U ovim poslednjim decembarskim danima, rano jutros, napravim fatalnu grešku: kupim na kiosku nekakve novine, uđem u trolejbus, sednem, otvorim novine iz kojih mi ispadnu dve srednje oglasne strane. Bez obzira što sam levom čizmom ugazio u lik dr. Voje Koštunice koji je na slici podigao ruke i pokazao svih deset prstiju – dobro je, pomislim, ništa nije amputirano – shvatim da je ovim stranama predizborni govor tekućeg predsednika Vlade: podignem oglasni prostor, nogom očistim blato i pronađem šest ključnih naslova kojima nas dr. Koštunica preklinje da glasamo za njega: "Jedna i nedeljiva Srbija", "Srbija napreduje sigurnim korakom", "Narod najbolje zna", "Kosovo i Metohija je Srbija", "Ravnomerno razvijena Srbija" i, naravno, "Živela Srbija".
Drogiran ovakvom srboidnom ponudom, ništa ne primećujem: ni gužvu u trolejbusu, ni da mi na leđima vise tri penzionera i dve sexxy penzionerke, ni truckanje Cvijićevom ulicom, ni kamione i šlepere koji veselo prolaze kroz grad ostavljajući iza sebe ciklon b u lepršavim oblacima crnpurastog dima, ništa ne vidim, čitam Koštuničine reči i neka me, bože mi oprosti, milina obuhvati oko bubrega, pomislim da Koštunica ima terapeutsko dejstvo, nešto kao The Healer, učini mi se da su Vojine reči kao melem, najlepši dar mojim bokovima, a onda shvatim da mi je jedan iz grozda penzionera koji se levom rukom hvatao za šipku drugom rukom zavukao ispod jakne, uhvatio za dupe pa ne pušta.
Potpuno smiren svetovnošću Koštuničinih reči koje kao dekongestiv olakšavaju disanje jer u sebi sadrže pravoslavni terpin hidrat i umirujuću askorbinsku kiselinu – spontano izazivajući nauzeju, palpitaciju srpskog srca i alergijske reakcije na penisu – umalo da usred trolejbusa, kao monah, ustanem, rukom zaustavim vreme i prostor, i ljudima pročitam ono što rađa svaku svežu suzu na devičanskom listu tek dehidriranog jorgovana.
Ali – pomislim u nedohvatu holesteramina – da je možda bolje da dijalog sa Vojom vodim pred čitaocima Ferala, vole ti čitaoci-manijaci lijepu srpsku reč, biće to prigodan poklon napaćenom hrvatskom narodu koji se, sasvim izgubljen bez parlamentarnih izbora, ovih dana okrenuo eskapizmu shoppinga, tajno zavideći Srbiji na odluci da se sve pretvori u politiku, čak i fucking Novu godinu!
KOŠTUNICA: Dragi moj Lukoviću, naše su teškoće tolike i iskušenja pred nama tako velika da nam treba svaki naš čovek i svaka stranka kojoj je Srbija zajednička kuća.
LUKOVIĆ: Tako je, dobri moj Vojislave, možemo se razlikovati u političkim metodama ili stranačkim interesima, ali postoje kosovski ciljevi veći od svih nas i značajniji od svake vojne razlike među nama. Jedino me malo jebe ono pominjanje "zajedničke kuće". Budući da znaš da već vekovima živim u zajedničkoj kući (hrvatski: soliter), na ognjištu od trinaest katova, teškoće i iskušenja glede liftova, nestašice vode, više bih voleo da Srbiju vidim kao zbir malih kućica nego kao jednu kućetinu. Tko će, recimo, biti predsednik Kućnog saveta?
KOŠTUNICA: Dragi Lukoviću, naš je poziv svim strankama da stanemo pred te ciljeve, da vidimo koje će poslove kome od nas dodeliti građani, i da onda svako svoj deo posla radi u ujedinjenoj i jedinstvenoj, našoj zajedničkoj Srbiji.
LUKOVIĆ: Moguće je, prepametni Vojislave, da te nešto nisam dobro razumeo. Nije mi jasno ovo "stajanje pred ciljevima", znači li to da kad imamo cilj moramo da stojećki odrađujemo posao, zašto, bre, ne sednemo kao ljudi i dogovorimo se, koji kurac da stojimo?
KOŠTUNICA: To je obaveza svih nas proistekla iz odziva građana na Referendumu.
LUKOVIĆ: Ako misliš na Referendum oko Ustava, koji smo natčovečanskim naporima guranja u kutije progurali u poslednjih deset minuta glasovanja, onda se lako mogu složiti da drugog izbora nismo ni imali.
