Predsjedniku Republike Hrvatske gosp. Ivi Josipoviću
Vladi Republike Hrvatske, predsjedniku gosp. Zoranu Milanoviću

Poštovani gospodine predsjedniče!

Uz službenu proslavu ulaska Hrvatske u EU na Trgu bana Jelačića u Zagrebu, održat će se i alternativni doček u režiji umjetnika Željka Zorice u produkciji festivala Perforacije. Kako je najavljeno, dio događanja bit će i čitanje zakletvi kojima izvršne vlasti svih zemalja članica EU prisežu i stupaju na dužnost, ali i onih kojima su na vjernost domovini prisezali šefovi režima koji su kroz povijest vladali našim područjem. Tako će se na Trgu Francuske Republike, redati zakletve cara Franje Josipa, kraljeva Karađorđevića, Pavelića, Tita i Tuđmana. Hepening Željka Zorice "KroaTisch-EU Freundschaft" podržava Platforma 112 koje čine 60 nevladinih organizacija za ljudska prava. Pitamo se, kako je moguće da se kroz umjetničku instalaciju čitanja zakletvi koje su polagali legalni vladari i predsjednici pojavljuje ime ratnog zločinca i ustaškog poglavnika Ante Pavelića?! Kave su to nevladine organizacije za ljudska prava koje Anti Paveliću daju legitimitet državnika?! Prava umjetnost od 1941-1945. bila zapravo preživjeti ustaški teror koji je provodio Ante Pavelić i njegovi ustaše. Hrvatska svoju državnost pravno temelji kroz njeno postojanje u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Kraljevini SHS odnosno Kraljevini Jugoslaviji, Titovoj Jugoslaviji i na kraju Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska se u svojem Ustavu jasno i nedvosmisleno odriče kvislinške fašističke tvorevine NDH i svoju državnost nasuprot ustaške zločinačke tvorevine temelji na ZAVNOH-ovskoj Hrvatskoj iz 1943. godine. Dobro je poznato da je Pavelić na mjesto samozvanog poglavnika uskočio sa svojim ustašama uz pomoć nacista i fašista i to kao dvostruko osuđeni zločinac i kriminalac, jer je od sudova u Francuskoj i Jugoslaviji osuđen na smrtnu kaznu zbog sudjelovanja u organiziranju atentata na kralja Aleksandra I. Karađorđevića i ubojstvu francuskog ministra vanjskih poslova.
Direktor Perforacija umjetničke organizacije koja organizira ovaj umjetnički događaj Zvonimir Dobrović izjavio je za medije: “Paralelno sa službenom proslavom koju organizira Vlada Republike Hrvatske, stvara sliku današnje Hrvatske i Europe poigravajući se tradicijom, političkim frazama, ceremonijalnom pompoznošću i državničkim ikonografijama. Proslava će sagledati povijesne odmake od raznih carstava kojima smo pripadali, istodobno naglašavajući realnost Europe.” No, Ante Pavelić ne zaslužuje se zvati državnikom, niti se nalaziti u panteonu državnika s ovih prostora, a njegova NDH niti je bila neovisna država, niti je nastala voljom hrvatskog naroda, već je bila stvorena podrškom Hitlera i Musolinija kao fašistički satelitski režim s rasnim zakonima i koncentracijskim logorima, koji je počinio grozomorne zločine nezapamćene do danas na našim prostorima.

Čitava današnja Europa nastala je na otporu prema nacizmu i fašizmu, te nikakva umjetnička instalacija u kojoj se pojavljuje zakletva ustaškog poglavnika ne može se smatrati normalnom, niti dobrodošlom u antifašističkom Zagrebu i antifašističkoj Hrvatskoj. Unaprijed žestoko negodujemo u ime svih nevinih žrtava ustaškog režima i preživjelih da se ovakve anomalije pojavljuje na svečanom primanju Republike Hrvatske u Europsku uniju i umoljavamo Vladu Republike Hrvatske i Predsjednika Republike Hrvatske da se ovo morbidno “umjetničko” događanje koje vrijeđa osjećaje svih slobodoljubivih građana strogo osudi jer se ovim činom šalje loša poruka javnosti i svijetu kako hrvatska nevladina scena uoči ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju slavi taj događaj na način da se prisjeća poglavnikove zakletve kvislinškoj fašističkoj tvorevini. Ako je i umjetnost - previše je.

