četvrtak, 15.04.2010.
Muzički spomenar
Večeras prebirem po svojem muzičkom spomenaru. Prelazim u sjećanju s jedne na drugu pjesmu mojih mladosti. Mojih mladosti, kažem, jer moja je mladost proticala nekako u fragmentima. Neki ljudi imaju vrlo kontinuiran i predvidiv životni put. Uredno se rode, idu u vrtić, zatim osnovnu školu, srednju školu, eventualno fakultet, posao, brak, djeca... sve nekako usklađeno, baš kao što je i red. I sve se zna i sve je onako kako kako treba biti.
Neki ljudi jasno se sjećaju svojih školskih vršnjaka, svojih prijatelja i prijateljica, drugih ljudi iz iz svojeg okruženja. Ja ne. Toliko sam različitih osoba srela na tom putu, da se većine, na žalost, više ne sjećam. Često se dogodi da čujem ime koje mi zvuči poznato, a ne mogu se sjetiti lika. Ili, vidim osobu koju znam, a imena se ne mogu sjetiti, čak niti konteksta u kojem smo se nekada sreli.
Moj je put nekako isprekidan, neočekivan. Nikad se ne zna gdje ću biti i gdje će me odvesti staza kojom idem. U mome životu bili su uobičajeni nejneočekivaniji preokreti. Novo jutro okrene novi list, a onda seljenje. Skupiš stvari u svoje dvije torbe i idemo dalje. Bez osvrtanja. Zatvoriš vrata i za sobom ostavljaš sve ono poznato i drago. I stegneš srce. Pa kreneš ka novim prostorima, novim poslovima, novim ljudima. Nek ide život!
A svaki taj fragment mojeg puta nekako je bio obilježen muzikom. I dok se večeras dotičem u mislima svih onih meni dragih pjesama, uviđam koliko su apsolutno različite i iz različitih muzičkih žanrova. Kao da su se u meni spojili ukusi potpuno različitih osoba, od kojih je svaka napravila svoj izbor.
I tako, u toj se mojoj muzičkoj svaštari nalazi Dugme - razno, Haustor - Ena, Partibrejkers - Kreni prema meni, Van Gogh - Mama, Bajaga - Plavi safir, Sting - Desert rose, Bourbon street i Mad about you, Čola - Dunav, Oliver Mandić - Zbog tebe bih tucao kamen, Vaya con Dios - Louie, Diana Krall jazz , Mozart, Bach, Magazin - Šapni mi, Prince - Kiss, Simply Red - A new flame, George Michael - Freedom, Toše - Čija si, Gary Moore - Still got the blues, Sade - Your love is king, pa onda, u ovim krajevima uglavnom nepoznati arapski pjevači - Nancy Ajram, Amr Diab, Assala Nasri, zatim Whitney Houston, i... ne mogu se sjetiti svih ovoga trenutka. Kad to ovako pogledam, vrlo je to jedna raznolika i šarolika skupina. Svaki od njih budi neke uspomene na moje, sad već pomalo zaboravljene životne fragmente. Pa lica i događaji tih vremena izranjaju na površinu. I osjećaji koji ih prate.
A večeras je nekako večer za čarobnjaka stihova i riječi. Za Đoku i njegov d-moll,
čežnju za miholjskim letom,
i naposletku...
čisti blues panonskih ravnica... naizgled ravno, a ispod površine... vri čežnja... nemirac.
- 22:29 -
Komentari (13) - Isprintaj - #
srijeda, 14.04.2010.
Nema ih
Kao što rekoh dva posta ranije, mene stvarno dugo nije bilo. Mjesecima nisam mogla napisati niti riječ. A onda preokret. I eto me opet. Ali, avaj! Otkrih da je mnogo meni dragih blogera/ica napravilo pauze. I nema ih baš dugo. Možda su se zasitili. Nedostaju mi. Nadam se da će se vratiti i da ću uskoro ponovno moći čitati nove postove na njihovim blogovima.
A ovo želim već dugo staviti na svoj.
