Obožavam kad se ujutro dignem ovakva. Oči otečene, u glavi onaj poznati osjećaj ničega i svačega...već vidim...smeta mi i to što uopće hodam a kamo li da je još netko prisutan, a gdje još da netko nešto od mene hoće...i nije da hoće, nego moram...U klinac i "moram"!! A ne mogu, definitivno. Jer imam osjećaj ne da sam spavala nego da me krdo bradavičastih svinja gazilo cijelu noć...najviše po očima...
Zagi je bez najave dovukao nekakve petparačke ormare, koje je slagao dva dana, jer su toliko jeftini da nemaju ni nacrta sa uputama...usput je, nenajavljeno i bez ikakve volje za dogovorom bilo koje vrste, ostatak ormara iz '70 i neke..doslovce utrpao u sve manju kvadraturu...a ja u njih nakon trideset i kusur godina jednotsavno više ne mogu gledat...traumatiziraju me.
Šta da kažem, od dječje sobe, koja to i nije, napravio je skladište jeftinog namještaja, utrpavši na jednu stranu dva ormara i stolić za PC, za koji i dalje tvrdi da je pisaći...neka ga... s druge strane,a metar od toga, stoji jedan običan krevet i dva na kat...NEMA ZRAKAAAAA, ČOVJEČE!!!!!
I sad se još može izdurat, ali 'ko će spavat u ovom skladištu po ljeti???
Ne shvaća taj ništa....ne mogu više ništa ni govorit, jer mi je doslovce zlo kad i pomislim da ga moram pogledat...
Otkad je obećao da ćemo razgovarati o razvodu "sljedeći" put kad dođe doma, već je treći turnus odvalio, a od razgovora ni "R". Ma, ja kokoš, a što sam mislila? Da će tele čije rečenice zvuče otprilike ovako: "Znaš stara, onooo...onaj, znaš za onu adresu...ono...to treba poslat!" pristat na razgovor bilo kojeg oblika? I nije pretjerano, ovo je čista istina, slaganje rečenica kojima se mora nešto izreć.
Znam ja šta stoka hoće...da ja pokrenem, tužim, što li, pa da sutra može reć kako on s tim nema veze, optužit me kako sam ja na svemu inzistirala...da unaprijed opere ruke od svega...Lažem, rekao je ovo:"Šta hoćeš? Hoćeš mi sve uzet, jel'?" Djecu, naravno, nije spomenuo...
To je vjerovatno i razlog što se ne želi izražavati o ničemu, a kad ga satjeraš u kut, onda ne zna kako uteć nego jednostavno kaže "Pusti me na miru, nemoj me zajebavat..."...ili ako ima napade zločestoće, onda se još onako posprdno, cinički, smije i podjebava...
U nekim slučajevima jednostavno izmagli, nestane...kad bi barem izmaglio zauvijek...
Inače, živi na relaciji fotelja - balkon - fotelja...tri puta na dan dogega se i do stola...E, da mi je imat nešto čime se može čitati misli čovjekove, pa da vidim što taj genijalan um vrti ispod kose...
Ajme, lažem, griješim dušu...neki dan je, (recite mi da je to uobičajen postupak, molim vas!), ničim izazvan, jednostavno iz čista mira skinuo kompletnu WC školjku, uvalio je u kadu, koja poslije tog zahvata izgleda sva išarana, ogulio je emajl - i satima strugao kamenac....mislim, ne što nitko nije mogao u zahod, ne što je iz cijevi izlazio nekakav čudan smrad, nego mi uopće nije jasno, kako netko tko "sve zna" može godinama gledati u zidove koji više nisu ni sivi, nego skoro pa crni, šaltere koji su opasni po život, pola čašice od jogurta koja glumi ne znam što na stropu tik ispod žice koja vodi ka lusteru...radijator koji pušta lagano vodu još od lani, nije meni što se diže parket, nego što će susjed vremenom nadrapat...onaj ispod nas...prozore koji ničem ne služe kad malo jače zapuše, a kiša ulazi na svaki otvor....Kupaonu, u kojoj skoro i nema više pločica, jer su poispadale, a ostatak čeka da nekom zvizne na glavu ako se malo jače zalupi vratima...špine, koje su sve, samo ne ono što treba...pa pored svih tih stvari on skida školjku i čisti kamenac....za koji QU***????Pa ništa nije bilo začepljeno, tu i tamo ja to očistim, ponekad i s nekim malo agresivnijim sredstvom, ali to u principu izbjegavam...Ma, ne mogu vjerovat...
