Jel' vrijeme da se pogledam u oči?
Valjda je, osjećam to.
Činila sam to mnogo puta do sada, ali uvijek je nešto ostalo skriveno duboko unutra.
Rješavanje problema parcijalno, kažem ja.
Ili onda kada za to dođe vrijeme. A On najbolje zna kada je to.
Ne volim ljudske dodire,bježim kad osjetim da bi me netko mogao prijateljski potapšati, ne daj Bože poljubiti.
Ne volim sprovode, ne volim mjesta gdje nekome koga ne poznam dovoljno,moram reda radi pričati nešto što uopće ne znam da li mu paše ili ne u tom trenu. Da li uopće razumije što mu želim reći.
Opet, volim slušati druge, volim promatrati ljude, pronicati u njihovo "ja" dublje nego što to oni sami čine.
Uvijek imam osjećaj da vidim puno više od drugih ljudi, da mi ništa ne promiče i da, kako ja volim reći, "uvijek vidim ono što ne treba".
Ponekad to dobro dođe, ali ponekad košta razočarenja, i to nemalih.
Jako volim društvo, druželjubiva sam, susretljiva, a opet jedva čekam da budem sama. Samoća mi sve više paše.
Ja sam jedna velika kontradikcija.
S jedne strane tvrdim da mi ne treba nitko, s druge sam pak, sad već to mogu otvoreno sebi priznati, pomalo ljubomorna na ljude, mojih godina ili starije, koji očito žive normalan suživot, zajedno šeću, zajedno piju kavu, razgovaraju, smiju se.
I kad nešto takvoga vidim, lijepo mi je, onako, milo oko srca, jer, nisu svi brakovi i veze ni za šta.A onda me uhvati tako, neka tuga, nekakav osjećaj da sam izgubila nešto, zapravo da to nešto nikad nisam ni imala.
I onda to brže-bolje potisnem, samu sebe uvjeravam kako meni to ne treba, kako imam dovoljno ljubavi svoje djece i ljudi koji me uvažavaju kao osobu, ovakvu kakva jesam.
I tako je to godinama tinjalo, bila sam više-manje zadovoljna svojim statusom udate žene koja osim papira nema ništa drugo u tom smislu.
No, izgleda da je došlo onih pet minuta kad to treba otvoreno priznati.Samoj sebi.
Priče da će djeca odrasti i da će me svakim danom sve manje trebati, bile su mi u uhu, ali se nisam obazirala na njih, ponekad su bile odbačene kao puste tlapnje.
Činjenica je da život ima svoje prirodni tijek.
Doba djetinjstva, mladosti, reprodukcije, a na kraju ostaje ti nešto malo vremena i za tebe samoga.
E, sad, ima ljudi koji mogu funkcionirati sami.
Ima ljudi koji moraju funkcionirati sami.
Ima onih koji odaberu da život provedu u društvu sa samim sobom.
A ima i onih koji su naočigled zadovoljni nekakvim životarenjem s nekim tko im apsolutno i ama baš ništa više u životu ne znači.Znam da nisam jedina.Moja je sreća što ružne periode, iako kroz njih teško prolazim, relativno brzo zaboravljam, zacjeljujem, potiskujem. I idem dalje.
Ali, činjenica je da tu nešto nedostaje.
Nedostaje lijepa riječ.
Nedostaje zagrljaj.
Nedostaje razgovor
Nedostaje povjerenje.
Nedostaje oslonac.
Nedostaje zajednički smijeh s nekim.
Nedostaju zajednička jutra, šetnje, šutnja.
Nedostaje ljubav.