Alen Budaj, direktor

Večernji.hr

Hrvatski mediji izvjestili su kako je službena Facebook stranica Europskog parlamenta u vidu dobrodošlice pod nazivom “Welcome Croatia” postavila ustaški grb, što je intervencijom administratora ubrzo uklonjeno i zamijenjeno službenim grbom Republike Hrvatske. Ne možemo kriviti europskog administratora koji je ovaj gaf počinio iz neznanja, ali možemo osuditi sve one kojima se ne sviđa uklanjanje ovog grba. Naime, mnogi čitatelji hrvatskih internet portala burno su reagirali na ovakvu reakciju hrvatskih medija te ovakav grb proglasili izvorno hrvatskim povijesnim grbom što je notorna neistina. To i ne začuđuje previše jer se zastava s takvim grbom učestalo pojavljuje na svim neoustaškim manifestacijama u zemlji i inozemstvu, bez obzira što zastava Republike Hrvatske kakvu danas znamo egzistira već 23 godine. Upravo takav grb kakav se pojavio na Facebook stranici i izazvao konsternaciju ozakonio je ustaški poglavnik dr. Ante Pavelić 1941. godine. Zakonom o državnom grbu, državnoj zastavi, Poglavnikovoj zastavi, državnom pečatu, pečatima državnih i samoupravnih ureda od 28. travnja 1941., grb koji ulazi u službenu uporabu opisan je na sljedeći način: „Grb Nezavisne Države Hrvatske je štit s 25 četvorinskih polja bijelih (srebrnih) i crvenih (boje krvi), poredanih naizmjence u pet redova tako da je početno polje bijelo (srebrno). Nad grbom je znak u obliku zvjezdolike troplete vitice iste crvene boje koja uokviruje bijelo polje u kojemu je veliko slovo U tamno modre boje.“ Taj grb nalazio se i u središnjem dijelu službene zastave NDH. Nakon zvijezde petokrake na hrvatskoj trobojnici pojavila se zastava sa sličnim grbom s početnim bijelim poljem poluslužbeno 1990. godine kao zastava tada još međunarodno nepriznate Republike Hrvatske, no ubrzo krajem godine ozakonjena je ova današnja s početnim crvenim bijelim poljem i grbovima povijesnih hrvatskih pokrajina. Ne čudi ni zato previše da je nakon oslobađajuće presude jedne sutkinje jednom fašistu na hrvatskom sudu kako je ustaški pozdrav “Za dom spreman!” proglašen izvornim domoljubnim povijesnim pozdravom. Stoga dobro utabanim putem velika većina čitatelja hrvatskih portala Pavelićevu inačicu hrvatskog grba tj. grba kvislinške NDH smatra starom hrvatskom verzijom prvobitnog povijesnog grba, što nije faktički točno jer se nikada u povijesti nije pojavio ovako opisan osim NDH zakonodavstvom propisan grb koji danas masovno promiče hrvatska desnica, bilo sa prisustvom znaka slova “U” ili bez njega. Pod tim grbom počinjeni su masovni zločini i doneseni rasni zakoni te vršene deportacije u logore.

Samo dan nakon proglašenja NDH, ustaše počinju hapsiti Srbe Gospića i okoline te ih uz žestoka zlostavljanja zatvaraju u kaznionicu Okružnog suda. Tamo je kraće vrijeme moglo boraviti 2.500 – 3.000 ljudi. Tokom maja i početkom juna sa cijelog područja NDH dovoze se hiljade i hiljade muškaraca, žena i djece. Prostor kaznionice ubrzo postaje premalen zbog čega Ministarstvo unutarnjih poslova, na čelu sa Andrijom Artukovićem, u velebitskoj zabiti i na otoku Pagu, uspostavlja velebitsko-primorski sustav koncentracijskih logora „Jadovno“ sa sjedištem u Gospiću. Sve se to događa prije donošenja rasnih zakona i prije bilo kakve pobune „nelojalnog“ stanovništva.
Novi sabirni logor - tzv. “Maksimovića štale” ili “Ovčara osniva se svega 3,5 km od kaznionice. Sastoji se od tri velike staje, a iz njega su žrtve upućivane na Velebit u pravcu Baških Oštarija, gdje su usmrćivane u jamama ili otpremane na Pag.
Početkom jula 1941. ustaše opet proširuju logor. Osnivaju sabirni logor Stupačinovo, nazvan po selu kod Baških Oštarija, nedaleko od saobraćajnice Gospić–Karlobag. Njime (kao i Slanom) upravlja ustaša emigrant, bojnik Ivan Devčić - Pivac, zamjenik mu je katolički župnik iz Brušana, Ivica Brkljačić.

