Ček...
|
Ne komentiraj! Čekanje. Volim čekanje. Većini je to nezamislivo. Svi (ček da razmislim, da baš svi) moji frendovi i poznanici mrze čekanje. Užasavaju ga se. Jučer sam se opet potsjetio kako volim tu staru zaboravljenu vještinu omiljenu nekolicini odabranih. Mjesto radnje: čekaonica kod zubara (opet ja u zubara). Kud ćeš ljepšeg čekanja nego kad imaš stolicu. Ne treba mi ništa više u životu. Još sam i naručen. Znači sigurno će se čekanje isplatiti. Lijepo sjednem, prolaze minute...siguran sam, nitko me ništa neće pitati, tlačiti. Mobitel ugašen. Samo sjedim, gledam, upijam, nešto brojim u glavi, radim anagrame od svega što pročitam, promatram obuću susjednih čekača, hihoćem se onim nervoznima (svima...haha). Neznam ljudi moji, meni je čekanje tako smirujuće i fakat uživam. Ne prodajem vam tu neku demagogiju nego je to tako pa otpale mi uši ako lažem. Istina nekada je naporno, bole noge, zima je...ali i to ima svojih čari. Pa čak i kad je gužva i kad te stišću, pronađe se neka satisfakcija. Nemojte me sad zatrpati molbama da čekam za vas u redovima. Cimer jedini ima tu povlasticu. Jadan, nikada neće platiti ni jedan račun. Bezecirao sam tu funkciju. Vjerojatno me čekanju privlači ta sigurnost koju pruža. Taj neki osjećaj zaštićenosti. Tu sam, ne mrdam nigdje i neka svijet malo pričeka. Ček da pogledam u Klaića...možda ima neki naziv za ovu bolest. Ništa...daj ako netko pronađe nek javi. A srodne duše, slobodno me mejlajte...možemo se organizirati i pokrenuti udrugu. Živi bili... Ne komentiraj! |