KOŠTUNICA: Ako mi ne razumemo narodnu krađu, kako će narod razumeti naš lopovluk!
LUKOVIĆ: Dopalo mi se, Vojo, ono što si rekao: da Srbija može da gradi napredak na temelju poštenih kompromisa, a ne na političkoj isključivosti i političkom ekstremizmu. Budući da u rođenoj koaliciji imaš baš ljude koji nikad nisu bili isključivi ili, daleko bilo, ekstremni, kakvi su Velja Ilić ili Dragan Marković zvani Palma, nekadašnji Arkanov poslanik, lepo je što narod ima priliku da vidi da se razlikama gradi i unapređuje, a ne da razlike, jebem im mater, razjedaju naše nacionalno tkivo.
KOŠTUNICA: Ništa nisam razumeo šta si hteo da kažeš, nego da te ja nešto pitam. Da li je Srbija postala politički stabilnija nego što je bila pre tri godine?
LUKOVIĆ: Stabilna je do jaja.
KOŠTUNICA: Da li je Srbija postala mirnija nego što je bila?
LUKOVIĆ: Mirna k’o bubica, samo ovi iz LDP nešto se žale...
KOŠTUNICA: Idemo dalje. Da li se građani osećaju sigurnijim nego što su bili?
LUKOVIĆ: Toliko sigurni da sve puca od sigurnosti.
KOŠTUNICA: Da li se kriminalci svih boja privode pravdi?
LUKOVIĆ: Ovi crveni najviše, najebali su i ljubičasti, smeđi se još drže, žuti žutuju, priznajem.
KOŠTUNICA: Da li se u Srbiji više gradi nego što se gradilo? Da li je tačno da se u Srbiji živi bolje nego što se živelo?
LUKOVIĆ: U odnosu na 1913. postignut je izvestan napredak, nesumnjivo.
KOŠTUNICA: Svaki naš građanin je video kako smo, kao srpska vlada, upravljavali poslovima koje nam je narod poverio.
LUKOVIĆ: Narod je poludeo od sreće gledajući vas kako ste upravljavali poslovima. Naročito je presrećan što osim malih aferica Nacionalna štedionica (50 miliona evra), Knjaz Miloš (30 miliona evra) ili desetina još manjih finansijskih nesuglasica od po milion-dva evra, nije bilo velikih afera. Nepokolebljivi patriotski kurs u ekonomiji, reformski kurs u korupciji, vojni kurs u spoljnoj politici, mladićevski kurs u saradnji s Hagom – dokaz su pravne, ekonomske i socijalne sigurnosti u našoj Srbiji u skladu s najvišim zahtevima ministara u Vladi.
KOŠTUNICA: I ne samo to, dragi Lukoviću. Ima jedan deo naše zemlje o kome svi zajedno brinemo i o kome brine svaki Srbin ma gde živeo.
LUKOVIĆ: Brinem li i ja koji živim u soliteru?
KOŠTUNICA: Naravno da brineš. I još nije bilo nijednog Srbina koji ne zna zašto je Kosovo najskuplja srpska reč.
LUKOVIĆ: Jebiga, taj sam! Koliko košta ta srpska reč, je l’ jevtinija od Nacionalne štedionice?
KOŠTUNICA: Ko smo mi i šta smo mi bez Kosova? Bez Kosova bismo morali iznova da napišemo celu istoriju. Mi takvu istoriju ne znamo i nećemo da je pišemo.
LUKOVIĆ: A da jednu istoriju napišem ja za Feral?
KOŠTUNICA: Svaki je Srbin tokom istorije, iz naraštaja u naraštaj, znao da će oteto biti vraćeno.
LUKOVIĆ: Misliš na happeninge oko glasovanja za novi Ustav? Vraćamo ubačene glasove?
KOŠTUNICA: Dok postoji Srbija i Kosovo će biti naše.