Jadovno se, kao i njegovi pomoćni logori, nalazi u predjelima Velebita karakterističnim po mnogim kraškim jamama. Do sada je u tom kompleksu, na osnovu arhivskih dokumenata i svjedočenja dobrih poznavalaca Velebita, ustanovljeno postojanje 32 bezdane jame, stratišta Srba i Židova. To su: Šaranova jama, jama pod Grginim brijegom, Jarčja jama kod Risove grede, jama Badanj, jama Bliznica, jama Kijevac, jama na Pločama, Vranzina jama, jama Jasenovac, jama Jamina, Šević jama, jama na Kulaševoj strani, jama Orešković stanovi, Macolina jama, jama Ugljenača, jama u Peratovim dragama, jama Duman kod Ličkog Lešća, jama Sveta Ana kod Gornjeg Kosinja, jama Nezdravka kod Donjeg Kosinja, jama Ošporoča kod Široke Kule, jama Golubnjača, jama Snježnjača kod Kuzmanovače, jama Kvarte kod Perušića, jama Runjevac, jama Paukuša, jama Duliba, jama Dupčan kod Ribnika, Čošić jama kod Konjskog Brda, jama Križanovo brdo u Dražici te dvije jame 40 metara udaljene od samoga logora Jadovno. Postoji još nekoliko jama - grobnica, ali radi niza okolnosti nisu nikada locirane. Speleološki su istražene samo Šaranova jama, jama Jamina i jama Sveta Ana. Istovremeno sa logorom Jadovno pripremani su i logori Slana i Metajna na Pagu. Na pustoš uvale Slana, 24. juna dopremljena je prva skupina zatočenika - židovskih omladinaca iz Zagreba. Slana i Metajna su organizacijski vezani za logor u Gospiću i nalaze se u nadležnosti tamošnjeg Župskog redarstvenog ravnateljstva. Slana se nalazi u predjelu bez imalo vegetacije, koji uslijed neobično surovih prirodnih uvjeta nikad nije bio naseljen. Logor je podijeljen na židovski i srpski. Židovski dio ima tri drvene barake, ograđene bodljikavom žicom, i u njemu prosječno boravi 600 - 1.000 ljudi. U srpskom dijelu nalazi se 10 drvenih baraka. To je značajno veći prostor, ograđen trostruko isprepletenom bodljikavom žicom, u njemu su smješteni Srbi i manji broj Hrvata - komunista. Tu se moglo smjestiti i do 5.000 ljudi, ali se samo manji dio mogao skloniti pod krov. Jugoistočno od logora prostire se krševita visoravan Furnaža, udaljena od Paga pola sata vožnje motornim čamcem. Tamo su obavljane masovne egzekucije logoraša. Svakodnevnim ubijanjem jednih i dovođenjem drugih, logor se praznio, dopunjavao i ponovo smanjivao. Mnogi uhapšeni nisu ni došli do logora – poubijani su i bačeni u more tokom prevoženja iz Karlobaga, a više grupa je odvedeno direktno na Furnažu.