SARS
- 22:06 -
Čovjek koji je plakao
Bilo je to prije nekoliko večeri, u hotelskoj sobi, u drugoj državi, glavna zabava gledanje TV-a, brzinski pregled programa po teletekstima dostupnih kanala i upade mi naslov u oči. "Čovjek koji je plakao" ili u našem prijevodu "Odluka života". Film snimljen 2000. godine. Zaintrigirao me naslov, pa odlučih pogledati o čemu se radi. Nisam ga baš upratila dobro od početka, malo sam se vrzmala po kupaonici i tako, i kad sam bila spremna za krevet, bacih se u horizontalu, računajući da ću pogledati par scena prije nego što, kao što to obično biva, zaspim ne dogledavši stvar do kraja.
Sama sam sebe iznenadila kad sam se unijela u radnju filma i ostala budna do samog kraja. Glavni glumci Christina Ricci, Cate Blanchett i Johnny Depp. Ostali su mi uglavnom manje-više nepoznati. Johnny Depp je, rekli bi "naravno", jedan od meni omiljenih glumaca. Iako me pomalo smetaju sofisticirane crte njegovog lica. Više mi se sviđaju manje savršeni dečki. Brad Pitt, primjerice, bio bi moj zadnji izbor. Ipak, Depp je glumčina s nevjerojatnom moći transformacije.
I tako, kao što rekoh, odgledala sam film do kraja, krajnje razbuđena do kasnih sati, s određenom dozom neodređenog osjećaja mučnine u želucu. Prošlo je nekoliko dana i ja još uvijek ne prestajem razmišljati o njemu. Iako ga, ako ću biti iskrena, a pogledala sam i nekakve ocjene - ocijenjen je 6.0/10, procjenjujem kao, tako... pomalo romatičnu limunadu. Glavna junakinja Suzie (Christina Ricci), ruska Židovka koja je kao dijete izbjegla iz Rusije i završila u engleskoj udomiteljskoj obitelji, uglavnom je šutljiva i enigmatična. Iz Engleske je s nekakvom plesačkom skupinom kojoj se uspjela pridružiti, prešla u Pariz kako bi zaradila za put u Ameriku kamo je otišao njen otac, čiju sliku je uspjela sačuvati kroz godine. A također je šutljiv i enigmatičan Cesar, Rom, koji sa svojim bijelim konjem statira u opernoj predstavi. Cate Blanchett glumi brbljavu rusku plesačicu, frivolnu plavušu, kojoj je najvažnije dobro se udomiti i živjeti u blagostanju, pa stupa u besperspektivnu vezu s opernim pjevačem Danteom. Dante je beskrajno narcisoidan, potpuno neosjetljiv na druge i osvetoljubiv. Početak je Drugog svjetskog rata. Suzie, kamuflirana Židovka i Cesar, Rom koji živi u čergi, nepismen je i umjesto potpisa u blagajničku knjigu stavlja veliko X čime izaziva podsjmeh prisutnih, otpočinju ljubavnu vezu. I tako dalje, i tako dalje. Na kraju, Suzie ostavlja Cesara i zajedno s Lolom, Ruskinjom plavušom, odlazi brodom u Ameriku, nakon različitih zapleta i raspleta. Brod je napadnut, Lola gine, a Suzie spašavaju mornari s drugog broda te ona stigne u Ameriku, gdje, naravno, nalazi svog oca. I tako...
Sve u svemu, kao što rekoh, manje-više romantična limunada. Johnny Depp je, kako sam doznala iz video clipa u kojem daje intervju o filmu, doživio Cesara kao osobu koja se ne odaje osjećajima i nastoji ih držati pod kontrolom. Tako ga je i odglumio - ukočen čovjek, donekle napet, koji se tek tu i tamo samo pomalo nasmiješi krajičkom usana. Po meni, tipični muški prefriganac koji dobro zna kako zavesti i pridobiti mladu, naivnu, zatvorenu djevojku, beskrajno željnu ljubavi. Johnny Depp ih je u intervjuu opisao kao Romea i Juliju čija ljubav je bila apsolutno nemoguća i bez ikakvih izgleda za opstanak. Lik Cesara i njegov život u čergi su, po meni, prilično uljepšani i donekle idealizirani. Suzie kao bez glave suludo vozi svoj bicikl kako bi sustigla njega i njegova dva prijatelja, koji galopiraju ulicama Pariza na putu ka čergi. On ju je, zapravo, lukavo namamio tamo, osjetivši njenu silnu znatiželju i nemogućnost da odoli nekakvoj njegovoj, za nju magičnoj privlačnosti. U romskom naselju je dočekuju žene, peru joj ruke i posjedaju je za stol zajedno s muškarcima. Za tim stolom, ona je jedina žena, osim male djevojčice koja sjedi Cesaru na krilu. Opet njegov trik, kako bi je privukao i u njenim očima dobio na značaju. Da je Romkinja, ona ne bi sjedila zajedno s muškarcima za stolom, kao gošća dobila je tu "čast". Nakon Suzienog posjeta čergi oni stupaju u ljubavnu vezu. I dalje svatko živi u svojem svijetu, on u čergi, ona u stanu koji dijeli s Lolom. Viđaju se na predstavama u kojima glume i statiraju, vode ljubav ispod pozornice, i zaista, zaista nemaju nikakvu zajedničku perspektivu. Oni su dva potpuno nespojiva svijeta i, kao što je rekao i Depp, njihovi su svijetovi toliko različiti da, čak i da nije bilo rata, njih dvoje ne bi imali nikakvu šansu ostati zajedno. I ja sam, gledajući sve to, neprekidno osjećala mučninu.