Dve nedelje uoči međunarodne Nove godine koja je samo predjelo za glavnu gozbu: Pravoslavnu Novu godinu – politička situacija u Srbiji, jezikom mudrih analitičara, jeste složena i zaguljena. Usred zime koja više liči na proleće imamo raznovrsne oblike izborne kampanje. Ekstremno heavy-metal krilo predvodi dr. Voja Koštunica koji na mitinzima svoje narodnjačke koalicije izgleda kao raspomamljena seoska varijanta Ozzy Osborna iz zagrobnih dana Black Sabbath, koliko zbog urlanja na granici uništenih krajnika toliko i zbog višeslojnih tikova koji podcrtavaju njegovu opsesiju Kosovom i Republikom Srpskom. Obećanje da nam "albanski separatisti" neće oteti petnaest odsto teritorije – centralni je deo show-programa dr. Kalašnjikova koji nas uverava da smo poslednje tri godine proveli u savršenoj državi kojom je on lično rukovodio: ako mu opet ukažemo poverenje (hrvatski: oćemo qurac) Voja nam obećava ne samo da ćemo sačuvati Kosovo nego da ćemo pod srpsko državotvorno okrilje primiti omiljenu mu Republiku Šumsku, kao integralni dio umetničkog projekta "Srbija do Tokija preko Milvokija".
Demagoško evrovizijsko krilo opšte veselosti i pumpanog optimizma predvodi Boris Tadić sa svojom Demokratskom strankom: njihov propagandni gard budućih pobednika ovih izbora – jer nam se predstavljaju kao jedini protivnici Šešelja s kojim su, gle, zajedno učestvovali u kampanji za Ustav i zajedno krali glasove – počinje da puca onog časa kad zajedno s Koštunicom govore o "zajedničkoj politici prema Kosovu", ponašajući se u televizijskim diskusijama većim katolicima od dr. Voje, pokušavajući da se biračima predstave kao utočište za nacionalno osetljive. Bezbojni i zbunjeni, Tadić i njegove demokrate nikako da se otarase potrebe da po svaku cenu sarađuju s Koštunicom, kao da su u njega beznadežno zaljubljeni, dok ih sam Koštunica gleda kao što bi gledao svakog mondijalističkog insekta na svom odelu, s dozom prezrenja, kako i dolikuje čoveku koji je smislio nenadjebivi slogan "Živela Srbija" i usvojio himnu "Bože, nema pravde".
Efemerno krilo srpskog hard-cora okončano je ulogom Mlađana Dinkića, doskorašnjeg ministra finansija i njegove finansijske stranke G17+, čoveka koji je čitavu kampanju bazirao na Presnoj Laži da je on taj koji će milijardu i po evra iz nekakvog sumanutog Nacionalnog plana podeliti građanima samo ako oni glasaju za njega. Očigledno teško bolestan, Dinkić ne samo da je zaboravio da više nije ministar, nego mu je negde u mozgu obrisan file gde piše da tih milijardu i po eura nije u vlasništvu G17+ nego u trezoru Vlade, čega se setio i mučeni Vuk Drašković koji je u svojoj originalnoj izbornoj kampanji – ekskluzivno se obraćajući seljacima – primetio da državne pare nisu vlasništvo nijedne stranke, čak ni Mlađana Dinkića.
U ovakvom galijamatisu srpskog haosa, sasvim je razumljivo da su ovih tjedana – kao nikad ranije – na ceni "politički analitičari", humanoidni oblici hibridne oplodnje između koštunjavih sojeva i radikalnog semena. Uključiš televizor i ne može da omane: u svakoj je političkoj emisiji bar jedan analitičar, dešava se da se skupe dvojica a nije retkost da čak trojica drže banku, analitičari su to! Svejedno kako se zovu: obično se predstavljaju kao Đorđe Vukadinović ili Slobodan Antonić, korifeji internet-glasila "Nova Srpska Politička Misao" (starohrvatski: "Nova Srpska Fašistička Misao"), stalni suradnici patriotske Politike i večiti gosti Tijanićeve televizije, apsolutno omiljeni na B92 kod Olje (Matijine) Bećković u njenom deesesovskom programu "Utisak nedelje".
Njihov je zadatak partijski jednostavan: da nas ubede kako je koalicija Čedomira Jovanovića, Nataše Mićić, Žarka Koraća, Nenada Čanka – uz Vesnu Pešić, Nenada Prokića i Filipa Davida – nešto najgore što se može desiti Srbiji, naročito sad kad je već evidentno da je Koalicija odavno prešla cenzus i da se njene ambicije nikako ne završavaju na desetak procenata glasačkog tela.