„Teško se moglo obavljati bilo koji posao pod onim strašnim suncem, gladan i mučen još strašnijom žeđu. A tek rad sa kamenom bez ikakva alata! Užasno je bilo odvajanje i nošenje kamenja za ugradbu bilo u trasu bilo u karaule ili drugdje. Kamenje se donosilo na rukama, bez ičega. Šutnja, zidanje, vječni strojevi, vike, tuče, smrti oko nas i stalna smrtna prijetnja nad svakim od nas... Za svaki mali neposluh ili nespretnost koja bi se ustaškom stražaru pričinila neposluhom, izletio bi metak. Ali i bez toga, iz čista mira, iz najobičnijeg patološkog hira kojega je mogao provesti svaki ustaša kadgod je htio. Nikome za to nije polagao račun, naprotiv, vjerojatno je bio hvaljen i uživao ugled među drugima«.“
(Egon Berger, preživjeli zatvorenik logora Slano i Jasenovca, u „44 mjeseca u Jasenovcu“, Grafički zavod Hrvatske, 1966.)
U selu Metajna – Barbat, oko tri km od Slane je osnovan ženski logor. Srpkinje i Židovke s djecom bile su smještene u dvije veće kuće, nekadašnje vile, van sela. “Dovodili su pred nas zatočene djevojke, svlačili ih dogola i govorili da možemo uzeti koju hoćemo, ali da ih poslije akta moramo ubiti. Neki mladići opijeni vinom i zaneseni strašću počeli su tako ubijati. Ja nisam mogao. Gadilo mi se i to sam javno rekao. Nakon par dana došao je u logor neki viši funkcioner iz Zagreba. Zvao se Luburić. Došao je da pogleda rad logora. Tek tada je započelo pravo
klanje. Sve more oko Paga bilo je crveno od krvi. Luburiću su referirali da ja i još neki nećemo da ubijamo. Nato je Luburić sazvao sve ustaše, postrojio nas i održao govor u kome je rekao da su izdajice ustaštva oni koji ne mogu da ubijaju Srbe, Židove i komuniste. Na to je upitao ko je taj “usraša” koji ne može da ubija. Javio sam se ja i još nekoliko. Kako sam bio prvi po redu od tih koji su se javili, Luburić me je pozvao pred stroj i upitao me, kakav sam ja to ustaša kad ne mogu ubiti Srbina i Židova. Rekao sam mu da sam spreman u svako doba dati život za Poglavnika, da mislim da bih mogao ubiti neprijatelja u borbi, ali da ne mogu ubijati ovako goloruke ljude, a osobito žene i djecu. On se na to nasmijao i rekao da je i ovo borba i da Srbi, Židovi i komunisti nisu ljudi, nego zvjerad i da je naša dužnost da očistimo Hrvatsku od te kuge, a tko to neće, da je neprijatelj Poglavnika i Hrvatske, kao i oni. Na to je pozvao jednog iz svoje pratnje i nešto mu šapnuo. Ovaj je otišao i donio dvoje male dvogodišnje židovske djece. Luburić mi je predao jedno dijete i rekao mi da ga zakoljem. Odgovorio sam da ne mogu. Nato su svi oko mene prasnuli u smijeh, rugali mi se i vikali – usraša, a ne ustaša. Onda je Luburić izvadio nož i zaklao preda mnom dijete govoreći: “Evo ovako se radi”´. Kad je dijete vrisnulo i prsnula krv, oko mene se sve zavrtjelo. Skoro sam pao. Jedan me ustaša prihvatio. Kad sam se malo pribrao, rekao mi je Luburić da dignem desnu nogu. Digao sam, a on mi je pod nogu stavio ono drugo dijete. Onda je zapovijedio: ¸Udri! Udario sam nogom i zgnječio glavu djetetu. Luburić mu je prišao, potapšao me po ramenu i rekao: “Bravo! Bit ćeš ti još dobar ustaša!”Tako sam – završio je svoj jezoviti iskaz Orešković – ubio prvo dijete. Nakon toga sam se opio do smrti. U pijanstvu sam zajedno sa drugovima silovao neke židovske devojke, a onda smo ih poubijali. Poslije se nisam trebao ni opijati. Kasnije, kad je Slano likvidirano i svi njegovi zatočenici pobijeni, poslan sam u kotar Korenicu na čišćenje Srba. Što sam tu radio, znate…”

(Svjedočenje ustaše Jose Oreškovića partizanima, 1942.)

