31.03.2005., četvrtak
Pih Tehnologija...
 Imam dva pisma s cedejima punim slika koje moram poslat dvjema frendicama tamo na polici...Josh od ljeta stoje i kupe prashinu...I sjetim ih se samo kad tu prashinu brishem...I obrishem s njih prashinu i stavim ih natrag na policu...kao poslat chu ih sad ovaj tjedan...i tako josh od ljeta... A prije sam i pisma pisala i dugachka i kratka. Sjecham se kako sam chak izrezivala pizdarije iz chasopisa i keljila po papirima jer u komunizmu je samo bilo lijepog papira za pisma marke Shnikerikik! I to je super izgledalo... i chekala odgovore danima... i imali smo bozhichno drvce koje smo napravili od kartona obuchenog u ukrasni papir; na njega smo u proreze stavljali pristigle bozhichne chestitke... A sad...poshtanski sanduchich mi je krcat izvadcima iz banke, frequent flyer izvadcima, rachunima i 864 letka iz isto toliko kineskih restorana koji dostavljaju...jedino se jedna frendica iz zg zabuni na svaki vazhni datum i napishe lijepu chestitku i nikad ne zaboravi... a svi ostali, ukljuchujuchi i mene nish...a i razglednice sam pisala...po pedesetak sa svakog putovanja...dok je bilo love, te smo kupili, a ostale mrknuli dok nitko nije gledao...pa umjesto marke mali natpis :Zhivio HTP i svi hrvatski poshtari! I to je stizalo jedno dvije godine dok mi svi nisu pocheli jebat m..... da su im marke pocheli naplachivat po primitku... Koliko dobro danas komuniciramo? Poshtom ochito svi shtekamo, chast izuzecima.... E-mailom? Ma daj, pa kad iskljuchim chinjenicu da mi dnevno stizhe tridesetak junka tipa ¨grow a larger penis¨, ¨herbal viagra¨ isl. ostaje mi samo josh pet shest forwarda koji su mi nekad stvarno interesantni...A kad stigne neshto tipa pismo, onak s pozdravom pa nekom skicom iz nedavnog zhivota sendera, pa pitanje shta ima s tobom, ma kako kratko bilo, raznjezhi me ko klinku... I onda si napravim mental reminder da se moram toj osobi javit...pa zaboravim...po mjesec dana...pa me shkvadra shalje u vrazhju mater... ICQ, Messenger, Yahoo isti... sve imam...pa si ih ne ukljuchim... Mislim s vremena na vrijeme zalutam i nadjem se s nekim iz USA ili Australije s kim nisam prichala sto godina i opet se odushevim i dogovorimo se kak chemo sad cheshche...pa opet nish.. Na kraju ostaje samo ovo... Bljog...Ali uzimajuchi u obzir chinjenicu da mojih za ovo zna doslovno samo troje, a to mi pashe, nisam sigurna shto sad...Pochet pisat pisma? Mozhda... Chak sam si kupila u Ikeji neke super zgodne chestitke kao da se javim ljudima. Eno ih stoje u sobi neotpakirane, a da ne velim da sam ih pronashla u nekoj torbi mjesec i pol nakon shto sam ih kupila... Koja katastrofa... Nije da sam lijena... Dobro, ponekad sam mrcina prelijena...ali ultimate pitanje je QUO VADIS TEHNO SPIKA? Quo vadis choeche kad se meni na googlu slikicama pojavi laptop kao prva opcija na upit ¨PISMO¨??? Kako smo samo uspjeli prije prezhivljavati bez ovih pizdarija, a zhivjeli povezanije??? |