četvrtak, 08.02.2007.
U suknji
Je, istina je, ja sam danas obukla suknju.
I to onu koju sam kupila bogtepitakad i koju sam otplaćivala mjesecima (čekovi-naravno).
Pri kupnji mi je bila dosta na knap, ali me trgovkinja uvjeravala da je baš ta suknja, baš taj kroj, baš taj model, rođen za mene. I ja kupila (guska jedna) . Mislila sam si, ma dobro, taman kad omršavim koju kilicu bit će taman. Ali.... figa, kilice su rasle, a moja suknja završila u zadnjem dijelu ormara, obješena još sa cijenom.
Danas sam ju ponosno prošetala, mada sam molila Boga da kojim slučajme ne kihnem, jer...možda bi gumb završio u nečijem oku.
Pošto mi je danas voćni iliti blaže rečeno vitaminski dan, naoružala sam se strpljenjem. Tako sam bar mislila.
Računala sam da ću se utajiti u svojoj sobi, u svojoj stolici, izbjegavati raju, i pokušati zaboraviti na glad.
Međutim, danas u firmi fešta.
Sve bi bilo dobro da radno ujutro nisam svima držala propovjed kako je krajnje vrijeme da počnemo misliti na sebe i svoje zdravlje, kako je debljina stvar kulture, kako .......
A na feštu se moralo ići. Iz poštovanja. Ma i iz gladi.
I nije mi bilo lako.
Znate kak izgleda kad Slavonki zabranite jesti kobasicu, kulen, slaninicu i sve ostalo što uz to ide?
Bolje da ne znate.
Kod nas u Slavoniji voće može biti samo dekor na pladnjevima meseka.
Nikako i nikada hrana.
A gle ti sad. Nesreća, nesreća.
I išla sam prateći mirise do sale. A ono, pladnjevi šareni, domaći, vino rumeno, domaće, kiflići domaći, pogača domaća i još puno, puno toga.
Kulenje mi se smješilo, kobasa zvala, mirisala i tjerala vodu na usta, feferonke pružale ruke, sirevi namigivali.
Bilo svega ko u Božjoj bašti. Ma baš svega. Onako, po slavonski, po domaći.
Već sam rukom krenula u pohode , pokleknula ja , zavartilo mi se.
I uhvatim poglede njih bar deset na mojoj ruci.
Zaustavm se sam na feferonci.
Bilo me sram.
Da sam bar jutros šutila.
Ovako su svi hvalili moj karakter i moju ustrajnost u držanju dijete, a ja znam da sam pizda u duši.
Ma koji karakter?
Da me nije bilo sram uzela bi si cijelu platu i zdimila nekud, gdje me ne vide i gdje im ništ ne moram dati. Sve bi bilo moje i za mene.
I bilo je u sebi pas mater i svi sveci.
I sad sam ponovno u svojoj sobi, ljuta, jadna, gladna, voćna.
Gledam bananu (moj ručak), gleda ona mene. Kažu , moraš ju jesti vilicom, polako, šniticu po šniticu.
Bože, stvarno svašta.
Završila jja nju u dva zalogaja. Niti ću ja mučiti nju, niti ona mene! I točka.
Još samo da naučim juhu jesti štapićima.
I baš me briga, ne moram nikad više obući suknju.
I neću!
Mrzim ju.
I mrzi voće.
I mrzim mrziti.
- 12:04 -
