***bojim se mraka...(pogotovo u šumi,kraj autoceste)***
dok ovo pišem još mi se tresu ruke.Danas prije sat vremena vraćala sam se autobusom iz poreča,koji je rekao da me može ostaviti na djelu ceste koji se spaja za novigrad i neka nazovem nekoga da dođe po mene.Nazvala sam prijateljicu,objasnila joj i ona je krenula.Tada je bus stao, a šofer mi je samo rekao:"Evo!tu izlaziš!"U tom trenutku sam shvatila da su me ostavili usred ničega,na spajanju autoceste na običnu cestu,gdje mi ništa nije jasno...ni otkud bi prijateljica trebala doć ni ništa...i sinulo mi je da je ona sasvim negdje drugdje,na mjestu koje sam ja očito pogrešno shvatila.Zvala sam ju mali milijun puta,ali nije bilo odgovora.Nakon 20 minuta čekanja,odlučila sam slijediti upute tabele "NOVIGRAD 5km"...i odlučila početi hodati,dok se prijateljica ne pojavi sa autom.Najednom sam se našla u mraku gdje ne vidim prst pred sobom,pokraj mene auti jure na cesti,a oko mene šuma u 10 sati navečer!Treba možda spomenuti prije da se ja BOJIM MRAKA!!!
bojim se biti u mraku u svojoj toploj sobi,a kamoli u nekoj šumi,kraj autoceste u sred ničega osim stabala,vjetra,hladnoće i noći!U tom trenutku sam se slomila i počela plakati!na mobitelu sam imala samo 4 kune i znala sam da nikoga ne smijem zvati za slučaj da se frendica javi!!!hodala sam dalje i stala su mi 3 auta i pitali ako trebam prijevoz...(drugi je bio pijani starac)...nikad u životu nisam sama sjela u tuđi auto pa sam rekla da neću ni sada...i nastavila sam u plaču hodati po mraku i odjednom se ispred mene začulo lepetanje krilima uz odvratno kreštanje.neki se fazan očito mene uplašio i izletio iz trave!naravno on je mene uplašio još više,toliko da sam vrinula...čula sam glas kako mi odjekuje u šumi...hodala sam i dalje,tresući se i od hladnoće i od straha...odjednom sam čula korake,najprije samo jedne polagane,pa više ubrzanih koraka,pa glasno dahtanje.kako se auto približavao nekoliko je oči zasvijetlilo u mraku!
protrnula sam i nisam se mogla pomaknuti s mjesta...svjetlost se približavala i shvatila sam da su to konji koji su u tom ograđenom djelu šume.znam tu cestu jer njome idem svaki dan iz škole.nastavila sam hodati,a konji su me pratili sa druge strane ograde...inače obožavam konje,ali sad mi se baš nije sviđalo to što me prate!odjednom je jedan auto stao,ja sva uplakana,razmišljala sam dal da pobjegnem ili da ljubazno odbijem!i odlučila se za ovo drugo...u autu je bila frendica koja se u međuvremenu nakon pola sata čekanja na pogrešnom mjestu vratila kući i pročitala poruke gdje sam joj ja objašnjavala gdje sam.(sabs puno hvala) u autu sam se rasplakala ko nitko...neznam zašto???valjda jer je sve bilo gotovo!uglavnom neznam dal sam preboljela strah od mraka,ali znam da sam jaka osoba jer sam preživjela sama u šumi i mraku,najstrašnijem meni zamislivom mjestu.
hvala puno i nix koja je zvala okolo ljude da me dođu spasiti,a hvala i dini i nicole na pokušavanju dolaska po mene!
ajme kako ja imam zanimljiv život!možda malo previše...
10.11.2007. u 22:39 |
K |
5 |
P |
# |
^
| < |
studeni, 2007 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
|
|
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (1)
Studeni 2007 (1)
Listopad 2007 (2)
Rujan 2007 (3)
Kolovoz 2007 (3)
Srpanj 2007 (3)
Lipanj 2007 (4)
Svibanj 2007 (5)
Travanj 2007 (9)
Ožujak 2007 (9)
Veljača 2007 (5)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
***malo o meni***
ime:LUANA
nadimak:luly,luy,marchelina...
na svijet došla:kobnog 02.06.1989.god
horoskop:blizanac
živim u:najljepšem gradičku na svijetu NOVIGRADU
friendship::miic,dinčy,sabs, vandach,nix,nicole...
love:sve perfect 
5 najvažnijih stvari za život::zdravlje,pamet,ljubav, sex i sreća
obražovanje:jezična gimnazija u poreču
jezici:volim engleski,talijanski,njemački prezirem,latinski deklinacije,doma po domaće (čakavsko narječje)
ne volim:ogovaranje,laži,razgovorčiće o "krpicama,kolekciji proljeće ljeto,make-up-u,slavnima itd"-radije me odmah upucajte
mane::uvijek kasnim,odugovlačim,prebrzo zaključujem,brzopletost
vrline:bez obzira na sve svima ću pomoći kad je potrebno,dobar profesionalni savjetnik i tješitelj
moto:live every day as if it was your last cause one day it will be
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
BOJAN
DANIRA
DINČY
NINA-rebro
SABS
NIVES
BARBY
TINČ
M.R.POHOTNICA
MARTINČEK
S.P.Q.R.
HERTZ
***slikice***
se nadam da svi kuže ovu sliku hehe
auch!!!
ovo sam vam ja
*bojan i ja*
ja i dinchy,ja sam ovo ne-crveno
moja vandach sa "michael jackson" nosom
me,vandach i miic
moje wibice jaisy i maiko
jaaaaaaaaaaaaaaaaaaa
moja najdraža miica ili miić ili mala mia...a nju nju nju
***ja i moj bojan***(znam,ne vidi mi se nos)
moja sabsica-narcis...
sve i svašta
GAVRAN-Edgar Allan Poe
Jednom jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" ,
Samo to i ništa više.
Ah, da, još se sjećam jasno, u decembru beše kasno
Svaki ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah, nje sada nema više.
Od svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo to je, ništa više."
Ohrabrih se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak je tamo, ništa više.
Pogled mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući, sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora" ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo to i ništa više.
Kad u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno", ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno, srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar to je, ništa više.
Prozorsku otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti, sjede, ništa više.
Ovaj stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim, mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni, mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče Gavran: "Nikad više".
Začudih se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju ili pticu, što nad vratima se njiše
S tim imenom "Nikad više".
Ali Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići će i on kao nade što me ostaviše".
Tad će Gavran "Nikad više".
Dok ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od "nikada-nikad više".
Al taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć stalno: "Nikad više".
Sjedih tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici, čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O n a ne će nikad više.
Zrak tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo", viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama, al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci, reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Zli proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru, od koje me rastaviše?"
Reče Gavran: "Nikad više".
"Dosta ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče Gavran: "Nikad više".
I taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost, što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat ne će - nikad više!
