srijeda, 14.02.2007.
vježbanje sa 100 godina i 100 kila
Danas mi je, vjerovali ili ne, 22. dan Un dijete.
Bože, ne mogu vjerovati.
Ja, koja nikada u životu nisam izdržala biti na dijeti već do navečer isti dan, da brojim 22 dana.
Nemrem vjerovat.
Definitivno moj osobni rekord.
Jutros nisam izdržala, pa sam samo malo onako skoknula na vagu.
I ....neću vam reći.
Hoću da se jako iznenadite.
Vagat ćeu se za još dva dana, odnosno iza voćnog dana.
Jako ću vas iznenaditi. Presretna sam.
Nego, čitam (ma gdje drugdje nego na omiljenom nam KARAKTER KLUBU ) da treba redovno vježbati.
Uh!
Ne ide.
Na podu pretvrdo. Sve žulja.
Stavila ja i jorgan, i deku, poslije i jastuk.
Ne ide.
Zabacila ja noge iznad glave. Kvrcnulo mi negdje oko vrata. Noge nisam mogla vratit, nakoturala se, uklještila, porazbacala po sobi.
Da mi nije bilo mame ( da dobro ste čuli – MAME ) ne znam kako bi se zvršilo.
I sad me boli grba. Nešto se poremetilo.
Baš me bilo sram. Bar da sam se sklonila, pa da me nitko ne vidi.
I pasa sam prestrašila, a mama je poslije šoka morala piti apaurinčeke.
Veli da sam pukla.
Do navečer sam kukumukala i istezala se, a onda navečer, u svom velikom francuskom ležaju, sama, pokušam ponovno.
Nogom lijevo – ide.
Nogom desno – ide.
Tako tri puta.
Povrh glave nisam išla. Ni slučajno više.
Srce mi se popelo u grlo, krv jurnila u lice, uši pocrvenile, kosa se zaznojila, noge počele treptati, a u leđima, bol kao da mi netko nožem pravi recke.
I bilo dosta.
Samo sam si razje..... san. Jedva sam se smirila.
I još nek mi netko kaže da idem na fitnes, aerobik ili nešt slično.
Makar šta! Nema šanse! Nije to za mene.
Jutros sam se jedva ustala, križa bole, a noge nesigurne.
Doduše, možda od gladi, više nisam sigurna.
Ipak mislim da sam totalno pasivni tip i da jedini način kako se razgibati je masaža, meditacija, ples i plivanje.
Naravno, ovo zadnje ne dolazi u obzir jer se još ne usudim skinuti, ovo predzadnje ne dolazi u obzir jer sam preogromna da se vrtim po plesnom podiju. O eleganciji neću ni govoriti.
Meditiram redovno, svaki dan, uz dragu mi mamu koja mi kvaoca po mozgu od kad dođem doma pa do spavanja.
Istina Bog, ponekad u meditaciji i pretjeram pa mi tu i tam glava kljucne, često i hrknem. Hvala Bogu da joj nikad nije bilo jasno hrčem li to ja ili moj obožavani pas.
Dakle, ostaje masaža.
I obečajem vam da ću poraditi na tome.
Nek se netko giba, a ja ću trpiti i mršaviti
Zar se tako ne može omršaviti? Molim hitni odgovor.
Voli vas mama bahama.
p.s. Zbog posljedica sinoćnjeg vježbanja vrat mi je ukočen , pa sam jutros iz garaže autom izlazila napamet, pošto se nisam mogla okrenuti.
Moglo je loše završiti. Izletila sam kao iz katapulta.
Zato, ne pokušavajte ni slučajno ovo što sam ja.
- 10:31 -
Komentari (16) - Isprintaj - #
