U prepunoj dvorani SKD "Prosvjete" Središnje knjižnice Srba u Hrvatskoj održana je promocija knjige autora Salamona Jazbeca "Sociologija hrvatskog revizionizma". O knjizi su govorili za nakladnika i izvršnog urednika izdanja Alen Budaj, stručni recenzent prof. dr. sc. Svetozar Livada i naravno sam autor. Knjiga je jako dobro prihvaćena od strane publike. Donosimo Vam integralni tekst nakladnika.



RIJEČ NAKLADNIKA

Margelov institut iz Zagreba, kao nakladnik s ponosom predstavlja nastavak "Magnissimum Crimena", najnoviju knjigu Salamona Jazbeca pod naslovom "Sociologija hrvatskog revizionizma", s podnaslovom "Predjasenovačka i pojasenovačka glavinjanja u Hrvata". Ova opsežna studija na 464 stranice A4 formata, margina ispunjenih slovima, simbolično želi poručiti da su Margelov institut kao izdavač knjige ali i sam autor stavljeni na margine hrvatskog društva, koje je opasno zabrazdilo u revizionizam na svim nivoima, od vrha do dna, da se istina o povijesnom revizionizmu kao izrazito negativnom fenomenu mora neprestano razotkrivati, isti suzbijati istinom, jer je pojava revizionizma nešto što je postalo rak rana našeg društva, posebice od 1990-tih na ovamo. Specifičnost hrvatskog povijesnog revizionizma jest da se on nalazi u službi zločina i zločinačkih ideologija najcrnjeg vremena, a to je dio hrvatske povijesti za vrijeme nastajanja i trajanja fašističkog ustaškog režima i nakon njega, dok se danas isti režim nastojao i nastoji opravdati svim mogućim sredstvima, a antifašistički pokret sotonizirati do krajnjih granica, ne poštujući ni žrtve fašizma, žrtve Holokausta i genocida. Stoga je omot knjige ispunjen crnilom koje sugerira najmračniji dio hrvatske povijesti, mračni hrvatski revizionizam, ponor bez dna u koji smo strmoglavljeni onog trenutka kada smo kao društvo obezvrijedili prave istine o nama samima, o našoj povijesti koja nije samo crna i fašistička već je ona osvjetlana antifašističkom borbom hrvatskog naroda za slobodu od 1941. do 1945. godine. Ta borba i ti ljudi su obavijeni smogom revizionizma koje producira hrvatsko društvo na svim segmentima što je tragično jer nema gotovo nikakvoga otpora, dok se svaki pokušaji otpora guše već na samom začetku.

Knjiga obrađuje teme kao što su hrvatski klerikalizam, Stjepan Radić, Vlatko Maček, HSS, Izvorna hrvatska seljačka stranka Milivoja Ašnera, profašističko udruženje "Hrvatski junak", zatim se govori o antimasonskoj histeriji u Slavoniji prije Drugog svjetskog rata, antikomunističkoj, antisemitskoj i antimasonskoj djelatnosti u Banovini Hrvatskoj, Alojziju Stepincu, o prvoj žrtvi Holokausta za Grad Zagreb, hrvatskim navijačima, serijama "Duga mračna noć" i "Ponos Ratkajevih", zatim kako je u Hrvatskoj obilježena šezdeseta godišnjica pobjede nad fašizmom, o posjetu bivšeg predsjednika RH Izraelu, ali i revizionizmu u hrvatskim gradovima Zadru, Dubrovniku, Požegi, o Teslinoj godini, generalu Koradi, o odnosu Hrvatske prema Auschwitzu i druge teme, koje svojom sociološkom analizom daju između ostalog i odgovor na pitanje zašto se dogodio Jasenovac te zašto sve do danas kao društvo nemamo odgovoran stav prema onome što se tamo dogodilo.

