Počeli su rokovi pa sam se vratila blogu
Danas sam pročitala nekoliko stranica knjige i objavila to na Goodreads. Pogledala sam neki film davno prije, zabilježila to na Letterboxd a serije koje pratim uredno bilježim na TV.com. Na Instagram mogu staviti slike svega što jedem, Bubbles i Harpija me nagovaraju da i tamo provodim svoje slobodno vrijeme. Možda ih poslušam, iako nisam stalker kao oni i nemam neku potrebu pratiti ljude, kada mi dvije bitne osobe kažu istu stvar, bilo bi u redu da ih poslušam. Na Twitteru mogu pratiti Jadranku Kosor. Mogu se pohvaliti da sam na Facebooku povezana s ljudima s kojima nikada ne komuniciram, ali sam ih jednom upoznala negdje, ili sam upoznala nekoga tko ih je jednom negdje upoznao... neke ljude sam upoznala u vrtićkoj dobi, a povezana sam i s mamom. Pa ako je to nekom bitno, zabilježeno je. Studomat prati moj napredak na fakultetu, na forum.hr-u sam poslala Harpijinu anketu, na youtubeu nekada provodim više vremena nego što mi je drago priznati. Google prati svaki moj korak, na Blog.hr-u bilježim svoje lude misli. Tumblr čuva sve moje opsesije a razni mailovi sve moje prepiske s profesorima i razne spam-ove. Ako nekog zanima kakve parfeme volim, znam da sam i to negdje bilježila ali sam zaboravila gdje. Ako uključim GPS na mobitelu, mogu svima dati do znanja gdje sam. U jednu aplikaciju bilježim (ne)redovitost svojih ciklusa, svoju kilažu, visinu, tjelesnu temperaturu, mogu zabilježiti i kako se taj dan osjećam, imam li ikakvih neobičnih simptoma, probavnih smetnji... ma, sve.
Zato kad umrem, želim da se na moj nadgrobni spomenik ugraviraju linkovi na sve te moje stranice, da jednog dana, kad praunučad moje susjede pita kakva sam ja bila osoba, susjeda može izvaditi svoj lebdeći, hologramski tablet, ukucati linkove i pokazati svojoj praunučadi sve, od toga koje sam serije pratila, koje sam ljude možda poznavala, koja mi je bila omiljena hrana (kad doznaju, neka mi jave), gdje sam putovala i kakav mi je bio menstrualni ciklus.
Ne planiram počiniti neke velike zločine u svom životu (osim što planiram pokoriti svijet, čim smislim kako), pa me nije strah da će me efbiaj, ciesaj, ciajes, Zagrebački plavci ili moja baka pratiti na internetu, jer će nabasati na kilometre ubitačnih tekstova s bloga, pa će brzo odustati i otići pratiti kriminalce, što bi i trebali raditi. Jedino me može biti strah da će pronaći ski- sasvim legalno kupljene filmove, glazbu i igrice... a ako je to grijeh, rado ću u zatvor.
Tako da nastavljam svakim svojim korakom zagađivati internetsferu, s velikim osmijehom na licu. Samo uljudno molim Google i startpage (isto kao google, samo privatnije) da obrišu moj history kad jednog dana umrem (u dubokoj starosti, nadam se).
Pozdrav! 