Rastrgnut između Kalašnjikove obaveze da piše gde god mu narede i da se pojavi Tamo Gde Mora – nesrećni Đorđe Vukadinović, vlasnik govorne mane koja mu onemogućava da kaže "š" a da to ne izgleda kao škripa kočnica bez ulja, poslednjih desetak dana samo što nije kolapsirao: nakon što je pred B92 kamerama potvrdio da "čedisti" nemaju šansu da uđu u Parlament i da je glasanje za njih besmisleno – u nekoliko tekstova opisao je da su pripadnici ove Koalicije ("reformski talibani") najveći mrzitelji u Srbiji, proglasio ih izdajnicima jer ne brane Kosovo kao što on svojim "š" brani šrpsku teritoriju ("Postoji li dno i gde je kraj mazohističke sklopnosti ovdašnje intelektualne i političke elite da se odriče elementarnih nacionalnih interesa – ne samo na Kosovu – zarad maglene evropske budućnosti i sumnjivog geo-političkog eldorada u vidu evro-atlantskih integracija?").
Ipak, nesrećni Vukadinović – koji za čitavo vreme režima Miloševića reč o bilo čemu nije napisao, naročito ne o Miloševiću, ali se zato za vreme Koštunice erektirao – dotakao je pomenuto dno iz sopstvenog teksta kad je, odgovarajući Vesni Pešić, napisao sledeće: "I da li bi dilema da se kandidat za najviše državne funkcije i nosilac liste na kojoj se nalazi Vesna Pešić svojevremeno ljubio u usta i razmenjivao nežnosti i darove sa šefovima mafije i potonjim ubicama svog premijera mogla biti smatrana za privatnu i takoreći nebitnu stvar?".
Vukadinovićeva analitička vizija da se Čedomir Jovanović baš "ljubio u usta" s Legijom, kao da je Đorđe tu bio prisutan i vrlo uzbuđen – lakim frojdovskim obrtom vratila bi se u orbitu "Nove Srpske Fašističke Misli" gde su ovakvi prizori sasvim prirodni i očekivani. Ono što mu se snilo – rekao bi Frojd – jednom mu se sigurno dogodilo: svejedno da li su seksualnom incidentu prisustvovali Vojislav Koštunica ili Vladeta Janković i u kojim ulogama, ostaje impresija da Đorđe vrlo dobro, s ukusom na usnama, zna o čemu je reč.
Nije lako, jebiga, biti politički analitičar kojeg svi jebu!
ZAGREB, 18. dec. - Lider beogradske rok grupe Patribrejkers, Zoran Kostic Cane, izjavio je da je taj bend kao lektira - kao Jovan Jovanovic Zmaj ili Ivana Brlic Mazuranic, jer i sam ide stopama nekih velikih ljudi.
“Mi pevamo o vecnim temama, a raspon nase publike je od 13 do 55 godina. Ljudi dolaze sa svojom decom i govore im: ‘Prvi koncert koji ces gledati bice koncert Brejkersa! Mi smo lektira, kao Jovan Jovanovic Zmaj, Ivana Brlic - Mazuranic, mi smo preko potrebni svim generacijama koje dolaze. A to je zato sto idemo stopama nekih velikih ljudi, koji su tuda vec prosli pre nas”, rekao je Cane za “Vecernji list”, odgovarajuci da li strahuje od novih snaga na sceni.
Patribrejkers ce nastupiti 21. decembra u klubu Boogaloo u Zagrebu, a potom u Puli, najavljujuci proslavu 25-godisjice postojanja, koju ce obelezavati cele sledece godine.
Napominjuci da ce u aprilu biti tacno 25 godina od prvog nastupa Brejkersa u Zagrebu, Cane je najavio novu plocu "Sloboda ili nista", ali je rekao da bend, medjutim, jos trazi izdavaca.
“Imamo strasan materijal, svi bi ga hteli izdati, ali niko nece platiti troskove. Mi smo spremni na kompromise, sve dok nije ugrozen nas integritet i identitet”, rekao je Cane, najavljujuci na novom albumu i ljubavne pesme.
Prema njegovim recima, za njih se moraju vise pomuciti nego za komentar drustva, jer za “te komentare uvek ima motiva i inspiracije”. “Sto su ljudi gluplji mi vise materijala imamo”, dodao je Cane, koji je kao najdrazi trenutak u karijeri naveo nastup sa Cakom Berijem (Chuck Berry) krajem juna prosle godine u Zagrebu.
On je naveo i da, uprkos lepoti muzike, u nekom drugom zivotu ipak ne bi bio roker.
Rekao je i da mu je drago sto zivi od onoga sto voli da radi i da publika to voli.
“Srecan sam covek, hvala Bogu, imam decu, zenu, postovanje, ljubav, lepu kucu, roditelji su mi zivi... No dosta je lepote za jedan zivot. Kad bih se ponovno rodio, ovime se ne bih bavio. Mozda bih bio automehanicar. Ja sam samo covek koji pise pesme, a jednom se samo pesnikom biva”, dodao je Cane.