born-to-blossom, bloom-to-perish...
09.01.2007., utorak
ah, my beautiful dreams...
Sanjala sam jedan čudan san. Što za mene više ni nije iznenađenje. Bilo je tu svega.  I ne, nije ništa perverzno. Sanjala sam da sam u autobusu. Sva su sjedala bila zauzeta. Nitko nije stajao. Sjedila sam negdje pri kraju i pričala s osobom do sebe (ne sjećam se s kim, al ugl netko koga znam). U autobusu je bilo neobično. Bio je to onaj obični gradski autobus sa žutim šipkama, tj. držačima. Svjetla u stražnjem dijelu autobusa nisu radila. Vani je bio mrkli mrak začinjen maglom. Ništa se nije vidjelo. Nismo znali kamo nas vozač vozi, samo smo bezbrižno pričali i šalili se. Odjednom je na stanici ušla moja prijateljica iz osnovne – ana kramar ili barby, kako je sad zovu. Nije imala pramenove. Cijela joj je kosa bila tamno smeđa i valovita. Ustala sam se da je odem pozdravit. I tak smo se lijepo zagrlile, mal nasmijale. I kaže ona meni: «čekaj da sjednem» a ja se tak rastužila jer sam znala da ona neće imat gdje sjest . I tak se ja okrenem kad ono 3-4 mjesta prazna. Nisam znala kako, autobus nije stajao da bi ti ljudi izašli. Sam su isparili. Ko voda. I tak sjela ona tam di su dva mjesta bila slobodna, ja ostanem stajat. I tak ona meni odjednom: «šta lažeš da si sam polizala kosu (??? ). Sigurno si je farbala. Kada?» ja onak gledam u nju «o čem ti». Pogledam ja svoju kosu, kad ono ja plava. Onak narančasto-plava. I ne vjerujem, reko čini mi se. Pogledam se u prozor kad ono u odrazu isto, ja plava. TRŠ!  No dobro, uglavnom. I tak počne ana gledat kroz prozor. I dobro ajd, krenem ja sjest natrag na svoje mjesto. Kad ono neki visoki, pištavi glasić, svojim valpovačkim naglaskom kroz buku i smjeh drekne: "matea!" okrenem se ja sve hepi što je joca d droca tu i krenem prema njoj. Sjednem ja pokraj nje i opet hug hug, kiss kiss, itd. I počne ona meni pričat kak joj je bilo na moru, kak je vidjela neke morske štuke. I ja nju uopće nisam slušala neg sam joj gledala kosu, bila je čudna. Bila je SMEĐA!!! .Joca nije bila blondy, bila je brunette. I pitam ja nju kad se farbala. Ona onak meni: «farbala?? Nisam se ja farbala.» ja: «pa kak se nisi farbala, pa kosa ti je smeđa.» ona: «pa kakva bi trebala bit?» ja: «pa bila je plava...» ona se pukne smijat, kaže: «ja?? Plava??? Phahahahaha» i tak se ona nastavila histerično smijat, a ja sam opet krenula natrag na svoje mjesto tam na kraju (joca je bila na početku busa). Kak sam prolazila tak sam promatrala okolo; ana je još zamišljeno gledala kroz prozor. Odjednom su se svi pukli smijat tamo na kraju. neka buka i galama. i ja onak mal zastanem da vidim šta je to. Pomislim kak bih se i ja htjela smijat. I nastavim ja prema kraju. I kak sam ja došla tak su se svi vratili na svoja mjesta i skulirali. Onak ko da je neka profa došla. Dobro, ajd nema veze. I ne znam zašt ja nisam htjela sjest na svoje mjesto (koje je bilo s lijeve strane busa i, by the way prazno), sjednem ja na sjedalo sa suprotne strane. I počnem gledat kroz prozor. U mrak. Ko neka luđakinja, ali svi su gledali van, pa sam i ja. I slučajno se okrenem i pogledam na svoje mjesto. Kad ono, na sjedalu pokraj, jedna osoba koja nije gledala kroz prozor nego u mene. Imala je usku mini minicu od jeansa, neki pinky topić iz neckermana , puti kože a la carbonare (tj. prepržila se u solariju ), i neko sjajilo pastelno roze kroz koji nikakve zrake svjetla nisu prolazile. Sjajilo joj je bilo ko neki kreč, kosa lijepo natapirana. Ženska sva če-če. I gleda ona u mene. I počnem i ja gledat u nju. I tak nakon par sekundi – blink!! Dreknem: «pa to je... ti si RENATA SOPEK!!» odem sjednem kraj nje. I pokušam je nečim pokrit da je ljudi ne vide kak je gadna sada, tj. pokušam joj pomoć! Ona mene pita zašt je gadna, pa njoj je to normalno. I maknem ja tu neku dekicu. I pogledam je još jednom od glave do pete i pitam ju zašt tak čudno sjedi. I tak kaže ona meni da dođem bliže, da mi nešto šapne. I ja se približim. Kaže ona meni kak je zapela, kak se ne može pomaknut, da zato tak sjedi. Kaže ona meni kak su ova sjedala preblizu pa su joj te neke izvanzemaljske grudi zapele. Bile su veće od lubenica. I pitam ja nju kako, kak da joj pomognem. Kaže ona poguraj mi sise lijevo. Ja nisam htjela. Ustala sam se, i kak sam se ustala tak je autobus stao. Bila je stanica pa sam eto sišla. Bus ošo dalje.I to je sve što se tiče autobusa. I tak odjednom mi svi u nekoj učionici. Imala je roze zidove . Mislim da je bila 6-ica a.k.a. disko u mikanovcima. Ne znam tko je bila profa, al netko je bio tamo. I ja opet ništ ne slušam neg sam se toliko zamislila i udubila u neku jocinu tetovažu. Dok je ona sjedila kao uvijek –> ispravljena leđa, obje ruke na stolu s olovkom u ruci, ispod ruku bilježnica spremna za zapisivanje važnih informacija, oštri, politički pogled upućen prema profesorici-ravno u oči, s jednom podignutom obrvom, glava lagano nagnuta prema natrag, ali tek par stupnjeva, raširene nosnice, poluzatvorene oči, lagano skupljene usnice i tamna kosa pada preko ramena. Dok je ona tako sjedila, primjetila sam tu neku njenu tetovažu na zglobu (e da, nije bila probušena, tj. nije imala piercing). Opis tetovaže: par kvadratića iz imenika i u njima petice! Bolesno!! Iuuu...kad odjednom upala jocina mama i počela se derat na sve nas, i mi se svi rasplakali. Mislim da je i jocina mama bila smeđa. Nijedna nije bila plava...grozno...a ja sam bila plava...da, i profa se rasplakala zbog jocine mame. Hahaha...bože, svašta.Eto joco odgovorila sam ti na mail, tamara napisala sam novi post. I tak...uživajte! Post scriptum – tamara, nabavit ću ja tvoju sliku. DVIJE SLIKE! i obje ću stavit, zato ti je bolje da mi daš neku na kojoj misliš da si lijepa pa da ju stavim. osim ak ne želiš da stavim neku bezveznu. pošalji mi mailom! ako hoćeš... Uživajte!! ;) |