A opet, ne prestajem razmišljati o tom filmu. O nekim scenama u njemu koje su u meni izazvale jedan davno zaboravljen osjećaj, osjećaj krajnje tuge i nekakvog, kako ja to nazivam, "iskonskog očaja i beznađa". I razmišljam o tome kako su stvari u ovom Univerzumu postavljene na načine koji su meni često teško razumljivi. Pretpostavljam da za sve stvari i događaje na ovom svijetu, gledano iz šire perspektive, postoji nekakav razlog. Iako ga ja često nisam sposobna sagledati. I vjerojatno postoji razlog zašto se u nekom trenutku na nekom mjestu moraju sresti dvije duše koje su s gledišta prosječnog čovjeka potpuno nespojive i čije susretanje na izgled nema nikakvog smisla. Jer po ljudskim mjerilima, njihovi su svijetovi toliko različiti da se ne mogu pomiriti. I ne postoji nikakva, ni najmanja, najtanušnija šansa da ostanu zajedno. Uprkos tome, te duše jedna drugoj predaju djelić sebe i svoje energije i jedna od druge prime ono što im je potrebno. I ta razmjena energije preraste u ljubav među njima. A onda ih opet po nekom, samo Univerzumu poznatom i razumljivom planu, okolnosti usmjere u nekim drugim smjerovima. I one se, koliko god željele ostati zajedno, razdvoje bez ikakve mogućnosti da se ponovno spoje. I žive tako dalje na nekim drugim mjestima, primorane da ljubav koju su osjetile jedna za drugu, potisnu. Kreću se, dišu, govore, smiju se, obavljaju stvari, susreću druge ljude i žive neke druge živote. Kao da se sve to uopće nije niti dogodilo. Ali, dogodilo se. I ne može se zaboraviti. Uspomena ostaje tu negdje u njima, kako bi povremeno izbila na površinu izazvajući čežnju za onim što je prošlo i što se više ne može ponoviti.
I pitam se, u čemu je poanta? Sresti nekog na kratko, osjetiti ljubav, a biti svjestan kratkotrajnosti toga, i potom živjeti dalje osjećajući čežnju za tom ljubavlju... Gdje se tu ogleda ostvarenje višeg plana, ako ga ima?
A onda, kad malo promislim o tome, nekako shvaćam da je za opstanak nekih ljubavi razdvajanje duša nužno. Jer razlike među njima apsolutno su nepomirljive i nespojive u dimenzijama čovjeka. I u borbi i sivilu svakodnevice ta bi ljubav tamnila i gasnula sve dok potpuno ne ugasne i njeno mjesto ne zauzme njezina suprotnost. Ovako, razdvojene duše tu ljubav nose u sebi do kraja ovozemaljskog života i sjećanje na onu drugu pobuđuje nostalgiju i nježnost. I te uspomene, zapravo, ono su od čega su satkane, suština njihovih bića i ono što ih određuje.
I bude mi lakše zbog "gubitka" svih onih duša koje su na kratko ušle u moj život. A potom iz njega otišle u nepovrat. I mada ih više neću sresti, djelići njih žive u meni i čine ono što jesam. A osjećaj mučnine prouzročen "iskonskim očajem i beznađem", govori mi da još uvijek nisam potpuno utrnula utopljena u sivilo svakodnevice. I to je dobro. Živa sam!
- 00:24 -