Kompleks Logora Jadovno je zatvoren između 15. i 20. augusta 1941. Zatvaraju ga Talijani - strahujući od ustanka progonjenih Srba. Mussolini zahtijeva reokupaciju i pacifikaciju zone B, koja je prema Rimskim ugovorima pripala Talijanima. Talijani su za sobom ostavili obilje dokumenata i fotografija koje govore o jezivim prizorima mrtvih muškaraca, leševa žena sa djecom uvezanih žicom. Posljednjih 2.123 zatočenika transportirano je u Jastrebarsko, Kruščicu i Jasenovac. Oni koji su dopremljeni u Jasenovac, bili su njegovi prvi logoraši. Zato se Jadovno osnovano spominje i kao preteča Jasenovca. Daleko najveći broj zatočenih i ubijenih u Jadovnom bili su Srbi, znatno je manje bilo Židova te ukupno stotinjak Hrvata, Slovenaca i drugih. Na stratištima Jadovnog ubijena su 73 pravoslavna sveštenika - svaki treći likvidirani sveštenik SPC u NDH. U neobilježenim jamama počivaju i kosti episkopa gornjokarlovačkog Save Trlajića i mitropolita sarajevskog Petra Zimonjića, sa kojima su se ustaše posebno brutalno obračunavale. Ekshumacija nikada nije obavljena, a žrtve sahranjene. Nikada se neće utvrditi tačan broj pobijenih u 132 dana postojanja logora, a više izvora govori o broju žrtava. Franjo Zdunić Lav, stanovnik Gospića 1941., u svome djelu „Kotar Gospić i kotar Perušić u Narodnooslobodilačkom ratu 1941-1945“, na osnovu vlastite spoznaje i procjene, govori da je u njemu ubijeno više od 37.000 ljudi. Fikreta Jelić Butić u djelu „Ustaše i Nezavisna država Hrvatska“ piše o 30.000 do 48.000 ubijenih, a Ljubo Boban prenosi navod iz Vojne enciklopedije Jugoslavije koji kaže da je u logoru ukupno ubijeno 72.000, a na samoj Šaranovoj jami 35.000 žrtava. U knjizi „1941 – godina koja se vraća“ Slavko Goldstein, sin u Jadovnom ubijenog Ive Goldsteina, procjenjuje broj stradalih na 24.000.

Dosad najobimniji rad na temu Jadovnog napisao je osnivač i dugogodišnji voditelj državnog arhiva u Karlovcu, dr. Đuro Zatezalo. U svojoj dvotomnoj studiji „Jadovno – kompleks ustaških logora 1941“, donosi mnoštvo izvora - izjave počinitelja zločina i preživjelih logoraša, akti zaraćenih strana, dokumente niza arhiva te raznih institucija NDH (poput: brojnih naloga uprave policije NDH, dopisa raznih policijskih uprava NDH upravi policije u Gospiću, priznanica željezničkih stanica o transportiranju i kompozicijama u kojima se navode datumi, broj i etnička pripadnost upućenih, izvještaja kotarskih oblasti upućenih Upravi za javni red i sigurnost NDH, u kojima se navode brojke pohapšenih i otpremljenih). Analizom i poređenjem svih dostupnih dokumenata Zatezalo je došao do zaključka da je u kompleks Jadovno, u vremenu od 11. aprila do 21. augusta 1941. godine, dovedeno ukupno 42.246 muškaraca, žena i djece. Od ukupnog broja dopremljenih Zatezalo oduzima 2.123 - to su oni koje ustaše nisu dospjele usmrtiti prije dolaska Talijana, i tako dolazi do brojke od 40.123 ubijena u Jadovnom, od toga na stratištima Velebita - 32.103, a na Pagu - 8.020. Autor je do kraja 1990. godine prikupio imenične podatke za 10.502 osobe. Raspad Jugoslavije onemogućio je daljnji rad na prikupljanju i izradi potpunijeg imeničnog popisa.

Inicijativa za obnovu i institucionalizaciju Jadovna

Na inicijativu potomaka žrtava i SUBNOR-a početkom 60-tih počinju se održavati komemoracije na Jadovnom. Formira se i spomen-područje Jadovno, no ono nikad nije bilo domišljeno, a ni izvedeno do kraja. Bez plana i dovoljne podrške jugoslavenske države, kroz niz usamljenih inicijativa, do 90-tih urađeno je uvredljivo malo. Definiran je tek djelomičan teritorij spomen područja, podignuta dva spomenika (samo mjesto logora, Šaranova jama), no uređenje nije dovršeno - nije izgrađen put i uređen prostor, nisu postavljene sve spomen ploče, nije određena institucija koja bi čuvala uspomenu na Jadovno, brinula se o prezentaciji, istraživanjima i naučnoj obradi.
Početkom 90-tih oba su spomenika u Jadovnom srušena, put do logora sasvim zapušten, na Pagu je razbijena spomen ploča i uklonjeni svi ostatci logora (ostatci baraka, bodljikava žica). Jadovno, gotovo dvije decenije, dijeli sudbinu mnogih drugih antifašističkih spomenika i antifašizma samog. Antifašizam ne dobiva primjereno mjesto u školskim udžbenicima, mnogi mediji i javne ličnosti neskriveno idealiziraju NDH, u društvu se često zaboravljaju, minoriziraju i opravdavaju zla ustaškog režima. Uprkos zvaničnom stavu države da Hrvatska počiva na antifašizmu, hrvatska stvarnost često daje suprotan dojam, 'kultura zaborava' i resentiman prema NDH postaju izuzetno prisutni.
Na inicijativu predstavnika naroda žrtava i potomaka na Jadovnom se ponovo počinje komemorirati 2009. kada o razmjerima njegove tragedije, o pravom značenju i zločinima NDH okupljenima govori predsjednik Republike Stjepan Mesić. Od tada Srpsko narodno vijeće, Koordinacija židovskih općina, Udruženje potomaka i poštovalaca „Jadovno 1941.“ i Savez antifašističkih boraca i antifašista vode trajnu inicijativu za obnovom i institucionalizacijom spomen-područja Jadovno. Uz podršku Vlade RH 2011. se obnavlja spomenik Ratka Petrića na Šaranovoj jami. Ponovo se postavljaju i dvije spomen ploče – ploča pobijenim grubišnopoljcima i ploča u uvali Slano (2010.). Spomen-ploča u uvali Slana je već iste večeri uništena. Do danas počinitelj ili počinitelji uništavanja spomen-ploče nisu pronađeni.