Kao što sam već u samom uvodu rekao, knjiga je nastavak opće prihvaćene i hvaljene studije autora, što se usudio kritizirati stalni novi postav muzeja u Jasenovcu koji obezvređuje žrtvu i ne pokazuje povijesnu istinu onakvom kakva je ona na tom mjestu bila, a ta istina može se ispričati samo na jedan način, onako kako bi to htjela žrtva, a ne kako bi to htio prosječni hrvatski građanin opterećen hipotekom prošlosti. Knjiga “Magnissimum crimen – pola vijeka revizionizma u Hrvata – Hurbnocid, kako je Spomen-područje Jasenovac postalo jasenovačko područje zaborava”, kroz autorovu kovanicu hurbnocid došlo se do zaključka da se u Jasenovcu - a ja bih nadodao i u ostalim mjestima bivših ustaških koncentracijskih logora, gubilišta i zatvora - žrtve ponovno ubijaju jer su ubijena svaka sjećanja na njih, odnosno spomen-ploče i spomenici devastirani su divljačkim, barbarskim načinom devedesetih godina prošlog stoljeća, a da za to nitko nikad odgovarao nije, a s tom praksom nastavlja se i ove godine kada je pod okriljem noći uklonjena netom obnovljena spomen-ploča na mjestu bivšeg ustaškog koncentracijskog logora na otoku Pagu. O tome mediji, političari, predstavnici manjina, Predsjednik Republike, Vlada, hrvatsko pravosuđe i policija nisu rekli ništa. No iza tog velikog ništa krije se opće prihvaćena tolerancija i simpatija našeg društva prema neofašizmu koje je poprimilo tolike razmjere da nam se čini kako se autor prijašnje i sadašnje studije Salamon Jazbec uhvatio u koštac borbi s vjetrenjačama. Premda su mjesta bivših koncentracijskih logora štićena UN konvencijama, te konvencije izgleda u Hrvatskoj ne važe, žrtva se na taj način ponovo simbolički ubija, fašizam je iznova na djelu, ali ga ovoga puta nitko ne sankcionira. Takva tolerancija spram neofažizma, neonacizma i neoustaštva rezultira i javnom provokacijom nacističkog pozdrava ispred zgrade Židovske općine u Osijeku ove godine. U Gradu Zagrebu donedavno je jedan mjesni odbor devetnaest godina nosio ime ustaškog doglavnika Mile Budaka pod egidom hrvatskog književnika. Našom akcijom na Međunarodni dan sjećanja na Holokaust 27. siječnja 2010. godine ovom odboru vratilo se izvorno ime antifašističkog pjesnika Otona Župančića.

Iako je prethodna knjiga izašla 2008. godine, 2009. godine nismo zbog financijskih mogućnosti mogli objaviti rukopis druge knjige, pa smo ga iako s velikim problemima objavili ove godine, reklo bi se - usprkos svemu i usprkos svima. Prošla knjiga zbog svoje naslovnice jasenovačkog cvijeta i naslova koji asocira na “Magnum Crimen” Viktora Novaka ali i sadržaja koji kao pljusak ispire crnilo ustašonostalgije, bila je proskribirana čak i u hrvatskim knjižarama koje su je skrivale u skladištima čak po godinu dana, poglavito u provincijskim gradovima kao što su to Sisak, Požega, Vinkovci, Varaždin, Bjelovar, Osijek, Slavonski Brod ili su se knjige neprodane vraćale iz knjižara oštećene, vidljivo gažene cipelama, prljave, a jednom prilikom u paketu natopljenom vodom. Međutim nikada prave ili utemeljene kritike na studiju nije bilo jer je u njoj baš kao i u ovoj iznesena istina potkrijepljena izvorima građe s terena, te se jedino na taj barbarski način moglo obračunati s knjigom koja govori istinu na način da je se prešućuje ili šuta kao nogometnu loptu u skladištima knjižara. Prezir je to prema Jasenovcu, a i prezir prema hrvatskoj antifašističkoj prošlosti. Čak se i Uprava JUSP Jasenovca ispod žita okomila na knjigu i autora ali nikada javno jer nema argumenata kojima bi to učinila, umjesto da se posula pepelom i ispravila ono što je propustila učiniti, a to je na ispravan način prikazati Ustaški koncentracijski logor Jasenovac.

