Prokletstvo francuske salate
Svake godine, oko Božića i Nove Godine, u mom se želucu nešto promijeni. Naglo se poveća i stalno traži još.
Još francuske salate.
Krene naizgled nevino, francuska salata uz ručak. Razvija se velikom brzinom, francuska salata na kruhu preuzima ulogu užine, francuska salata na kruhu preuzima i ulogu večere. Francuska salata postaje doručak, u početku uz kruh, pa zatim uz sve što se nađe u kuhinji.
U finalnoj fazi jedem francusku salatu žlicom i plačem zbog svog lošeg tena, povećanog trbuha i sniženog samopouzdanja... no to nije bitno.
Bitna je francuska salata.
Ona je svugdje. Kapa sa stola, tragovi se mogu pronaći na fotelji, tipkovnica je od nje masna, na ekranu su njeni bijeli tragovi. Kako, ne znam ni sama.
Pogledam zid i tako je! Zid je francuska salata. Ne moram se više dizati s kreveta, mogu jezikom do nje. Osjetim da mi je krevet mekan. Oh, da. I on je francuska salata. Sišem krevet kao da je izvor života. Utapam se u francuskoj salati... no to nije bitno.
Bitna je samo francuska salata.
Pogledam kroz prozor, sve je bijelo. Od snijega? Pogrešna pretpostavka, to mora da je francuska salata. Ono zeleno nisu iglice bora, to su mali krastavci. Francuska salata pada s neba, pokriva krovove kuća i zgrada, rasvjetu, cestu, livadu. Ona je svugdje i ne mogu prestati misliti na nju. Nekoliko dana moja opsesija postaje agresivna i cijela obitelj mi je sumnjiva. Sigurno mi žele pojesti svu francusku salatu. Kako da ih zaustavim od te bijele sreće? Koliko suza moram izliti da shvate koliko me strah... no to nije bitno.
Samo je bitna francuska salata.
Mašem rukama ispred kutije francuske salate, ne bi li otjerala ostale ukućane. "Iš! Iš! Šu!" vičem ja, ne bi li ih uputila na druge namirnice. Ljutim pogledima ih gađam, pa se napokon okrenem svojoj francuskoj salati, otvorim kutiju, zaronim u sadržaj. Plivam, ronim, gutam.
To je takva sreća da cijeli svijet odjednom izgleda kao raj. Ne razmišljam o seminarima, ispitima, problemima... nije to bitno.
Bitna je... no, francuska salata, naravno.
Jedan dan, zadnji dan moje opsesije, otvaram kutiju i uviđam da je prazna. Isplačem gorke suze, iluzija sreće se ruži kao kula od karata i stojim gola pred golom istinom. Francuske salate više nema. Ružičasti (ili više bijeli) svijet se rastopi i svugdje je ružna bljuzgavica, želudac mi se okreće. Nisam tražila takav svijet! Gdje je nestala ona divna bjelina?
Uzimam novce i odlučujem da ništa nije bitno, idem po još.
Još francuske salate.
Skoro oblačim cipele, jakna mi već u ruci. I onda osjetim.
Prošla je sezona francuske salate. Jede mi se nešto drugo. Ne da mi se do dućana.
Spremam novčanik i život ide dalje.