Obilježavanje Dana sjećanja na Jadovno 2013.

Dan sjećanja na Jadovno 2013. obilježiti ćemo 29. juna komemorativnim okupljanjem na Jadovnu, kraj Gospića i uvali Slana, na otoku Pagu. Organizatori komemoracije će u uvali Slana otkriti još jednom obnovljenu spomen-ploču, posvećenu žrtvama logora Slana i Metajna, izražavajući nadu da će ovog puta ostati neoštećena na mjestu autentičnog stradanja nebrojeno ljudi 1941. godine.
Mjesta stradanja čovjeka isključivo zato što svojim rođenjem i/ili svojim uvjerenjem pripada određenoj grupi moraju postati mjesta pohođenja i savjesti. Žrtava se ne smiju sjećati samo njihovi potomci. Sjećanje je obaveza svih nas.

Srpsko narodno vijeće
Koordinacija židovskih općina u Republici Hrvatskoj
Udruženje „Jadovno 1941.“, Banja Luka
Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske
Margelov institut

U biblijska vremena, starim Hebrejima su Levitskim zakonikom bili strogo zabranjeni intimni istospolni odnosi. Danas, moderno židovstvo, reformističkog, konzervativnog i rekonstrukcionističkog krila ima posve drugačiji pogled na LGBTIQ populaciju od ulutraortodoksnih zajednica. Mnoge sinagoge i židovske zajednice u SAD-u otvorene su gay ljudima. O tome da postoje gay sinagoge, gay rabini i kantori, do prije sto do dvije stotine godina, u vrijeme emancipacije židovstva, nije se moglo niti sanjati. Onda baš kao i danas postojale su gay osobe kojima strogi židovski identitet nije dozvoljavao – baš kao i pojedincima u kršćanskim vjerskim zajednicama – da svoj istospolni identitet javno ispolje i žive. U dominantno kršćanskoj Evropi bilo je teško uopće biti Židovom, a kamo li židovskim “pederom”.

U Hitlerovoj Njemačkoj homoseksualci židovskog porijekla bili su dvostruko obilježeni i nepoželjni, za njih je bilo namjenjeno posebno obilježje: žuti trokut bio je ukršten roza trokutom, te su dva suprotno ukrštena trokuta tvorila tako Davidovu zvijezdu. Kao homoseksualcima, za njih su bili namijenjeni nacistički koncentracijski logori. Sloganom “pedere u logore” i danas bi neki u Hrvatskoj za homoseksualne osobe otvarali logore, no već i ograničavanje LGBTIQ osobama pravo na vlastitu obiteljsku zajednicu, na zajednički život – jest jedan od vidova fašizma. Danas u kršćanskim protestantskim zajednicama i židovskim reformiranim zajednicama gay brak je stvarnost, on više nije san ili još gore tabu. Susjedna Mađarska ima dvije mlade vjerske židovske općine u Budimpešti koje su širom otvorene gay osobama.