Knjiga koju danas predstavljamo pljuska je svima onima koji bi željeli da nas nema, no mi smo ipak ovdje. Radimo u iznimno teškim uvjetima. Od osnutka do danas naši mnogi projekti u Hrvatskoj su u pravilu uvijek odbijani bez pravih razloga, iako su na njima radili naši eksperti, a projekti su bili na visokom stručnom nivou. Tako nam je ove godine od strane Ureda gradonačelnika Grada Zagreba odbijena potpora projektu realizacije izložbe o povijesti Židova Grada Zagreba, a Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa odbilo je projekt izložbe o povijest židovske zajednice u Hrvatskoj, pa tako izgleda da o povijesti Židova u Zagrebu i Hrvatskoj nitko ništa ne smije znati odnosno ne bi trebao uopće znati jer se hrvatske institucije to ne tiče kada one instintucionalno podržavaju revizionizam par excellence. Obadvije odluke su dijagnoza stanja u Hrvatskoj. Godišnje potpore iz Državnog proračuna bile su minimalne. Nasrtaji profašističke hrvatske desnice i pojedinaca u njihovim medijima i internet glasilima bili su upravo neizdrživi, te smo uz posvemašnje negiranje hrvatskog antifašizma i sustavno sotoniziranje antifašističke prošlosti Hrvatske bili proskribirani i omalovažavani do krajnjih granica ljudske pristojnosti. U Hrvatskom društvu zavladala je prava epidemija povijesnog revizionizma, neofašizam se uvukao u sport, zabavu, u škole i na ulice. Netrpeljivost prema drugima i različitima postala je uobičajenom pojavom. Društvo je postalo bolesno, a potreba za denacifikacijom društva po uzoru na Njemačku nikada nije bila poželjnija. Tužno je živjeti u zemlji gdje se zločinci promoviraju u svece i mučenike, gdje se sa sportskih stadiona poziva na linč i ubijanje jedne nacionalne manjine, gdje se pjevaju koljačke budnice i veličaju simboli ustaške zločinačke ideologije. U svojem radu sustavno su nas ugrožavali i mediji u kojima vlada senzacionalizam i neprofesionalnost. Antifašističke udruge trpe blokadu u hrvatskim medijima, počevši od HINE i HRT-a, a kada se i izvještava o događajima i skupovima istih onda se izvještava na krajnje nekorektan odnosno neadekvatan način. Afirmativno tretiranje antifašizma u hrvatskom medijima tek je prigodničarsko. Ova knjiga kap je u moru otpora prema fašizaciji hrvatskog društva, a da je tome tako treba pročitati obje knjige autora Salamona Jazbeca i onda će svakome biti sve jasno o čemu ja ovdje govorim.



I na kraju mojeg izlaganja, ovu promociju posvećujem vrhunskom hrvatskom i jugoslavenskom znanstveniku svjetskog glasa ekonomistu i borcu za istinu i pravdu, naprednom misliocu, humanistu i velikom čovjeku dr. Branku Horvatu, koji je preminuo 18. prosinca 2003. godine. Omalovažavan za života u Tuđmanovoj Hrvatskoj, nažalost zaboravljen je i zapostavljen i danas. Stoga smo 2009. godine osnovali udruženje s njegovim imenom u Zagrebu kao trajno sjećanje na njegov rad, lik i djelo, a večeras ga se ovom prilikom i sjećamo.

Pozivamo Vas na promociju knjige Salamona Jazbeca "Sociologija hrvatskog revizionizma - predjasenovačka i pojasenovačka glavinjanja u Hrvata", koja će se održati u 18.00 sati 16. 12. 2010. u Središnjoj knjižnici Srba u Srpskom kulturnom društvu "Prosvjeta", Preradovićeva 18/I.

Uz autora govore: Alen Budaj, urednik i nakladnik te direktor Margelovog instituta i prof. dr. sc. Svetozar Livada, stručni recenzent, sveučilišni profesor sociologije u mirovini.

10. prosinca 2010. godine Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa u potpisu predsjednika Povjerenstva za provedbu natječaja Ivana Milanovića Litre, diplomiranog teologa, obavjestilo nas je o tome kako naš projekt "Izložba - Povijest židovske zajednice Hrvatske" u području izvaninstitucionalnog odgoja i obrazovanja djece i mladih u školskoj godini 2010./2011. nije prošao. Iako je za projekte izdvojeno sveukupno 7.050.000,00 kn, za naš projekt nije se našlo sredstava, bez obzira što je u projekt bila uključena kao partner Škola primjenjene umjetnosti i dizajna koja bi izrađivala eksponate (te bi se sredstva iz proračuna na taj način vratila u sustav), školska djeca koja bi radila na projektu kao i korisnici projekta - kao što su druga djeca, studenti i omladina - naučili bi puno o toleranciji i razumjevanju drugog i različitog, no Ministarstvo nije našlo shodnim financirati taj kvalitetan projekt pod rukovodstvom mr. sc. Julije Koš. Iako je projekt prema riječima Ministarstva udovoljio "formalnim i administrativnim uvjetima Natječaja", odbijen je već u samom startu po odluci državnog tajnika Stipe Mamića 29. listopada 2010. godine, a na tu odluku moglo se i žaliti u roku osam dana. Kako nam ta odluka nije bila dostavljena poštom, mi nismo bili u prilici niti na žalbu, jer smo tek sada nakon dva mjeseca primili obavijest (Sic!). No mnoge udruge koje po svojoj osnovnoj djelatnosti potpadaju pod Ministarstvo kulture i Ministarstvo zdravstva, udruge s projektima koji su izrazito malog znanstveno-obrazovnog značaja nego li naš projekt prošle su na natječaju. Izgleda da naši projekti nisu dobro došli jer povijest hrvatskih Židova našim državnim institucijama ne znači mnogo. Zašto? Dovoljno je pogledati listu odobrenih projekata, uostalom pitajte njih!

