, najprije Zdravka Tomca, a potom i samog Račana, što je dodatno pojačalo ofanzivni zamah ustaštva.

Tako je Račanova vlada otkupila teren na Bleiburškom polju, a Hrvatski Sabor je financirao te “komemoracije”, a ustvari ustaške derneke, kojima prisustvuju predstvnici vlasti i svojim govorima sudjeluju u ceremoniji, dododvoravajući se fašističkoj bulumenti, pa i rječima “gospičkog čistača”, kako je tog 15. svibnja, te 1945. “ovdje zlo na trenutak nadvladalo dobro”, zlo su naravno antifašistički borci, a dobro odmetnuti kvislinzi.

Za vrijeme HDZ-ovih vlada Ive Snadera i Jadranke Kosor stjecali smo dojam o nekakvom strišavanju fašističke histerije, da bi se stvari nakon Milanovićevog i Josipovićevog hodočašća na Bleiburško polje dodatno zahuktale.

Fašisti su sve agresivniji, a antifašisti i oni koji se žele takvima prikazati, prihvaćanjem dijaloga s fašizmom, sve češće u defanzivi, tako da se i iz redova SABAF-a čuju istinaibog pojedinačni glasovi kako bi se i SABAF trebao ispričati za “poslijeratne zločine” koje su pripadnici JA izvršili nad odmetnicima.(sic!)

Kako vrijeme odmiče, tako je dijalog SDP-ovih vlasti s fašistima sve učestaliji u čemu prednjači ZAMPORION s Pantovčaka, koji koristi svaku prigodu kojom se obilježava antifašizam da uz rame antifašističkim borcima prišljamči “naš ponos”, a to su i “dignitetlije” i “stožerlije” i … okićeni ustaškim znakovljem i s krunicama oko vrata.

Da, da, teško je ne imati jasnog ideološkog opredjeljenja, pa ni jasnog vlastitog stava o bilo čemu pa “davati tempo” i voditi državu koja u svojem ustavu ima ugrađen antifašizam i sekularnost.
I ne popuštati i ne davati pravo fašizmu i klerofašizmu ma koliko se oni koji su protiv svakog prava i protiv svake demokracije pozivali na nekakva demokratska prava ili većinu, posebno kad je o manjinskim pravima riječ, zato što većina jamči prava manjini, ne smanjujući ih i ne ograničavajući ih.
Bilo bi zgodno podsjetii onoga s vrhunskim pravnim obrazovanjem da se prilikom inaugurcije s “Tako mi Bog pomogao!” obavezao štititi ustav države i zakonitost postupanja, pa ne valjda pokazujući razumijevanje za fašističko bezakonje koje podržava kler iskazujući svoj ljigavi paternalizam.

Radi prihvaćanja dijaloga s fašizmom, svjedoci smo, u zemlji nam fašisti i klerofašisti sve vise “daju tempo” i “kolo vode”.
Pardon, ja lupam, pa njih od 1945. nema.