Ulaskom Hrvatske u EU želimo da naša gay braća i sestre osjete slobodu življenja i ravnopravnosti, pa i u segmentu bračnih zavjeta. Margelov institut, koji se bori protiv antisemitizma i svakog oblika rasizma, je jedina gay friendly židovska organizacija u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, a nosi ime po reformiranom rabinu pokojnom dr. Mojsiju Margelu, kojeg su za života smatrali židovskim prosvjetiteljem.

Želimo da ovogodišnja LGBTIQ povorka ponosa kroz glavni grad Hrvatske protekne gay, baš veselo i dostojanstveno. Neka ispod duge 15. svibnja 2013. godine prođe cijela Hrvatska na putu prema EU.

Vaš Margelov institut, Zagreb, Hrvatska

Piše: MICHAEL FREUND


Izvorni tekst je objavljen u The Jerusalem Post, a prijevod je preuzet od novinske agencije Srna

JERUZALEM - Hrvatska nije uspjela da se suoči sa masovnim ubistvima počinjenim tokom Drugog svjetskog rata, iako će 1. jula biti primljena u EU, ukazuje list "Džeruzalem post". "Većem dijelu svjetske javnosti poznato je da su postojali koncentracioni logori poput Birkenaua, Dahaua, Treblinke i Bergen-Belsena, gdje su Nijemci i njihovi dželati sistematski pogubili više miliona nedužnih. Ali, koliko je njih čulo za Jasenovac ili užase koje su tamo počinili hrvatski fašisti", pita autor teksta Mihael Frojnd. Poznat pod imenom "Balkanski Aušvic", Jasenovac je, navodi se u tekstu, predstavljao najveću mrežu koncentracionih logora koju je ustanovila Nezavisna država Hrvatska, a koju su uspostavili nacisti 10. aprila 1941. godine. Nacistički vođa Adolf Hitler je vladavinu Hrvatskom dodijelio Anti Paveliću, koji je bio na čelu ustaškog pokreta, čiji je cilj bio da zemlju očisti od Srba, Jevreja i ostalih manjina. "Prateći primjer Nijemaca, Pavelić je usvojio rasne zakone protiv Jevreja, nametnuo je zabrane na slobodu njihovog kretanja i zabranio im da se bave raznim poslovima. Ustaše su ubile više od 30.000 Jevreja ili 75 odsto predratne jevrejske zajednice", piše u tekstu. "Džeruzalem post" podsjeća da je dva miliona Srba živjelo u Hrvatskoj i oni su bili glavna meta Paveliću i njegovim kvislinzima.
"Krvožednošću koju su još iskazivali njihovi nacistički saborci, ustaše su krenule u 'čišćenje' hrvatske teritorije spaljujući srpska sela, obezglavljujući sveštenike i gurajući pravoslavne vjernike u crkve koje su potom palili", ističe list. Više od 200.000 Srba, podsjeća list, prisilno je pokatoličeno, uz aktivnu pomoć zagrebačkog nabiskupa Alojzija Stepinca. "U logoru Jasenovac Hrvati su iskazali najzverskiju surovost i, prema brojnim svjedočenjima, ubili su nekoliko stotina hiljada ljudi neopisivim varvarizmom. U Jasenovcu nije bilo gasnih komora ili mašina za ubijanje, tako da je svako ubistvo izvršeno noževima, šipkama, sjekirama ili čak čekićima", ukazuje jerusalemski list. Ukoliko je Aušvic bio sinonim mehanizovanog ubistva, onda je Jasenovac bio otjelovljenje organizovanog manuelnog masakra, zaključuje list. U tekstu se napominje da su ustaše čak izmislile poseban nož pod nazivom "srbosjek" kojim su ubili ogroman broj Srba. "Poslije Drugog svjetskog rata i ustanovljavanjem komunističke Jugoslavije, logor je uništen. Jugoslovenski lider Josip Broz Tito želio je da potisne priču o Jasenovcu, jer nije želio da time naruši stvaranje novog, jugoslovenskog identiteta", podsjeća "Džeruzalem post". Kao rezultat toga, navodi se u tekstu, Hrvatska nije morala da se suoči sa djelima iz svoje mračne prošlosti i ta se stvarnost nastavila nakon nestanka Jugoslavije i sticanjem nezavisnosti Hrvatske.