Osam godina nakon tiskanja knjige i sedam godina nakon smrti autorice po prvi puta predstavljamo biografsku priču Zdenke Novak rođene Steiner pod znakovitim nazivom “Kad se nebo srušilo”. Zanimljiv literarni uradak kojim autorica govori o svojem odrastanju, mladosti, školovanju, zagrebačkoj sredini u kojoj je odrasla, a zatim i o udaji gdje ljubavnu sreću dvoje mladih ljudi prekida tragična sudbina Drugog svjetskog rata. Njezin suprug, zagrebački mladi odvjetnik Fritz Brichta deportiran je u Jasenovac i tamo ubijen, a Zdenkini roditelji otac Lavoslav Steiner (vlasnik veletrgovine papirom i ljepenkom smještenom na Jelačić placu br. 12) i majka Elza Steiner rođ. Merkadi također su odvedeni na put bez povratka u Jasenovac, dok je sestra Mirica Steiner nestala u paklu ustaškog logora na otoku Pagu. Tako se te 1941. godine doista srušilo nebo nad životni put mlade Zdenke, koja je bježeći prema talijanskom teritoriju na Sušaku i suradnjom s komunistima te ilegalnim radom, a kasnije i pristupanju partizanima pronašla put spasenja i na taj način dočekala kraj rata. U tim teškim vremenima izbjeglišta van ustaškog Zagreba imala je tek između 34 i 36 kg tjelesne težine, no Zdenka nije klonula duhom i željom za životom. Živeći i preživljavajući Zdenka je živjela za svoje najmilije koji su ubijani od ustaških zločinaca.

Najcrnji dani autorice počinju u njenom rodnom Zagrebu u koji 1941. godine ulaze njemačke trupe koje stanovnici grada dočekuju kao oslobodioce s cvijećem, slatkišima i voćem. Osvajač i okupator kojemu je na taj način iskazana neviđena dobrodošlica nije predstavljalo dobar razvoj događaja u danima i godinama koji su uslijedili za židovsku i srpsku zajednicu u toj nakaznoj kvislinškoj tvorevini nazvanoj Nezavisnom Državom Hrvatskom. Ta takozvana država bila je teroristička tvorevina stvorena na tuđoj nesreći, pljački, masovnim ubojstvima u kojoj nije bilo sunca, svijetla niti sreće jer se nebo srušilo onog trenutka kada su ljudi kao što su Srbi, Židovi i Romi proglašeni nepoželjnima pa su temeljem rasnog zakonodavstva na tisuće njih bili istrebljivani bez milosti.

Zdenkina obitelj koja je bila dobro informirana o događajima koji su se spremali nije ni slutila da će događanja koja će uslijediti nakon uspostave Pavelićeve NDH uništiti svijet kakav su poznavali i u kakvom su do tada živjeli. Pravedni i dobronamjerni sa smislom za ljudskost Steinerovi su se bavili mišlju bjega na sigurno u Ameriku, no ipak su ostali u Zagrebu, dok je njen otac Lavoslav naivno vjerovao da će austro-ugarsko domobransko ordenje i medalje zaslužene u Prvom svjetskom ratu pomoći kod zaštite čitave obitelji. Još dok je bio na životu u logoru njen otac brinuo se o isplati plaća svojim namještenicima Hrvatima jer nitko nije mogao ili barem nije želio vjerovati da se takva zvjerstva čovjeka nad čovjekom uopće mogu zamisliti, a kamoli izvršiti.