I čemu služi Zagušljivi kao otac? Evo još jednog bisera, recite da JA griješim...
kaže Zagi ovako: Kad planinari idu na velika penjanja, kao Mount Everest, onda sa sobom uzmu puno čokolde i jedu je u neograničenim količinama zato da ne moraju srat (da prostite na izrazu!) dok se penju, jer nemaju gdje to obaviti...onda ih čokolada začepi, pa oni mogu slobodno na vrh svijeta". Nije to bilo tim riječima izrečeno, nije Zagi u stanju jednu povezanu sročit, ali to je to...
Ja na takve stvari ne reagiram, ako ih meni prodaje...kažem da, da...ili uopće ništa posljednje vrijeme...Međutim, kad djeci tupi takve idiotarije, onda dobijem osip...i, ne da mi vrag mira, pa pitam kakvoga zdravlja moraju biti ti ljudi od kojih se iziskuje takav fizički napor...i da li zna kako izgleda zatvor, opstipacija? Baš su alpinisti sretni i veseli kad ih boli trbuh i ne mogu srat, onda samo što ne trče po snijegu sa zastavicom da je zakelje na vrh...Mislim...
A odgovor na moje pitanje je, naravno, kao i uvijek..."Glavno da ja nisam nikada u pravu, da sva bude po tvome..." I tema završena...On uvrijeđeno odbaulja na balkon, trpa nemilice cigarete u usta, suženim pogledom sijeva okolo...Ma to je ono radi čega smo mi tu...da pokazuje kako je on glavni koji može određivati koliko kome treba, znati sve o svakome, a svoje sakrivati, i biti uvijek i obavezno u pravu...Šuteći naravno, jer šta će ljudima razgovor?
Pa, da čovjek može bit toliko opterećen vlastitim egom, da toliko želi biti jedini i glavni, a nema pojma o ničemu i ne želi to sebi priznati, e to mi nikako ne ide u glavu, i s tim se nikako ne mogu pomirit...možda ja i mogu, ali moj adrenalin ne...ja to zbilja nisam ni u jednoj knjizi pročitala, ni u jednom filmu vidjela...
I nije me volja ništa...jednostavno, ne znam kako bi sebe natjerala na aktivnost bilo koje vrste...k'o da me utezi za jedno mjesto drže.
MEĐUTIM, pratim ja sebe, pratim...
Recimo, što. Nakon što sam bila kod pulmologa koji je ustanovio da mi nije ništa, jučer sam bila i na ergometriji...ni više ni manje nego u Thalassoterapiji u Opatiji, tamo di i Šeks ide (hehe!)...i to po vezi...
Izlijepila teta po meni svakojake stvarčice, izmjerila tlak više puta, pa me sprašila na bicikl, kaže, ajde, ženo, vozi...I išlo je to meni, bogme, samu sebe sam iznenadila, obzirom na to da se ama baš ničime već mjesecima ne bavim, da se nisam prošetala ne znam otkada...A što reći, nalazi super!
I dok sam čekala nalaze, otišla sam se malo prošetati, digitalac je u torbi zlu ne trebalo, i nikad se nezna...pa sam lijepo malo to odslikala, malo se naužila svoga grada, doduše samo donjeg dijela....i popila kavu u Corretu, na samoj Pančeri, nekad je to bilo smeće od birtije, danas je capucino 10 kuna...ali neka...i bilo mi je tako dobro, mirno i opušteno...i onda sam skontala da se nisam danas niti jednom zapuhala, da me nije gušilo, da je sve ok...a južina vlada, pritisak je, nahodala sam se i navozila bicikle...Puno i previše aktivnosti u odnosu na inače...
Lijepo opušteno vraćam se natrag u ambulantu, kad odjednom predamnom, vjerna kopija Zagušljivoga, njegova mamica, moja predraga svekrva...E, pa radi čega mi to smještaš, o Bože? Istog momenta počinje drama, stiskanje u prsima, nekakvo površinkso probadanje...razgovor dviju osoba koje to rade samo zato jer se nisu mogle izbjeć...i kaže ona "žurim"...ma, naravno da žuri, meni i onako rogovi vire iz glave kad je vidim...Naime, i ona ima sistem razgovora ni o čemu ili "okreni da ne zagori", a ako je frka, jednostavno uteć...Bože, kakvi su to ljudi???
Odhodam još parsto metra, uđem u zgradu, popnem se na drugi kat, a disanje na škrge...čekaj, pa kako? Dva puta sam ih prošla to jutro, bez ikakvih problema, a sad odjednom?
