četvrtak, 29.11.2007.

A NEZNAN NASLOV KOJI BI OPISA POST... :(

eh...evo i ja se sitila napisat post...ovaj nece bit nesto dug..zavisi kako me pukne inspiracija...a nece me uvatit onakva ka i za prosli post...
A sta da vam kazem....danas sam u novinama citala o one dvi cure sa raba....i zapitala san se sta u njihovim zivotima nije valjalo...bile su i uspjesne i lipe.....stvarno nerazumin....a sta me najvise pogodilo je to da su one o svom samoubojstvu pricale prijateljicama otprilike godinu dana...i govorile im kako to mora bit strogo cuvana tajna...a znate nas ¨dicu¨... kad nam se neko povjeri mi cemo to cuvat...a ima i onih koji to odma izlaju drugima....i sad se ja pitan zasto te dvi cure nisu imale lajave prijatelje...mozda bi ih to spasilo...a stvarno nerazumin...neznan sta da vam kazem...osim da izrazavam ogromnu sucut obitelji i prijateljima...
Eto ljudi moji ovo je bilo kratko javljanje...uzivajte mi....sve vas pozdravljam...booookkk

subota, 10.11.2007.

ZA DUSU...

Nije me jako dugo bilo tu, znam..Jeste me zaboravili? Ja vas nisam.. Morate mi oprostiti, nisam bila tu, nisam imala Internet…
Jeste osjetili ikada, onako da u trenu kao da zamrzite sve, znate onako kad unutra (ne znam objasnit di točno, ali mislim da znate, ono unutra duboko, tamo između srca i trbuha) osjetiš istodobnu ljutnju i bol i bijes, da, da bijes, kad osjetite jaki bijes i hodate smireno, a zapravo bi poželjeli stati i vristati, gurnit nekog pored sebe (nije bitno jer ga ne poznaješ). Zamislite da se pritom nalazite u nekom hotelu na nekom poslovnom meetingu i da uhvatite osobu koja bi ti tribala biti kao neki idol i uhvatite ga kako vara svoju ženu sa mlađom curom, istom curom koju sutradan bude promovirana.
Poželite prestat vjerovati u ljubav?
A cinik u meni ponovno je zaspao. Ostavljajući pomalo gorkast trag zašto nešto mora biti kako bude..
Ali srce kaže da postoje nevidljive sfere. I da sve ima svoj razlog.
Sigurna sam da osjetite koliko god to skrivali u sebi i kimali u nevjerici glavom zaboravljajući koliko ste kao dite virovali…
Stojeći tako na mostu ukopana cili trenutak, odjednom sam osjetila kako mi je hladno. I pomislila sam kako moram pronaći neke tople rukavice. Ovo će bit hladna zima da pticu kao sto sam ja…
Polako sam se okrenila i točno osjetila kamo želim otići.
Vjetar je ove godine odlučio ne promijeniti smjer.…Sve će doći na svoje, samo treba vremena, kao da je šaputao iza ramena i gurao me naprijed…
A grad…a grad je čekao samo na mene da povučem gas na slijedećem križanju i odem zagrliti nekoga ko već sigurno spava
***
Naime....
Jednom sam pročitala negdi da ona vrata koja sa žudnjom gledamo jednostavno samo moramo otvoriti, naći u sebi hrabrosti i samo povući kvaku. To je najbitnije što trebamo napraviti, kasnije će se sve samo od sebe posložit..
Pa ajde, pomislila sam, ajde da otvorim ta vrata...
Sutra me možda više neće biti.
Ali danas sam TU.
Da, jednostavno danas sam TU.
I otvarajući naglo prozor galebovi su poletjeli prema moru. Osjetila sam opet vjetar i onaj miris.. Onaj miris…
I znala sam da sam sretna…. Sretna jer postojim.
I poželim trčati naglo dolje, poljubiti onu tetu koja prodaje autobusne karte na stanici, zagrliti ženu u dućanu, skočiti u prvu veću baru, vrisnuti onako glasno i uhvatiti nekog za ruke i zavrtiti se…
I obećajem si čvrsto. Obećajem si jako. Da neću dopustiti više nekim ljudima da me povrijede. Da neću više ni suzu pustiti radi onih koji to ne zaslužuju. Da ću uvik volitii svit ovako, na isti način.
Mislim da je vrijeme da počnem raditi ono šta osjećam i šta želim.
Mislim da me vrijeme neće čekati da napokon krenem…
I opet sam osjetila onaj nemir i miris… I odlučila sam…
Necu odustajat od nekih stvari tako lako….trudit cu se da bude onako kako zelim….i kad to napokon ako je moguce ostvarim….trudit cu se da to olako ne izgubim…MISLIN DA OSOBA KOJOJ JE OVA ZADNJA RECENICA POSVECENA DA CE SE PRONAC U NJOJ
Ljudovi moji ja vas sve puno volim….iden san ca…pa pa…
KI$$

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.