Najmučniji dio knjige za Zdenku je bio opis stradanja obitelji i njene borbe za preživljavanjem. Ona o tome piše slijedeće: “svi mi koji smo to preživjeli toliko smo opterećeni tužnim i sumornim uspomenama da suze lijevane kroz mnoga stoljeća ne bi bile dovoljne da oplaču našu sudbinu... Mnoge manjine i grupe trpjele su i stradale kao i mi. Srbi su bili masovno ubijani, komunisti mrcvareni i vješani, a koncentracijski logori punili su se nedužnim žrtvama...Pišući ovo otvaram rane koje će ponovo krvariti i peći, koje će gorjeti pod slanim kapima suza, suza koje istovremeno i liječe”.

Zdenkina knjiga nastala je kada je boraveći u Americi jednoj školskoj bibliotekarki odgovarala na pitanja o Drugom svjetskom ratu, stradanju i patnjama koje je proživjela. Potaknuta traumatičnim iskustvom odlučila je napisati svoju istinitu priču o tim događajima za koju je vjerovala da će biti od općeg značaja za židovsku zajednicu, jer se o stradanju Židova u Jugoslaviji zapravo razmjerno malo pisalo, pa se Zdenka kao preživjela osjećala pozvanom da svoja vlastita iskustva prenese svojim najmilijima i naraštajima koji dolaze nakon nje.

Tužna i istinita Zdenkina priča drugačije bi živjela u jednom sređenijem društvu kakvo je njemačko ili englesko koje ima razvijenu empatiju prema stradanju Židova i naklonost prema antifašizmu. No u našem slučaju, Zdenkina priča ostala je prešućena i u vlastitoj zagrebačkoj židovskoj zajednici u kojoj je ponikla, te je knjigu tiskala Udruga umjetnika “August Šenoa” iz Zagreba, dok promocija iste knjige nije održana niti u jednoj hrvatskoj židovskoj općini, stoga smo odlučili da priča Zdenke Novak ne smije ostati zaboravljenom. Zdenka i njen drugi suprug Zdenko Mattersdorfer za kojeg se udala koncem 1946. godine u Zagrebu preživio je četiri godine u njemačkom zarobljeništvu. Problemi s kojima su se susretali u novoj Jugoslaviji primorali su ih da se 1948. godine trajno isele za Izrael, no gotovo ništa osim tužne prošlosti nije ih više vezalo za staru domovinu. Nakon dolaska u Izrael rodio se njihov sin Dan, a novu budućnost u novoj domovini započeli su znakovito i s novim prezimenom Novak. Danas, Zdenkin sin izrazio je svoju osobnu zahvalnost što se istinita priča njegove majke konačno prezentira u Zagrebu.

Evo to je ukratko priča o Zdenki Novak i njezinoj knjizi u kojoj možete pronaći zanimljivu životnu priču koja se do sada nalazila skrivena jer za istinu o Holokaustu, stradanjima Židova i Srba te ustaškim logorima, za neke ljude još uvijek u Hrvatskoj nema mjesta koliko ima mjesta negaciji Holokausta, uljepšavanju slike ustaškog režima i negiranju antifašističke prošlosti Hrvatske. Upravo predstavljanje Zdenkine priče pomoći će da se glas autentičnog svjedoka tih događaja ne zaboravi, ali i da se uz Zdenkinu biografsku priču prisjetimo sudbine ljudi čije herojstvo i mučeništvo ne smijemo nikada zaboraviti. Sjećanja na njih trebaju nam biti upozorenje da si ljudski rod nikada više ne smije dozvoliti da čovjek postane besćutnim strojem za istrebljivanje drugih i različitih jer upravo te različitosti čine nas bojatijima, a naš svijet šarenijim i ljepšim. Priča Zdenke Novak treba nas naučiti toleranciji, a njen optimizam i vjera u ljudsku dobrotu unatoč proživljenih strahota Holokausta treba svima nama biti uzor ljudskosti, tolerancije i razumijevanja.

Promocija knjige održala se 9. prosinca 2010. godine u Zagrebu. O ulozi žena u Narodnooslobodilačkoj borbi Hrvatske govorila je predsjednica Saveza antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske dr. sc. Vesna Konstantinović Čulinović, o ulozi Židova u NOB-u Salamon Jazbec, a o samoj knjizi pokojne autorice Zdenke Novak direktor Margelovog instituta Alen Budaj, dok je promociju vodila prof. Katica Sedma, potpredsjednica SABA RH.