"Zaista, i nakon odlaska hrvatskih lidera u Jerusalim da bi u Knesetu izrazili riječi izvinjenja, legat ustaša i dalje je veoma živ, pa čak i obožavan među nekim Hrvatima", konstatuje "Džeruzalem post". List kao primjer navodi da su u decembru 2011. godine održane velike memorijalne mise u dvije katoličke crkve u Zagrebu i Splitu za ustaškog lidera Antu Pavelića, uprkos činjenici da je odgovoran za smrt nekoliko stotina hiljada nedužnih.
"Može li neko da zamisli sličnu misu u Rimu za Benita Musolinija ili za Hitlera u Berlinu", pita list.
U tekstu se napominje da jedan od najpopularnijih pjevača u Hrvatskoj Tompson privlači nekoliko desetina hiljada ljudi na koncerte, gdje brojni mladi ljudi dolaze ponosno obučeni u ustaške uniforme. "Tompson ima ustaške slogane u svojim pjesmama, pa čak i pjeva pjesme u kojima se poziva na eliminaciju Srba", dodaje se u tekstu. Ključni dio problema, navodi list, predstavlja činjenica da sve ukazuje na to da je memorijalni muzej, koji je Hrvatska podigla u Jasenovcu, namjerno osmišljen da sakrije pravu prirodu stvarne namjene logora.
Prema riječima doktora Efraima Zurofa iz Centra "Simon Vizental", postavka u Jasenovcu je "obrazovna katastrofa". On je istakao da postavka govori o ustašama, a da pritom nije objašnjeno ko su bili i kakva je njihova ideologija bila, pa čak nema ni fotografija ustaških rukovodilaca logora ili počinilaca masovnih ubistava. Od ključne je važnosti, ističe list, da skriveni hrvatski holokaust počinjen u Jasenovcu ne bude gurnut u stranu
"Ukoliko ispravno ne govore o tome šta su ustaše činile u Jasenovcu, onda možete zamisliti o čemu uče djecu u školama u Hrvatskoj", istakao je Zurof. Prije nekoliko sedmica, nekadašnji član upravnog odbora muzeja Jasenovac Julija Kos takođe je izrazila zabrinutost zbog prirode postavke. U pismu upućenom stranim ambasadorima u Zagrebu, Kosova je istakla da postavka predstavlja lažnu sliku šta se tu desilo, nazivajući to "zamućenim i sistematskim izbjegavanjem jasnog izlaganja informacija". "Duže od sedam godina, uporno sam tražila od višerangiranih državnih zvaničnika da učine nešto po tom pitanju, ali su odbijali", navodi Kosova. "Pošto se Hrvatska kreće ka članstvu u EU, sada je vrijeme da se ta zemlja primora da se suoči sa svojom prošlošću. Istorija i njene pouke ne mogu i ne smiju biti potisnute, bez obzira da li su politički pogodne", zaključuje "Džeruzalem post". List konstatuje da hrvatske vlasti treba da izvrše drastične izmjene u Jasenovcu i da prestanu da se kriju iz nejasnih riječi. "Treba zabraniti održavanje vjerskih službi za ustaške zvaničnike, a obrazovanje o holokaustu treba da postane prioritet u hrvatskim školama", dodaje se u tekstu. U vrijeme kada je ekstremizam i antisemitizam sve jači širom Starog kontinenta, od ključne je važnosti, kako ističe list, da "skriveni hrvatski holokaust" počinjen u Jasenovcu ne bude gurnut u stranu. "Evropa je još u poziciji da iznosi zahtjeve i ne treba da se ustručava od toga. To je najmanje što mogu da učine u znak sjećanja na stotine hiljada nedužnih Jevreja, Srba, Roma i drugih koji su ubijeni u Jasenovcu", poručuje se u tekstu. U nedavno objavljenoj knjizi "Logori smrti Hrvatske”, autora Rafaela Israelija, predstavljena je je hronika doslovno nepoznatog genocida koji su ustaški fašisti, katolički sveštenici, kao i muslimani iz BiH počinili nad 700.000 Srba, Jevreja, Roma i neistomišljenika Hrvata u logorima smrti Jadovno i Jasenovac. Koristeći rezultate nedavnih istraživanja arhiva koji su bili objelodanjeni na Konferenciji "Jadovno 2011", autor otkriva katastrofična i stravična svjedočanstva o tome kako su ta zvjerstva bila izvršavana i dokazi uništavani. "To je prvoklasno naučno raskrinkavanje dosadašnje revizionističke istorije holokausta u Jugoslaviji za vrijeme Drugog svjetskog rata", kaže se u recenziji ove knjige.