I sad mi je jasno.
Znam sve priče o samoodgoju, o skretanju misli nadruge stvari, o umirivanju...znam da moram raditi na sebi, pokušavam...i znam da ti nitko ne može uništavati život ako si dovoljno čvrst da mu to ne dozvoliš...ali, ovo je strašno...kako ga čujem da ulazi u kuću, puls se ubrza...kako ga čujem ili pomislim na njegovo prisustvo, srce rola, izvodi kerefeke...i loše se osjećam...
Ne želim nadmoć.
Ne želim pobjedu, ne treba mi.
Ne želim svađe niti ružne riječi, ne mogu više.
Želim samo mir i spokojstvo.
Ovo dvoje malih, ah, djeca, njima ne treba puno. Njima treba ono na što su se navikli, njihovo okruženje, njihove navike...Ljubimac mi je rekao neki dan kako bi on volio da mi ostanemo zajedno, da svi budemo tu...da ga pitam "a zašto?" nema smisla...ne bi mi znao objasniti, a i ne želim da analizira više nego je potrebno...
Činjenica je da nemaju ama baš ništa od njega...nit ih primjećuje, kad mene slučajno nema, onda se drači na njih bez potrebe, valjda da pokaže svoju iskonsku sirovost...predamnom neće to nikada učiniti...vrijeme koje on provede doma nema ni K od kvalitetnoga, što se djece tiče...nema tu ni šetnji, ni razgovora, ni odgovora, osim onoga nervoznoga "pa šta ne vidiš?"...nema osmjeha, poljupca, priče, ničega....samo pranje savjesti sa dvije vrećice, na brzinu kupljenih Mars čokoladica ( uvijek isto, nema mašte!) na nekom aerodromu...Jednom, doslovce jednom je platio tenisice, dva para...samo Bog zna koliko im je prigovarao za to...
Ali, on je njihov tata. I to je tako. Oni ga ne percipiraju kao ja.Logično. Ja sam tu da pazim, tako da on ne može provoditi svoje odgojne mjere u djelo, one tipa "da ih ja mlatim, bili bi sto puta bolji...oni su kreteni zato jer ih ti odgajaš!"...tako da ih i ne tuče, e, samo bi to trebao probat, mislim da bi sutradan bilo priče za crnu kroniku...
Mene pitaju za sve, o svemu, tako su navikli, a ovaj se ni ne javlja za riječ, nije zainteresiran...njima dobro, svi na broju, a klincima to treba...To, kako je meni, kako meni život prolazi u ovom sranju, to nije njihova stvar...
Između sam dvije vatre, ne mogu to nikako odvagati...da imam bilo kakvo zaposlenje, da imam bilo kakve šanse za dugoročniji kov nad glavom, da znam da ću dobivati alimentaciju ( a uvjerena sam da mi je ne bi davao!), pokupila bi privjeske...ovako, nekako mi se čini da nemam pravo klincima oduzimati ovo što imaju...Da sam samo ja u pitanju, za zatvorit vrata iza sebe trebalo bi mi točno tri sekunde...ali ne mogu tek tako svojim postupcima uznemiravati djecu...Ne mogu ih izvlačit iz sigurnosti u neizvjesnost...Dakle...to je to.
Pa kome dobro, kome ne.
Usput, gledala sam sinoć film, "Škola života". Skitnica, čovjek koji nije imao pretjerano sreće u životu, ali se ni sam nije baš proslavio dobrotom nekada davno, kad je ostavio obitelj...bolestan od azbestoze ( Zagi je objasnio da je azbestoza rak pluća), proživljava zadnje mjesece svog života i igrom slučaja svojom pojavom i mudrostima, mijenja živote četvero mladih ljudi...u jednom momentu, pripremajući svoju osmrtnicu, čita tuđe i kaže:
"Umro je taj i taj...Pa, kako umro? PA NIJE NI ŽIVIO!"
Bojim se da bi se to moglo jednom reći i za Zagušljivog. To je tipičan primjerak čovjeka koji ne prolazi kroz život, nego život prolazi pokraj njega.
Najžalosnije od svega je to što je uspio i mene jednim dijelom povući sa sobom u tu baruštinu, kaljužu, blato...Živo blato koje vuče na dno, pa ne možeš disat...I mogu vam reći da je jako teško izvući se iz toga...
Evo, blog je opet obavio svoju svrhu Internet dnevnika...
